Vjernik se najviše raduje druženju s braćom muslimanima i unošenju radosti u njihove živote

123

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Postoje mnogobrojni hadisi o koristi i nagradi za međusobno posjećivanje, druženje i pomaganje muslimana, a ovom prilikom spomenut ćemo hadis koji prenosi hazreti Alija, r.a., u kojem je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Kada čovjek krene da posjeti brata muslimana, on korača džennetskim perivojima sve dok ne sjedne kod njega, a kada sjedne kod njega obasut je Allahovom milošću. Ako je ta posjeta bila početkom dana, za njega moli 70.000 meleka sve do smrknuća, a ako je bila u toku noći, onda za njega moli 70.000 meleka sve dok ne svane.” (Ebu Davud)

Sufjan es-Sevri je upitan za najbolji životni napitak ili eliksir koji vraća čovjeka u život, pa je odgovorio: ”To je susret sa braćom muslimanima.”

Ibn Kesir u svom Tefsiru bilježi predaju od Ibn Munkedira u kojoj dolazi da je ovaj učenjak, na pitanje šta mu je ostalo od dunjaluka, odgovorio: ”Susret sa braćom muslimanima i unošenje radosti u njihov život.”

Ovo je posebno važno i bitno danas kada znamo da živimo u vremenu koje je obilježeno egoizmom, materijalizmom, pohlepom, samoljubljem, željom za dominacijom nad drugima, opterećenošću vlastitim mišljenjem i stavom, a sve to utječe na udaljavanje ljudi jednih od drugih, čini ljude sebičnim, zavidnim i prouzrokuje mnoge druge bolesti srca koje se negativno odražavaju na pojedinca i na društvo u cjelini.

Ono što posebno zabrinjava kada su u pitanju međumuslimanski odnosi jeste neiskrenost u našim bratskim odnosima i komunikaciji, te nedostatak iskrenog i istinskog dobročinstva i želje za pomaganjem, za činjenjem bezuvjetnog dobra za koje se nagrada traži isključivo kod Gospodara ljudi i Stvoritelja svega postojećeg, onako kako su to činile odabrane generacije islamskog ummeta. Nažalost, čini se kao da je vrijeme Ebu Bekra, Omera, Osmana, Alije, Abdurahmana ibn Avfa i drugih ashaba i velikih dobročinitelja, prošlo onda kada su ti velikani otišli sa ovoga svijeta.

Jer, ko će te pomoći u ovim olujnim i teškim vremenima da istraješ na putu islama, ko će stati uz tebe kada ti bude najteže i kada ti se učini da nema izlaza, ako neće brat po vjeri, ako neće iskreni musliman, taj mubarek i berićetni insan koji je zaboravio na sebe i koji živi za druge, za svoju braću, za svoj džemat, za islam i islamski ummet i od kojeg dolazi samo korist i dobro. Koji je onakav kako Allah u Kur'anu opisuje Isaa, a.s., odnosno kako je Isa, a.s., sâm sebe opisao kao tek rođeno dijete, govoreći: “Ja sam Allahov rob” – ono reče – “meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti, učinit će me, gdje god budem, blagoslovljenim, i naredit će mi da dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj budem dobar, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan.” (Merjem, 30.-32.)

Takav musliman nije zadovoljan da bude na začelju karavane niti se može umoriti čineći dobra djela sve dok Džennet ne nastani.

O takvim muslimanima Ibnul Kajjim el-Dževzijje u svojoj knjizi El-Fevaid, veli: ”Istinskim pobožnjacima nema rahatluka osim u hladu Tûba drveta, niti se oni koji vole Allaha mogu smiriti osim na dan ”Jevmul-mezid” (dan kada će dobiti veću nagradu nego što su zaslužili).”

Takav musliman je stalno u dobru i dobročinstvu, on dobročinstvo drugih hvali i ističe, a svoje vlastito dobročinstvo skriva i umanjuje. Ne pita gdje je njegovo mjesto i koja mu je pozicija u društvu, jer je to čovjek od zadatka, poput muslimana kojeg je spomenuo Allahov Poslanik, s.a.v.s., u hadisu: ”Ako je na čelu on je pouzdan i obavi posao kako treba, ako je na začelju opet je pouzdan.” Njega ništa ne sprečava da se bori kako bi druge pretekao u dobru. On samo pita: ”Koji je moj zadatak?”, i to bez pogovora i temeljito uradi. Dok se drugi bave tuđim mahanama i nedostacima, on se bavi svojim mahanama i tužan je i brižan zbog svojih grijeha te strahuje zbog polaganja računa pred Allahom na Sudnjem danu.

Opisujući takve ljude iz prvih generacija, Hasan el-Basri je rekao: ”Tako mi Allaha, ja sam sreo ljude kod kojih je dunjaluk bio prezreniji od prašine pod njihovim nogama. Zapamtio sam neke od njih koji nisu imali u svojoj kući osim nekoliko korica hljeba, ali su govorili: ‘Puno je da sve ovo stavimo u svoj stomake’, pa bi dio podijelili kao sadaku, a bili su potrebniji od onoga kome su davali tu sadaku.”

Stoga, ne smatraj malim i ne podcjenjuj ni jedno dobro djelo, jer možda će malo djelo uvećati iskren nijet, a veliko djelo upropastiti neiskren nijet. Osmijeh u lice brata muslimana izgleda malo i beznačajno djelo, ali je to djelo kod Allaha veliko. Kada se otvore vrata dobročinstva i dobrih djela, požuri da uđeš u tu džennetsku bašču i da što više dobrih djela uradiš, a ako to ne učiniš onda znaj da dobrovoljno ispuštaš iz ruku ogroman kapital. Činimo što više dobrih djela za koja niko ne zna osim naš Gospodar, i to će popraviti naše vlastito stanje i naše međusobne odnose te donijeti nam hajr na oba svijeta.

Prenosi se da je jedan mladić redovno dolazi da sluša predavanja Abdullaha ibn Mubareka, a onda je odjednom nestao i izvjesno vrijeme nije dolazio na predavanja. Abdullah ibn Mubarek je pitao za njega i saznao je da je u zatvoru zbog deset hiljada dirhema koje nije mogao vratiti čovjeku od kojeg ih je posudio. Nakon toga, Abdullah ibn Mubarek je otišao tom čovjeku i odnio mu deset hiljada dirhema i rekao mu da nikome ne kazuje ko je vratio taj novac dok je on živ. Nedugo zatim mladić je počeo ponovo dolaziti na predavanja, pa ga je Abdullah ibn Mubarek pitao zašto je bio odsutan toliko vremena. Kada je mladić ispričao svoj slučaj, Ibn Mubarek ga je pitao kako je pušten iz zatvora, a on mu je rekao da je neki čovjek vratio dug za njega, ali on ne zna njegovo ime. Pošto se uvjerio da mladić ne zna ko je vratio njegov dug, Abdullah ibn Mubarek je u sebi rekao: ”Hvala Allahu Koji zna za moje dobročinstvo, a da to ljudi ne znaju.”

Allaha molimo da nas učvrsti na putu islama, da nas ujedini u vjeri islamu, da poveća i učvrsti islamsku ljubav u našim srcima, da nas učini istinskim dobročiniteljima i korisnim članovima ummeta koji će se na dunjaluku po dobru prepoznavati i spominjati, a na Sudnjem danu po dobru prozvani biti.