Piše: Yasin Aktay /Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Živimo u svjetu kojem su potrebni opipljivi pokazatelji i jasne mjere za određivanje nivoa sekularizma i religioznosti u društvima.
Međutim, iskrena religioznost je nešto što nije podložno kalkulaciji i statistici i ne može se povezati sa statističkim brojevima, jer ne možete mjeriti religioznost bez poznavanja stepena njene iskrenosti i autentičnosti, a statističke brojke koje određuju nivo sekularizma mogu mjeriti samo rituale i vjerska ponašanja u njihovoj vidljivoj (vanjskoj) formi u kojima ljudi učestvuju u određenim trenucima, a ne mogu mjeriti iskrenost i autentičnost ovih ponašanja.
Također, statističke studije određuju ”religioznost” ili ‘konzervativnost” prema procentu ljudi koji obavljaju obrede (klanjaju namaz i poste), u smislu da su ovi postupci opći društveni i politički trend u narodu. Ali, u stvarnosti, postoje mnogi drugi ciljevi za one statistike koje namjeravaju da iskoriste religiju i imaju tendenciju da je sekulariziraju.
Stoga, odnos između prisutnosti vanjskih manifestacija religije i djelotvornosti njenog utjecaja na religioznu osobu nije uvijek pozitivan odnos. Mnogi rezultati pokazuju da se stvarni utjecaj religije smanjuje i slabi što se više bavi spoljašnjim izgledom.
Naprimjer, iako vidimo jasne islamske manifestacije poput sunca na nebu u nekim arapskim zemljama, njihov utjecaj na društveni život je vrlo mali.
U vrijeme kada su paganizam i idolopoklonstvo u Mekki predstavljali jasno vidljivu vjersku manifestaciju u raznim aspektima tadašnjeg života, iako im je bilo veoma stalo do smjernica idola u njihovom djelovanju, nosioci tog paganskog vjerovanja zabranjivali su utjecaj svoje vjere na društveni život ljudi.
Nasuprot tome, islam je došao kao vjera koja upravlja svim aspektima ljudskog života, i on je odbio da bude samo formalni čin i da se svede isključivo na bilo kakvu vanjsku pojavu i manifestaciju.
Uzvišeni Allah, objavio je: ”Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone.” (El-Bekara, 177.)
Ovdje se, za razliku od manifestacija paganstva, izgubljeni duh vjere obnavlja i oživljava razvijanjem osjećaja ponosa, ljubavi i želje bez napuštanja formalne manifestacije religioznosti i pobožnosti.
Na prvi pogled, neki mogu pomisliti da islam zahtijeva neku vrstu sekularizacije u odnosu na druge religije, ali ovo pitanje zahtijeva dublje i sistematskije proučavanje.
S tim u vezi, prvo bih želio da otkrijem nekoherentnost (nesuvislost) i neosnovanost tvrdnji koje modernost vide kao jedinstvenu misao u njenom odnosu prema religiji, te neispravnost tvrdnje o originalnosti i nekoherentnost pokušaja tumačenja kulture u islamskim društvima sa istim konceptualnim okvirima koje su usvojila zapadna društva i njihova kultura.
Između modernosti i sekularizma
Postoji konvergencija i podudarnost između modernosti i sekularizma, a rasprostranjenost manifestacija te konvergencije nudi dovoljno objašnjenja za uzroke protivljenja, otpora ili pobune i revolucija u islamskom svijetu protiv vesternizacije, koja nam je u početku izvezena pod drugim, pozajmljenim imenom i kao skrivena manifestacija kolonijalizma, pored uloge te konvergencije u razotkrivanju trajnog neprijateljstva prema islamu.
Sekularizam u islamskom svijetu nikada se ne smije promatrati odvojeno i daleko od političkih zbivanja. Sekularizacija svakodnevnog života s vremena na vrijeme pretvara se u društveni trend koji ne prestaje da se reproducira.
Utjecaj politike je daleko veći od utjecaja tehnologije na društvo. U istom kontekstu, moramo spomenuti da prijedlog ”odbacivanja kulture, a uzimanja znanja”, koji su predložili muslimanski intelektualci i neki islamski učenjaci pod izgovorom da se upotreba zapadne tehnologije odvoji od zapadne kulture – odnosno, ne uzimajte zapadnu kulturu, a koristite zapadnu nauku – u posljednjim danima Osmanskog carstva nije ništavan prijedlog, niti je uopće lišen smisla.
Iako je dominacija zapadne kulture u islamskom svijetu nakon toga bila usko povezana s neodvojivosti tehnologije od kulture, ono što se zanemaruje je da ”sekularna” kultura i zapadni stil života nisu proizašli iz pogleda na tehnologiju na početku, već su oni posljedica političkog djelovanja.
U svjetlu svih analiza modernosti, bez obzira na realnost religije općenito, a islama posebno, rasprostranjen je diskurs da živimo u svijetu postmoderne. Ukratko, možemo konstatirati da smo na historijskoj raskrsnici.
Nema sumnje da raskrsnice i razmeđa u životu čovječanstva nude više opcija. Ono što je možda privlačnije kod postmodernog diskursa je to što je pripremio i um i volju da prihvate pluralizam, za razliku od unilateralizma u modernoj misli.
Era postmodernizma je u suprotnosti sa samom modernošću, jer pruža širok prostor za različite pristupe i metode koje se moraju razumjeti i preći, budući da se putevi razilaze i pogledi razlikuju. Kao što se razlikuju i tvrdnje o istini, historijske percepcije i tendencije, a svaka osoba ima priliku intervenirati u historiji u korist ideja koje je utemeljila i usvojila.
O ovome nema potrebe naširoko razglabati, jer je postmodernizam bliže povezan sa nihilizmom koji subjekta dovodi do velikog pesimizma i nedostatka volje koja je opet posljedica relativnog razumijevanja istine, jer je jedan od efekata ovog nihilizma relativizam i fatalizam, a njegov konačni učinak na politiku je pesimizam i otuđenje.
Između religije i društva
Međutim, relativizam je ideja koja se pojavila tek u postmodernoj fazi, a ta ideja zapravo pokazuje čovjeku njegovu ljudskost, njegovu smrtnost, njegova ograničenja i njegovo mjesto u kosmosu.
Time smo se danas približili shvatanju da je ljudskost modernosti, koja je apoteozirala čovjeka (uzdigla ga na nivo božanstva) i učinila ga jedinim kriterijem za sve istine, u osnovi bolest zvana ubjeđenje, na koju smo navikli.
Suprotno popularnoj percepciji, stanje postmoderne ima i pozitivnu osobinu da podsjeća ljude da su na razmeđu, da imaju pravo i mogućnost izbora i da taj izbor može dovesti do mnogih promjena.
A odnos između religije i društva u postojećoj literaturi o postmodernizmu u ovom historijskom periodu, otkriva novo i inovativno iskustvo, gdje su sva predviđanja moderne govorila da će religija na kraju nestati u korist slobodnog i nezavisnog pojedinca.
Međutim, predodžba o ”slobodnom ili nezavisnom pojedincu” jedan je od velikih mitova i laži modernih pokreta koji idu ka svome izumiranju kako vrijeme odmiče.
Zar ne vidite kako postmoderni diskursi na svojim počecima uništavaju ideju ”slobodnog i nezavisnog pojedinca”, a zatim mu otvaraju put da ga iznova zaposle u intelektualnoj areni?!
Nema sumnje da kada pratimo ovaj problem, vidimo da ćemo se okretati u istoj orbiti kako bi prevalili isti put kojim su išli naši preci.
Pojava koja je vezana za koncept postmodernizma jeste snažni povratak religije u javne rasprave nakon decenija otuđenja modernošću, tako da je religija ponovo zadobila svoju legitimnu poziciju u javnom prostoru.
