Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”Tako Mi zvijezde kad zalazi, vaš drug nije s Pravoga puta skrenuo i nije zalutao! On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje.” (En-Nedžm, 1.-4.)
Sura En-Nedžm suočava čovjeka s jednim ključnim pitanjem: ko oblikuje istinu u čovjekovoj svijesti – Objava ili strast? Ona počinje razotkrivanjem skrivene moći koja upravlja razumom kada se prepusti običaju, strahu i ličnom interesu.
Zato njen uvod dolazi odlučno i kategorično: ”Tako Mi zvijezde kad zalazi, vaš drug nije s Pravoga puta skrenuo i nije zalutao! On ne govori po hiru svome.”
Zanimljivo je zapažanje nekih savremenih mufessira da zvijezda spomenuta na početku sure nije samo prolazna kosmička slika, već simbol upute koja osvjetljava put usred tame. Ako je cijeli svemir uređen, skladan i pokoran Allahovom zakonu, kako onda čovjek može pristati da svoj život gradi na pretpostavkama, naslijeđenim uvjerenjima i prohtjevima duše, umjesto na istini i jasnom dokazu?!
U središtu poruke ove sure nalazi se obračun s najopasnijim čovjekovim idolom – idolom strasti. Problem nije u kamenu koji je obožavan, već u razumu koji je taj kamen najprije oblikovao, a zatim mu se pokorio i počeo ga obožavati. Zato, kada sura spominje Lata, Uzzāa i Menāta, ona ne raspravlja o historijskim imenima koja su nestala, već otkriva trajni obrazac stvaranja lažne svetosti: “To su samo imena koja ste im vi i preci vaši nadjenuli, a Allah o njima nikakav dokaz nije objavio.” (En-Nedžm, 23.)
Ovaj ajet predstavlja srce sure. On razobličava dominaciju imena kada mu nedostaje dokaz koji ga potvrđuje. Koliko je zabluda opstalo samo zato što je nosilo veliko i zavodljivo ime? Koliko se nepravde sakrilo iza privlačnih slogana i blještavih parola? I koliko je obmana uzdignuto na stepen svetosti samo zato što su je ponavljali preci, a nasljednici se bojali da je preispitaju?
Zatim sura otkriva mehanizam zavođenja koji djeluje u svakom vremenu: ”Oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude…” (En-Nedžm, 23.)
Kada pretpostavka zauzme mjesto znanja a strast mjesto istine, nastaje društvo podložno obmani. Njime upravljaju glasine, pokreću ga prohtjevi, a njegovu svijest oblikuju oni koji posjeduju govornicu, novac i moć zastrašivanja.
Nasuprot ovoj iskrivljenoj svijesti, sura En-Nedžm vraća čovjeka izvoru odgovornosti: “I da čovjeku pripada samo ono za što se sâm potrudi, i da će njegov trud sigurno biti viđen.”
Nema spasa u praznim željama, niti vrijednosti u parolama bez djela, niti dostojanstva bez zalaganja i odricanja, niti izbavljenja samo kroz formalnu pripadnost. Život nije pozornica želja, nego poprište ispita, a historija ne prašta narodima koji djelo zamjenjuju riječima, pravdu propagandom, a istinu pukim svrstavanjima u tabore i slijepim slijeđenjem autoriteta.
Čovjek po mjerilu ove sure nije ono što tvrdi da jeste, već ono što čini; ne ono što javno iznosi, već ono čemu teži kada ga ljudi ne vide.
Za razliku od mekkanskog društva koje je robovalo kipovima koje je klesalo vlastitim rukama, danas više idoli nisu kameni kipovi postavljeni oko Kabe. Idoli savremenog čovjeka su suptilniji, ali ne i manje opasni: autoriteti uzdignuti do nepogrješivosti, tržišta koja diktiraju vrijednosti, algoritmi koji oblikuju svijest i medijski narativi koji proizvode ”istinu”, te zvučna imena koja tek prikrivaju ružnoću interesa.
Zatim sura spominje sudbine drevnih naroda Ada, Semuda i naroda Nuhova, kako bi objavila jedan civilizacijski zakon koji važi za sve generacije: svaka sila bez istine nestaje, svaka izgradnja bez savjesti propada, i svaki narod koji svoju oholost pretvori u vjeru završava pod ruševinama onoga što je sâm izgradio.
Sura En-Nedžm završava ajetom: “Pa zar se ovom govoru čudite, i smijete se, a ne plačete, i vi ste u nemaru? Zato padajte licem na tlo pred Allahom i Njega obožavajte.”
Sedžda ovdje znači oslobađanje čovjeka od njegove oholosti. Jer onaj ko ne čini sedždu Allahu, činit će je svojoj strasti, idolu koji je sâm ”isklesao”, svojoj moći ili svom strahu.
Sura En-Nedžm u svojoj suštini poziva čovjeka da oslobodi svoj razum od lažnih autoriteta koje je sâm čovjek proizveo, svoje srce od naslijeđenih zabluda i svoj trud od lijenosti i besposličarenja. Jer istinu ne oblikuje strast, čovjek ne posjeduje ništa osim onoga što je zaradio, a u historiji ostaje samo ono što je bilo radi Allaha, istine i pravde.
