Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prošlo je stotinu godina otkako je ukinut hilafet, a muslimanski svijet i dalje nezaustavljivo juri prema rasulu i podjelama. Neki su tražili snagu u nacionalizmu, ali nacionalizam nije dugo potrajao, brzo je propao i nije mogao zamijeniti sistem islamskog hilafeta, niti je donio kakvog dobra ummetu i muslimanskim narodima.
Prošlo je stotinu godina kako su muslimanski narodi ušli u ratove bez ikakvog značenja. Izgubili smo Mesdžidul-Aksu, prvu kiblu muslimana, ali i dalje jurimo za iluzijama, dižemo i uzvikujemo prazne parole koje ne mogu nahraniti gladnog niti izliječiti bolesnog, već samo zavaravaju i odvode u zabludu.
Stotinu godina muslimani i muslimanski vladari viču “smrt neprijateljima”, dok se ratovi vode protiv iskrenih sinova ovog ummeta, a ne protiv pravih neprijatelja. Stotinu godina ne odazivamo se na poziv istine, već se borimo pod zastavama neistine protiv onih koji su na istini.
Ta, zar Gaza i sramni odnos muslimana prema ubijanju Gaze ne potvrđuju navedene konstatacije?!
A Gaza je, uistinu, simbol ponosa, postojanosti na principima i odbijanja pokoravanja. Gazu je Allah učinio mjestom gdje se razlikuje istina od laži, shodno ajetu: ”On spušta kišu s neba, pa rijeke teku koritima s mjerom, i bujica nosi otpatke koji plivaju po površini. I ono što ljudi tope na vatri u želji da dobiju nakit ili oruđe ima također otpatke, slične onima. – Tako Allah navodi primjer za istinu i neistinu; otpaci se odbacuju, dok ono što koristi ljudima ostaje na zemlji. Tako, eto, Allah objašnjava primjere.” (Er-Ra'd, 17.)
Gaza je u našem vremenu ona mala skupina koja je, Allahovom voljom, porazila mnogobrojnu skupinu. U tome je pouka za one koji pameti imaju.
Gazu napadaju svi, i bliski i daleki, ali muslimani Gaze nisu poklekli pred prijetnjama i agresijom, već ponosno ponavljaju riječi: ”Dovoljan nam je Allah, i divan je On zaštitnik!”
Da, u Gazi su heroji. U Gazi su istinski muškarci. U Gazi se stvara slava islamskog ummeta.
A šta je sa ostatkom ummeta? Šta je sa muslimanskim narodima čiji broj je dostigao dvije milijarde? Šta je sa tolikim islamskim učenjacima, daijama, profesorima, šejhovima?
Nažalost, muslimani su danas doživjeli takav duhovni pad i moralni sunovrat da su, zbog straha za goli život, koji je doslovno i metaforički go poput očerupane kokoške, spremni izdati svoju braću, svoje svetinje i uzvišene vrijednosti, da bi se dodvorili najvećim dušmanima islama i muslimana.
Tako, kada je Svjetska unija islamskih učenjaka pozvala na džihad i oružanu pomoć Gazi, uslijedile su oštre reakcije raznih muslimanskih učenjaka, koji su odbacili poziv, ismijali ga, pobijali ”šerijatskim dokazima” i optuživali vođe Unije svim mogućim optužbama.
Branili su ”sporazume” koje marionetski režimi imaju s cionističkim neprijateljem, naglašavajući da nam Allah naređuje da poštujemo ugovore (ne spominjući da su cionisti prekršili sve ugovore, uključujući i posljednji ugovor o primirju u Pojasu Gaze), i insistirali da samo vladar može proglasiti džihad.
Zaboravili su da odbrambeni džihad ne zahtijeva nikakvu dozvolu od vladara, pogotovo ne od današnjih muslimanskih vladara, niti pak zahtijeva klanjanje istihara-namaza kako bi im se na taj način otkrilo ispravno rješenje, i oni to dobro znaju.
Do koje mjere su muslimani spremni na samoponiženje govori i to da, kada umre neki poznati nemuslimanski vođa i uglednik, muslimani mu traže makar jedno dobro djelo koje je učinio u svome životu prema nekom muslimanskom narodu ili muslimanskoj državi, da bi ga proglasili najvećim kozmopolitom i humanistom, a kada umre ili pogine neki ugledni musliman, još ako je pri tome bio revolucionar i reformator koji se hrabro i odvažno suprotstavio okupatorskim težnjama i aspiracijama Zapada i njihovom porobljavanju muslimanskih naroda i država, većina muslimana se trudi da mu pronađe (ili čak izmisle) najružnije djelo koje je ikada uradio, pa da ga i mrtvog ocrne i diskreditiraju.
Otkuda tolika potreba za samodestrukcijom, samoponižavanjem, puzavošću i poltronskim ponašanjem? Zar je stvarno strah od svjetskih moćnika i njihove tehnologije izbrisao svaki trag straha od Allaha?! Zar se ne bojimo da nas Allah ne obuhvati Svojom kaznom zbog našeg jasnog i otvorenog izdajstva muslimana Gaze?! Zar se ne bojimo susreta sa Allahom na Sudnjem danu, kada ni sinovi ni imetak neće biti ništa od koristi, a pogotovo neće biti od koristi bjelosvjetski moćnici s kojima su muslimani sklapali saveze i koalicije u borbi protiv muslimana Gaze u kojoj se danas jedino udiše zrak slobode i osjeća miris ponosa i pobjede ummeta?!
Muslimani Gaze znaju da je smrt neminovna, pa su izabrali da umru kao heroji, umjesto da žive poniženi u vremenu u kojem se životom naziva sve – čak i život pod okupacijom i pod represivnim, totalitarnim režimima bez slobode i dostojanstva.
To su učinili svjesno, jer su oni obrazovani mudžahidi koji su spojili znanje i oružje: studenti, imami, daije, hafizi Kur'ana, inženjeri, ljekari, fizičari, mislioci, novinari, univerzitetski profesori koji su napustili udobnost i izabrali život ozbiljnosti, dostojanstva, žrtve i džihada. Bore se u ime dvije milijarde pripadnika islamskog ummeta čije generacije odrastaju uz razvratne filmove, serije, pjesmu i muziku, fudbal i ravnodušnost, osim onih kojima se Allaha smilovao.
Gaza se može ponositi time što nije ostavila nijednog licemjera, od Atlantika do Arapskog zaliva, a da ga nije razotkrila i ogolila njegovu sramotu, počevši od muslimanskih vladara tirana koji služe tuđim interesima, njihovih plaćenih učenjaka (alima) i kupljenih medija, pa do nacionalista i sekularista.
Stanovnici Gaze su danas vrh koplja islamskog ummeta i oštrica časnog Allahovog dina. I bez obzira na ishod njihove borbe s cionističkim neprijateljem i njegovim saveznicima, oni su svojom krvlju osvijetlili put generaciji pobjede koju toliko čekamo.
