Vjetar Scheweningena

296

Piše: Boro Kontić/Gradski.me

Najnovije izjave o srebreničkom genocidu, pa i ona Milanovićeva koja je bila na nivou ležernog razlikovanja light i punomasnog jogurta, zatekle su me u državi Haškog tribunala. U sezoni kada tamo bjesni sjeverni vjetar.

Doputovao sam u Nizozemsku povodom promocije knjige „Na strani čovječnosti“. Dragocjena zbirka intervjua sa tužiocima, sudijama, istraživačima Haškog tribunala, plod je strpljivog i predanog rada sarajevske autorice Ajše Hafizović-Hadžimešić. Prevedena je na engleski jezik. Promociji su trebale prisustvovati i majke Srebrenice.

Zbog naglo pogoršane situacije sa Covidom, haška promocija je otkazana. Ali ne i susreti sa predsjednikom i glavnim tužiocem Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, Carmelom Agiusom i Serge Brammertzom.

Bila je ovo prilika da im se kaže: „Petsto sedamdeset dvije majke Srebrenice su umrle ne dočekavši da se pronađe makar kost bližnjeg. Ni kost“.

Ali, nije izostalo iskreno priznanje. „Ono što je Sud uradio je historija i niko to više ne može izbrisati. Zahvaljujući vašem radu naša djeca vjeruju u Boga, pravdu i ljude“.

Bosansko-hercegovački rat mjeri se između ostalog brojem nestalih. Četrdeset hiljada nestalih je u cijeloj regiji. Od toga trideset hiljada na prostoru Bosne i Hercegovine. Još uvijek se traga za jedanaest hiljada nestalih. Od tog broja, sedam hiljada se odnosi na Bosnu i Hercegovinu.

Sama Srebrenica je historiji i savjesti svijeta podastrla obavezujući broj: Osam hiljada nestalih. Danas se još uvijek traga za njih hiljadu. DNK analiza je jedan od ključnih instrumenata dokaza genocida u Srebrenici. Ponekad su potrebna i do sedam DNK podudaranja, jer su tijela ubijenih višestruko premještana. Ilustracije radi: jedno je tijelo „sklopljeno“ iz ostataka pronađenih na četrnaest lokacija, raspoređenih u krugu od oko pedeset kilometara .

Sve to oni koji ovih dana „s nepodnošljivom lakoćom“ pominju srebrenički genocid, ako se iole potrude, mogu naći u javno pristupačnim dokumentima.

Srebrenički genocid nije pohranjen samo u brojeve. Dragocjeno je zabilježiti makar i najusputnija svjedočenja. Do sada ih ne manjka. Ovaj put, povodom svog putovanja u zemlju haškog Tribunala, pokušaću prepričati makar crtice, pa čak i one na rubu humora koje sam čuo u potkrovnoj sobi malog hotela u Scheweningenu, gdje su odsjele majke Srebrenice. Okupljamo se predveče, mala bosansko-hercegovačka ekipa. Vani divlja sjeverni vjetar. Pomahnitalo sjeverno more je tek stotinjak metara udaljeno od hotela.

Najviše priča Munira Subašić. Odnosno, ostale majke najviše podstiču Muniru Subašić da priča. Ona evocira redovno pitanje koje su jedna drugoj postavljale u prvim danima zajedničkog okupljanja:

„Šta si sanjala?“

Udružile su se u proljeće 1996., u čvrstoj namjeri da doznaju istinu o svojoj djeci i muževima koji su se tada službeno vodili kao nestali.

San koji ona prepričava u decembarskom sumraku 2021., počinje sa: ”Dolazi mi sin Nermin, nasmijan i mlad…” U tom hiljadu puta odsanjanom snu ona sjedi na balkonu i gleda kako joj dolazi sin a s njim u javi nedočekana „snaha i dvoje unučadi“. Dvije kosti dvadesetogodišnjeg sina Nermina pronađene su u dvije grobnice koje razdvaja dvadeset pet kilometara. Munira Subašić će ih sahraniti osamnaest godina nakon što je Nermin Subašić otet iz njenih ruku, jula 1995. u Potočarima.

Uz vedar i nezlobivi smijeh priča Munira Subašić kako je neki dječak nove Srebrenice jednom stao pred nju isturajući tri prsta. Upitala ga „Šta ti je to?“

On odgovorio onako kako su ga ,ni kriva ni dužna, podučili: „Pobjeda“. Munira uzvratila: „Nije pobjeda, vidiš da sam ja došla u Srebrenicu. Pobjeda će biti kad ti tata ode u Hag“. Mali će na to: „Nemoj tatu! Neka ide baba. Ona me tuče.“

Munira Subašić je svjedočila u Hagu. U sheweningenskom sumraku, decembra 2021. se pravda: „Samo jednom u tom Sudu nisam rekla istinu. Trebala sam i ja posvjedočiti da li prepoznajem optuženog. Znam ga dobro iz sela, gledam ga pred sobom i kad su i mene pitali da potvrdim… nešto nisam mogla reći da ga znam“.

Traje kratka šutnja prije nego uslijedi trivijalnija tema. Političari .

Da smo slušale političare nikad ništa ne bi uradile. Oni su bili odredili da mjesto ukopa Srebreničana bude na Ravnim stanovima pored Kladnja. Onda smo mi organizovale anketu, pripremile dvanaest i po hiljada listića i svakog pitali. Gdje? I dobile smo odgovor. U Potočarima – mjestu gdje smo posljednji put vidjele svoje sinove.

Ni ovi strani političari nisu bolji, ali znali su zaista pomoći. Mene je onaj Klein iz Ujedinjenih nacija jednom napao. Kaže mi: „Ti si SDA“. A ja uzmem onu najveću drvenu stolicu pa mu dreknem: „Neće ni tvoja žena imati muža, kad je nemam svog čovjeka“. Doduše, kasnije je pomagao. Mene je vazda milovao po ruci i govorio „Mama, mama“ , ali mislim da me se malo plašio. Pa i onaj Visoki predstavnik Swartz Shiling. Ja govorim na konferenciji, a on prispao. Kad sam podviknula: „Ti spavaš dok ja pričam“ momentalno se probudio.

Od domaćih političara dobro poznajem Mirka Šarovića. Mi smo iz istog sela na Romaniji. Burati. U tom selu su Srbi i Muslimani živjeli do 1994. Nikom se nije ništa desilo. Sve do pada sela Brgule kod Vareša. Onda su ti Srbi došli na Romaniju, a Muslimane su otpratili do Sarajeva. Šarović me uvijek pozdravi kad smo nasamo. Nikad, kad ide sa onim svojima.

Imamo još posla da obavimo. Prvo da podignemo dva stuba u mezarju Potočari. Stub časti i stub srama. Da podsjetimo na ljude koji su nam pomogli i na one druge. Na stubu srama će sigurno, od Visokih predstavnika, biti Karl Bildt i Miroslav Lajčak. Peddy Ashdown na stubu časti. Uvijek ga pomenem u molitvi. A za ovog tužioca Bramertza kažem, kad ne bi bilo nikog od moje bliže rodbine, kad umrem neka me on spusti u kabur.

Želimo, uz onu kuću koje naše Udruženje ima u Potočarima da izgradimo malu džamiju. I kapelicu u spomen na, po mom računu, trinaest Hrvata koji su ubijeni u Srebrenici.”

Kako se zgušnjava sumrak i pada ona naročita sjevernjačka decembarska noć, nastaje kratka šutnja a onda završnica kao kod starinskih pripovjedača:

„Prošla sam cijeli svijet, i znaš šta sam zaključila. Samo na Mjesecu nema Srebreničana“.

Pokušao sam zapamtiti i zapisati sve pobrojano. Slušao sam uz stalno prisutnu svijest da u isto vrijeme, samo par kilometara dalje, u kamenom zdanju scheweveningenskog zatvora, sjede, leže ili šta li već rade i pravosnažno osuđeni zločinci.

U pritvorskoj jedinici UN u Scheweningenu je Ratko Mladić. Čeka se odluka u

kojoj će državi služiti doživotnu kaznu zatvora. U Scheweningenu su i Franko Simatović, te Jovica Stanišić. Oni tu čekaju ishod žalbenog postupka. Konačna presuda u njihovom slučaju se očekuje početkom 2023. godine. U Scheweningenu je odnedavno i Radoslav Brđanin. Osuđen na trideset godina za zločine protiv čovječnosti, bio je u zatvoru u Danskoj. Kako je po tamošnjim zakonima Brđanin ispunio pravo na prijevremeno puštanje na slobodu, vraćen je u UN zatvor jer je predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma odbio njegov zahtjev za puštanje na slobodu nakon izdržane dvije trećine kazne.

Sve sam ovo imao u novinarskom podsjetniku dok sam sjedio s majkama Srebrenice u potkrovlju skromnog ševeningenskog hotela i slušao ih dok pred kraj dana prebiru svoje opsesivne teme. Vani je sve vrijeme divljao sjeverni vjetar. Jedna francuska šansona koja pominje Scheweningen, kaže da kad taj vjetar duva: „ne znaš ko plovi, more ili nasipi“. Zaista se tako čini kad divlja sjeverni vjetar. Dijelovi krajolika djeluju ispremještani kao u nepovratnom haosu. Ali, nema tog vjetra čije divljanje bi opravdalo nerazlikovanje, riječima šansone rečeno: „ne znaš ko plovi, dobro ili zlo“. Upravo su na tragu takvog, ciničnog nihilizma bile nedavne izjave o genocidu, pa i ona Milanovićeva (Zoran Milanović) koja stilom nadmašuje Leposavićevu (Vladimir Leposavić). Jer genocid tretira baš kao što fency poznavalac pominje jogurt, u rasponu od punomasnog do onog…light. Niskokaloričnog.