Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”O ti, umotani! – probdij noć, osim maloga dijela; polovinu njezinu ili malo manje od nje; ili malo više od nje, i izgovaraj Kur'an pažljivo, Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati – ta ustajanje noću, zaista, jače djeluje i izgovara se jasnije, a ti danju, doista, imaš mnogo posla. I spominji ime Gospodara svoga i Njemu se potpuno posveti – On je Gospodar istoka i zapada, nema boga osim Njega, i Njega uzmi za zaštitnika!” (El-Muzzemmil, 1.-9.)
Sura El-Muzzemmil govori o izgradnji čovjeka sposobnog da nosi istinu, a da se pod njenim teretom ne slomi, i da se suoči sa svijetom, a da u njemu ne izgubi sebe.
Ona počinje neobičnim i upečatljivim obraćanjem: ”O ti, umotani!” El-Muzzemmil je onaj koji se ogrnuo i povukao u osamu, suočen s veličinom onoga što mu se dogodilo i težinom onoga što ga očekuje. U tom obraćanju već se nazire početak jednog velikog odgojnog procesa: čovjek kojem je povjerena velika zadaća mora se najprije pripremiti za njeno nošenje.
Središnje pitanje ove sure jeste: kako Objava izgrađuje čovjeka sposobnog da nosi ”teške riječi” u svijetu koji je površan, nestabilan i opčinjen moći, imetkom i različitim oblicima obmane?
Otuda dolaze temeljni ajeti: ”Probdij noć, osim maloga dijela; polovinu njezinu ili malo manje od nje; ili malo više od nje, i izgovaraj Kur'an pažljivo. Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati.”
To nisu odvojene naredbe, već povezani koraci kroz koje se čovjek priprema za težinu poslanstva i odgovornost koju ono nosi. Zato je noć u ovoj suri prostor pripreme, sazrijevanja i izgradnje snage potrebne za susret s teškim zahtjevima poziva i života.
Prvi ajeti ove sure povezuju noćni namaz, učenje Kur'ana, strpljivost i oslanjanje na Allaha u jedinstven odgojni put: čovjek se najprije mora iznutra oblikovati i učvrstiti kako bi mogao iznijeti ono što ga čeka u vanjskom svijetu.
”Teške riječi” su srž ove sure. Teške su zato što čovjeka ne ostavljaju onakvim kakav je bio. Teške su zato što od njega traže da promijeni sebe prije nego što zatraži promjenu svijeta. Teške su zato što se sudaraju s navikom, interesom, strahom, raskoši, vlašću i svakim društvenim poretkom koji ima koristi od toga da ljudi ostanu u stanju nemara, zablude i duhovnog sljepila.
Težina Kur'ana nije u njegovim riječima, već u odgovornosti koju one nose. On od čovjeka traži da pred iskušenjem ostane slobodan, pred strahom iskren, pred iskrivljavanjem istine postojan a pred silom uspravan.
Zatim sura otkriva tajnu noći: ”Ustajanje noću, zaista, jače djeluje i izgovara se jasnije.”
Noću se utišava buka, padaju maske i čovjek ostaje nasamo sa sobom. Tu nema publike koja aplaudira, protivnika koji provocira niti vlasti koja zastrašuje. Tu su samo čovjek i istina. Zato je govor ispravniji i postojaniji, jer je čovjekova nutrina tada čišća.
Međutim, Kur'an ne želi čovjeka koji se povlači iz svijeta. Zato odmah nakon toga kaže: ”Ti danju, doista, imaš mnogo posla.”
Noć je vrijeme ibadeta, razmišljanja i unutrašnje izgradnje, dok dan čovjeka izvodi pred svijet i njegove zahtjeve. Ono što se u tišini noći izgradi u čovjeku tokom dana stavlja se na ispit: tada se pokazuje koliko je njegova vjera jaka i koliko je sposoban ostati vjeran onome što je spoznao.
Zbog toga duhovnost koja se ne suočava sa stvarnošću nema svoju punu vrijednost, kao što ni političko ili društveno djelovanje bez moralnih i duhovnih korijena nema čvrst temelj.
Sura tako uspostavlja duboku vezu između unutrašnje izgradnje i vanjskog djelovanja: nema popravljanja bez pripreme, nema suočavanja s izazovima bez odgoja i nema promjene bez spoznaje i budnosti.
Zatim dolazi ajet koji čovjeka oslobađa robovanja lažnim i prolaznim autoritetima: ”On je Gospodar istoka i zapada, nema boga osim Njega, i Njega uzmi za zaštitnika!”
Tevhid ovdje nije samo apstraktna ideja, već sveobuhvatno oslobađanje svijesti. Onaj ko vjeruje u Gospodara istoka i zapada ne podređuje se prolaznoj vlasti, ne klanja se vođi, ne zanemaruje glas savjesti da bi ugodio ljudima i ne dopušta da novac postane skriveno božanstvo koje upravlja njegovim izborima. Sura El-Muzzemmil zato najprije oblikuje čovjekovu nutrinu, jer čovjek koji nije stekao unutrašnju slobodu teško može stvarati slobodu u svijetu oko sebe.
Nakon toga sura prelazi na etiku suočavanja sa protivnicima istine: ”I otrpi ono što oni govore i izbjegavaj ih na prikladan način.” (El-Muzzemmil, 10.) Znakovito je što suočavanje ili sukob ovdje počinje od ”onoga što oni govore” – od riječi, iskrivljavanja istine, ismijavanja, oblikovanja javne slike o čovjeku, zagađivanja javnog prostora. Vlast se ne pojavljuje uvijek u obliku sile i zatvora. Ona može biti i priča, glasina, ponavljanje laži, kao i organizirano upravljanje sviješću i strahom.
A odmah zatim slijedi ajet koji razotkriva društvenu strukturu koja se suprotstavlja istini: ”A Mene ostavi i one koji te u laž ugone, koji raskošno žive i daj im malo vremena.” (El-Muzzemmil, 11.)
Ovdje se bogatstvo pojavljuje u svojoj političkoj dimenziji. Poricanje istine nije uvijek posljedica pukog neznanja; ono ponekad predstavlja odbranu privilegije.
”Oni koji raskošno žive” nisu samo ljudi koji posjeduju imetak, već i sloj društva koji strahuje od svake spoznaje koja bi mogla ugroziti njegov položaj, od svake istine koja bi mogla razotkriti narativ kojim prikriva vlastitu laž, i od poslanice koja čovjeka izvodi iz slijepe poslušnosti i vraća ga pitanju, odgovornosti i slobodnom prosuđivanju.
Zatim se u suri navodi primjer faraona: ”Mi smo vam, zaista, poslali Poslanika da bi svjedočio protiv vas isto onako kao što smo i faraonu poslanika poslali, ali faraon nije poslušao poslanika, pa smo ga teškom kaznom kaznili.” (El-Muzzemmil, 15.-16.)
Faraon nije samo vladar iz prošlosti. On je trajni obrazac vlasti onda kada izgubi svoje moralne granice i umisli da joj moć daje pravo na monopol nad istinom. To je vlast koja, umjesto da upravlja ljudima, počinje njima raspolagati; umjesto da uređuje život, počinje prisvajati pravo da određuje njihovu sudbinu.
Nasuprot takvoj vlasti dolazi Poslanik kao ”svjedok”. A svjedočenje ovdje nije puko moraliziranje, već životni stav koji čovjeka obavezuje pred stvarnošću: stati na stranu istine pred silom i jasno reći da nasilje ne daje vlasti legitimnost i da dominacija ne oslobađa od odgovornosti pred Allahom.
U posljednjem ajetu sura El-Muzzemmil se ponovo vraća čovjeku kakav on stvarno jeste, sa svojim mogućnostima, slabostima, potrebama i granicama: ”On zna da će među vama biti bolesnih, i onih koji će po svijetu putovati i Allahove blagodati tražiti, i onih koji će se na Allahovu putu boriti – zato izgovarajte iz njega ono što vam je lahko, i molitvu obavljajte, i milostinju udjeljujte, i draga srca Allahu zajam dajte!” (El-Muzzemmil, 20.)
Ovdje dolazi do izražaja razumijevanje ljudske prirode. Čovjek nije ”mašina” za ibadet, niti energija bez granica. U njegovom životu postoje bolest, rad, putovanje, džihad, nastojanje da osigura opskrbu i promjene životnih okolnosti. Zato dolazi olakšanje: ”Pa učite iz njega ono što vam je lahko.”
Stoga ovaj ajet predstavlja vrhunac ravnoteže. Počinje snažnim zahtjevom za izgradnjom ljudske jedinke, a završava sveobuhvatnom milošću koja omogućava izgradnju zajednice. Počinje noćnim bdijenjem, a završava onim što je čovjeku lahko. Ovim nam Kur'an skreće pažnju da se veliki projekti ne grade iscrpljivanjem, već sposobnošću da se istraje. Ono što čovjek ne može dugo podnositi ne može postati temelj trajne promjene; prije ili kasnije pretvara se u umor i odustajanje.
Otuda je sura El-Muzzemmil mnogo više od poziva na noćni namaz. Ona govori o izgradnji čovjeka koji je sposoban nositi teret istine bez kolebanja, podnijeti teškoću bez očajavanja i ostati postojan kada se suoči s pritiskom i nepravdom.
Takav čovjek ne bježi od svijeta, ali ne dopušta ni da mu svijet određuje vrijednosti prema kojima će živjeti. Ne podiže glas da bi istakao sebe niti da bi zadobio priznanje ljudi, nego zato što osjeća odgovornost prema istini koju je spoznao.
Svjestan je da šutnja pred nepravdom može značiti pristajanje na njeno trajanje. Ne trguje istinom radi lične sigurnosti, ne podređuje svoje principe koristi i ne dopušta da ga strah od ljudi natjera da odstupi od istine i emaneta koji mu je povjeren.
