U manjem bh. entitetu posljednjih mjeseci traje žestoka političko-medijska kampanja protiv gradonačelnika Doboja Obrena Petrovića koji je svjedočio na Sudu BiH o zločinima nad Bošnjacima i Hrvatima. Obren Petrović je svjedok u procesu protiv Milana Ninkovića, Borislava Paravca, Andrije Bjeloševića i Milana Savića. Optuženi su da su od početka maja 1992. do kraja 1993. učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu protiv civilnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva na području Doboja.
Nakon što je priznao da su vršeni zločini u Doboju, protiv Obrena Petrovića je pokrenuta žestoka kampanja koju predvode RTRS, SNSD, boračka udruženja i mnogi drugi. Svi oni žele da diskreditiraju i zastraše gradonačelnika Doboja kako bi odustao ili opvrgao svoje izjave o činjenju zločina nad Bošnjacima i Hrvatima u ovom gradu. Kampanja protiv gradonačelnika Petrovića je primjer kako funkcionira javna scena u manjem bh. entitetu. Oni koji pristaju na istinu i pomirenje, oni su izloženi svakoj vrsti udara.
U nastavku pročitajte izjavu Obrena Petrovića o zločinima nad Bošnjacima i Hrvatima u Doboju.
TUŽILAŠTVO: Šta vam je poznato oko priprema i preuzimanja vlasti u policijskim i civilnim strukturama na području Doboja u periodu oko maja 1992. godine?
PETROVIĆ: Otprilike, sredinom aprila 1992. godine, na području planine Ozren, helikopterom iz Srbije stigli su pripadnici Specijalne jedinice “Crvene beretke”. Njihova uloga u to vrijeme bila je da regrutuju i obuče ostale pripadnike dobrovoljaca iz sastava vojske i policije. Na čelu “Crvenih beretki” bio je Radojica Božović, a sjećam se još nekih, ali samo po nadimcima. Tu su bili Riki, kojeg su zvali “Zečija usna”, neki Dimić, Makedonac koji je poginuo kasnije. U periodu od dolaska “Crvenih beretki” pa do početka maja 1992. godine, obuku je prošlo blizu 300 pripadnika, među kojima su bili i mladići sa drugih područja kao što je, recimo, Vozuća.
TUŽILAŠTVO: Gdje su upućivani obučeni pripadnci vojske i policije?
PETROVIĆ: Poznato je da je jedan takav vod postojao i u CSB Doboj, na čijem čelu je bio Slobodan Karagić zvani Karaga. Radojica Božović, kao komandant “Crvenih beretki”, u više navrata je dolazio u službene prostorije CSB Doboj i razgovarao sa Andrijom Bjeloševićem, koji je bio načelnik Centra službe bezbjednosti, te njegovim najbližim saradnicima Milanom Savićem i Dušanom Živkovićem, koji je bio načelnik Službe nacionalne bezbjednosti. Ovim sastancima su prisustvovali i članovi Kriznog štaba opštine Doboj Borislav Paravac i Milan Ninković, koji je povremeno dolazio, ali su se njegove odluke, kao predsjednika SDS-a grada Doboja i narodnog poslanika, uveliko provodile na terenu. Ja nikada nisam prisustvovao tim sastancima.
TUŽILAŠTVO: Šta vam je poznato u vezi sa samom pripremom i preuzimanjem svih pozicija u policiji, a potom i u opštini i na drugim mjestima?
PETROVIĆ: Prije nego što se desilo preuzimanje vlasti od strane SDS-a i Kriznog štaba opštine Doboj, postojao je neki dogovor nosilaca čelnih funkcija iz reda srpskog naroda. Moguće je da su održavani i sastanci u mjestu Lipac, u prostorijama tamošnje osnovne škole. Mislim da se na tim sastancima obavljala određena priprema za ove aktivnosti. Nisam tamo prisustvovao, ali je na te sastanke iz policije uvijek išao Bjelošević. Preuzimanje vlasti izvršeno je 3. maja 1992. godine, kada je bio neradni dan. Primjetio sam da u Lipcu ima veća koncentracija oružja, vojske, raznih specijalnih jedinica sa drugih područja, među kojima su bili i “Bijeli orlovi” iz Broda. Sve mi je izgledalo kao da će sva ta vojska izvršiti napad na Doboj. Pripadnici “Crvenih beretki” prvo su ušli u policijsku stanicu, koja se nalazila na željezničkoj stanici, a koja je bila najbliža Lipovcu. Svakog pripadnika policije pitali su za ime i ukoliko bi bio Srbin, ostajao bi na svojim redovnim zadacima, a ostale su odmah premlaćivali i odvodili u zatvor. Ovo se dešavalo u kasnim noćnim satima. Subota na nedjelju, mislim da je počelo u ponoć, a da je na cijelom području grada sve završeno do 02:00 časa. Tek ujutro došao sam u službene prostorije, gdje sam zatekao na radnim mjestima jedan broj pripadnika iz reda srpskog naroda, dok hrvatskih i bošnjačkih radnika nije bilo. Saznao sam da su hapšeni po unaprijed pripremljenom spisku, koji sam imao priliku jednom vidjeti kada mi ga je pokazao Milan Savić. U pravljenju ovih spiskova učestvovali su pripadnici nacionalne bezbjednosti na čelu sa Dušanom Živkovićem i pripadnici Specijalne jedinice odreda kojim je rukovodio major Stanković, sa kojim je bio blizak Milan Savić i Mirko Stojčinović. U privođenju su učestvovali i pripadnici grupa, kojima su rukovodili Predrag Kujundžić zvani Predo, Slobodan Karagić Karaga, Nikola Jorgić Jorga, koji su vrlo dobro poznavali grad i odmah bi sve uhapšene prilikom dovođenja sproveli u Okružni zatvor.
TUŽILAŠTVO: Šta se dešavalo sa imovinom uhapšenih?
PETROVIĆ: Nakon što su kuće, stanovi i druga imovina u vlasništvu Hrvata i Bošnjaka na području Doboja napušteni, ove grupe koje su hapsile, počele su da pretresaju kuće i da za sebe uzimaju vrijednosti. Jedna grupa vojnih policajaca na čijem čelu je bio komandir Martić, ime mu ne znam, u kući Mustafe Osmića pronašla je veću količinu zlatnog i srebrnog nakita. Kasnije se tu zadesila i jedna grupa pripadnika “Crvenih beretki”, među kojima su bili Slobodan Dević i Branko Jovanović. Znam da su toga dana Dević i ostali u službene prostorije SJB Doboj donijeli zlato i to više od deset kilograma, koje je pohranjeno u depozit. To je sve evidentirala Anica Peulić, koja sada radi u Banjaluci u Sindikatu policije. Takođe, o svemu u vezi sa ovim događajem bio je upoznat i Mladen Vulić. Kako sam čuo od kolega Mladena Vulića i Mirka Stojčinovića, koji je tada bio načelnik Sektora javne bezbjednosti, Andrija Bjelošević je u toku 1993. godine to zlato odnio negdje u Bijeljinu kako bi ga predao u sjedište MUP-a, međutim, tom zlatu se gubi svaki trag.
TUŽILAŠTVO: Šta vam je poznato u vezi sa napadima na bošnjačko i hrvatsko civilno stanovništvo?
PETROVIĆ: Prvi takav napad krenuo je od sela Grapska. Naredbu je izdao major Stanković. Pripadnici Mjesne zajednice Grapska tražili su sastanak sa srpskim vlastima sa ciljem da se dogovori način ponašanja. Međutim, do tog sastanka nije došlo. Upotrebljena je prekomjerna sila i naoružanje. Mali dio stanovništva uspio je pobjeći, a ostali, više od stotinu, se predalo. Smješteni su u vojne hangare u naselju Bare. Nakon toga odvijao se napad na gradski dio, zvani “Čaršija”, pa na Čaire, Orašje, Miljkovac, Prisade i Makljenovac. Kada su pripadnici Armije RBiH iz pravca Tešnja i Usore krenuli u napad prema Doboju, 12. jula 1992. godine, u momentu je donesena odluka da se jedan dio civila, a možda i svi, izvedu iz “Perćinog diska” i isture kao živi štit na lokalitetu iznad naselja Vila, kako bi se ovaj napad zaustavio. Po priči koju sam tada čuo, ubijeno je oko 30 civila, koji su se nalazili u živom štitu. Pričalo se da je Milutin Blašković, pripadnik policije naredio da se civili izvedu i postave kao živi štit. Nije mi poznato ko je ovu naredbu njemu izdao, ali siguran sam da su glavnu riječ imali pripadnici “Crvenih beretki”.
TUŽILAŠTVO: Da li je bilo fizičkog zlostavljanja zatvorenih?
PETROVIĆ: Ovdje su vršena česta zlostavljanja i izgladnjivanja civila koji su tu boravili. Ovo mi je poznato zbog toga što su se meni kao načelniku SJB Doboj obraćale porodice civila, koji su bili u zarobljeništvu. Ja sam, sa ciljem da pokušam učiniti bilo šta za njih, Mladenu Vidiću znao reći da po spisku ljudi koji su mi se javljali, provjeri gdje su zatvoreni članovi njihovih porodica, kako bi ih pokušao dovesti u Stanicu policije. Pokušao sam im nekako pomoći. Znam da je tako Mladen Vulić odlazio od zatvora do zatvora sa ovim papirićima i pronalazio zatvorene civile. Pričali su mi u kakvim uslovima žive, da ih vojska i stražari premlaćuju, da nemaju dovoljno hrane, ni vode. U tim situacijama donosio sam odluke da se ti ljudi puste svojim kućama.
TUŽILAŠTVO: Kakva je bila uloga Milana Savića u odnosu na Andriju Bjeloševića i ostale rukovodne radnike unutar CSB Doboj?
PETROVIĆ: Savić je ranije radio kao KDZ tehničar u CSB Doboj. O njemu se počelo malo ozbiljnije pričati kada su pred sami rat u Jelahu uhapšeni on i Dobrivoje Ćulibrk. Kod njih je nađena određena količina eksploziva, koja im je tom prilikom i oduzeta. Jedno vrijeme su tada proveli u zatvoru, ali su na intevenciju Bjeloševića uspjeli kod načelnika policije Tešanj Šemsudina Mehmedovića izdejstvovati njihovo oslobađanje. Poznato mi je da je ubrzo Milan Savić imenovan za pomoćnika načelnika CSB Doboj, koji je zbog toga što nije bilo imenovanog zamjenika, obavljao i dužnost zamjenika načelnika, odnosno Andrije Bjeloševića. Savić je bio vrlo blizak saradnik Bjeloševića i on je bio osoba preko koje su izvršavani svi važniji zadaci u tom periodu.
TUŽILAŠTVO: Ko je bio odgovorna osoba u Okružnom zatvoru Doboj u tom periodu?
PETROVIĆ: U prvo vrijeme upravnik Okružnog zatvora Doboj bio je Mirko Slavuljica, koji je na toj dužnosti ostao otprilike do početka juna 1992. godine kada je prešao u službu bezbjednosti pri VRS, a na njegovo mjesto postavljen je Milan Vidić.
TUŽILAŠTVO: Možete li se sjetiti imena stražara u Okružnom zatvoru Doboj u tom periodu?
PETROVIĆ: Koliko se sada mogu sjetiti, bila su tu dvojica braće Ninković. Miroslav Petričević, Đorđo Damjanović, Marković, Kujundžić, kojima ne znam imena. Ostalih sada ne mogu da se sjetim.
TUŽILAŠTVO: Da li vam je poznato da li je bilo odvođenja zatvorenika iz zatvora?
PETROVIĆ: Izvedena je jedna grupa zatvorenika, među kojima je bio naš kolega Karlo Grgić. Toga dana je iz zatvora, koliko je meni poznato, odvedena grupa od oko 12 zatvorenika. Tada je po priči koju sam čuo, Riki ušao u zatvor sa spiskom koji je imao, čitao jedno po jedno ime i tražio da izađu. Napolju ispred zatvora je čekao parkiran kombi, te je grupa od ovih 12 zatvorenika uvedena u kombi i odvedeni su u nepoznatom pravcu. Sa Rikijem je u izvođenju zatvorenika učestvovao izvjesni Vuković zvani Vuk, koji je radio tada kao pripadnik zatvorske policije. Inače je došao iz Bosanske Krajine, gdje je radio negdje kao zatvorski čuvar. Po priči koja je došla do mene, Vuković se nalazi negdje u Novom Sadu.
