Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”I spominji Gospodara svoga ujutro i navečer u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi nemaran.” (El-A'raf, 205.)
Komentirajući ovaj ajet u svom znamenitom tefsirskom djelu Mefatihul-gajb, Fahrudin er-Razi, rekao je: ”Uzvišeni Allah naredio je Svome Poslaniku zikr, ali ga je ograničio određenim uvjetima. Prvi uvjet je: ”I spominji Gospodara svoga u sebi.” Pod spominjanjem Allaha u sebi misli se na to da čovjek bude svjestan značenja zikrova koje izgovara svojim jezikom, da u srcu priziva Allahova svojstva savršenstva, moći, uzvišenosti, veličine i slave. Jer zikr jezikom, ako je lišen zikra srcem, gotovo da nema koristi.” (Mefatihul-gajb, 15/442.)
Ono što posebno plijeni pažnju u ovom komentaru jeste da imam Er-Razi zikr ne posmatra samo kao puko izgovaranje riječi, već kao proces u kojem učestvuju jezik, razum, srce i duša. Svaki krug zikra proizvodi novo svjetlo, a to svjetlo zatim pojačava naredni krug, pa se čovjek postepeno uzdiže na više stepene spoznaje i blizine Allahu.
A to znači da zikr jezika treba pratiti zikr srca; jezik izgovara riječi, a srce promišlja njihovo značenje, Allahovu veličinu, moć i savršenstvo. Tek tada zikr ostvaruje svoj puni učinak na dušu.
Pobožni ljudi iz prvih generacija govorili su: ”Nije cilj zikra samo pokretanje jezika, nego budnost srca”. Što je prisutnost srca veća, veća je i korist od zikra, a što je srce nemarnije, to zikr više nalikuje praznom ponavljanju riječi bez njihovog punog duhovnog učinka.
Učenjaci su govorili da zikr u početku može biti napor za jezik, zatim postane navika srca, a na kraju postane život duše. Tada čovjek više ne čini zikr samo u određenim trenucima, nego njegovo srce živi u stalnom zikru i stalnoj svijesti o Allahu, makar se njegov jezik bavio dunjalučkim poslovima.
Otuda je Er-Razi ovaj put nazvao ”morem bez obala”, jer što čovjek više spoznaje svoga Gospodara, sve jasnije uviđa da je Njegova veličina beskrajna, a putevi približavanja Njemu neiscrpni.
Er-Razi ovdje ne govori o zikru samo kao o ibadetu koji se izvršava, nego kao o procesu uzajamnog djelovanja između duše i tijela. Allahove riječi: ”I ne budi nemaran”, on je razumio kao poziv da srce ostane stalno povezano s Allahom, koliko god je to moguće, jer nemar kod njega ne znači nedostatak znanja o Allahu, već stanje u kojem srce gubi živu svijest o Allahovoj blizini, Njegovom nadzoru i uzvišenosti.
Zatim govori o suštini ljudske prirode ukazujući na to da čovjek nije ni čista duša odvojena od tijela, niti tijelo odvojeno od duše, već biće u kojem između duše i tijela neprestano teče proces međusobnog djelovanja i utjecaja. Naprimjer, stid je stanje srca, ali on oboji lice crvenilom. Tako duše ostavljaju svoje tragove na tijelima.
Zatim sliku okreće u suprotnom smjeru: ponavljana sedžda nije samo fizički pokret, nego s vremenom oblikuje stanje u srcu. Ponavljana strpljivost nije samo vanjsko trpljenje, nego u duši gradi osobinu strpljivosti. Ponavljana velikodušnost oblikuje čovjeka u velikodušnu i plemenitu osobu. Tako vanjsko djelo s vremenom postaje dio unutrašnje strukture čovjeka.
Zato islam nije zadovoljan imanom koji ostaje tek na nivou uvjerenja i riječi, već ga uvijek povezuje s djelom, jer djela nisu samo plodovi imana, nego i sredstvo njegovog učvršćivanja, jačanja i povećavanja.
