Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kada muslimani nekog političkog vođu ili vladara žele opisati i okarakterizirati nepravednim tiraninom ili zulumćarom, onda najčešće koriste arapski termin ”tagut”, pa kažu: ”Taj i taj je pravi tagut”, tj. taj i taj je prevršio svaku mjeru u zulumu, nasilju, ugnjetavanju, nepravdi i tiraniji. Jer, termin ”tagut” upravo dolazi od arapske riječi ”taga” (طَغَى) koja znači preći granicu, prevršiti mjeru. Tako je u ajetu o općem potopu u vrijeme Nuha, alejhis-selam, došlo: ”Mi smo vas, kada je voda prekrivala sve (lemma tagal-mau), u lađi nosili.” (El-Hakka, 11.)
Tj., kada je voda premašila uobičajenu granicu, Mi smo vas nosili u lađi koja je plovila po površini vode, da bi vas spasili potopa.
Dakle, prekoračenje granice u svemu naziva se tugjan, a može značiti: nasilje. tiraniju, nepravdu, bezboštvo, zavođenje ili odvođenje ljudi sa Pravog puta, i slično.
Tugjana i taguta na dunjaluku ima mnogo, a u islamskoj literaturi se spominje pet osnovnih vrsta, među kojima je tiranija i nepravda u upravljanju i politici na koju su kur'ansko-sunnetski tekstovi skrenuli posebnu pažnju.
Tagut (tiranin, nasilnik, nepravednik) u političkom smislu, odnosno tugjan, tiranija, nasilje i nepravda, ljudskih je ruku djelo i sredstvo za porobljavanje ljudi, nakon što je islam došao da ih oslobodi od robovanja bilo kome osim Uzvišenom Stvoritelju i Gospodaru ljudi, Allahu, dželle šanuhu.
Kako se grade taguti?
U izgradnji političkog taguta, tiranina i zulumćara presudnu ulogu imaju četiri faktora.
Prvi je ljudska duša koja je sklona zlu (nefsun emmaretun bis-sui’), koja čovjeka tjera da slijedi svoj hir ili strast i od nje pravi božanstvo, kao što je došlo u ajetu: ”Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite?” (El-Džasije, 23.)
Dakle, takav vladar sudi po svome osjećaju, po emocijama, bez racionalnog prosuđivanja ili pozivanja na Božanski zakon i razmišljanja o posljedicama. Ako govori, on govori po hiru, ako se bori, on se bori zbog fanatizma i dunjalučke koristi, a nikako da pomogne pravdu i istinu.
On sebe smatra najinteligentnijim i najpametnijim, a svoje mišljenje smatra najispravnijim, te stoga smatra da niko osim njega ne zaslužuje vlast, jer je on praktično nepogrješiv, tako da ljudi trebaju bezuvjetno slijediti njegovo mišljenje i njemu se pokoravati, kao što je faraon rekao svome narodu: “Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi put ću vas samo ja izvesti.” (El-Gafir, 29.)
Takav vladar (ovdje prevashodno govorimo o vladaru muslimanu) sebe smatra boljim od hazreti Omera, kojem je, kako prenosi Hasan el-Basri, neki čovjek mnogo puta u lice ponavljao riječi: ”Boj se Allaha, Omere!”, pa je neko iz Omerove pratnje rekao: ”Dosta je, prevršio si svaku mjeru!” Na to je hazreti Omer, rekao: ”Ostavi ga, nema dobra u vama ako me na taj način ne budete upozoravali, i nema dobra u nama (vladarima) ako takve savjete ne budemo prihvatali.”
Ili sebe smatra boljim od Omera ibn Abdul-Aziza, koji je, nakon što je izabran za halifu, održao govor u kojem je rekao: ”O ljudi, Uzvišeni Allah nije poslao poslanika nakon Muhammeda, sallallah alejhi ve sellem, niti je objavio neku drugu knjigu nakon Kur'ana, pa je ono što je Allah dozvolio jezikom Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, halal, a ono što je zabranio jezikom Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, haram do Sudnjega dana. Znajte da ja nisam novotar (onaj koji je došao sa nečim novim), već sam sljedbenik, i nisam sudija, već onaj koji sprovodi Božiji zakon, i ne smatram sebe boljim ni od jednog od vas, već sam samo opterećen većim teretom i bremenom od vas, i niko od vas ne treba da mi se pokorava u onome što je grijeh prema Allahu.” (Es-Sujuti, Tarihul-hulefa’, str. 215.)
Za razliku od pravednog halife Omera ibn Abdul-Aziza, onaj vladar kojem njegova bolesna mašta sugerira da je on nadahnuti i nezamjenjivi vođa, postaje tiranin koji, poput Omerovog rođaka Abdul-Melika ibn Mervana, ne iz svoje prijestonice, već čak iz mihraba, podsjeti muslimanski narod ko je zapravo on i kako se trebaju odnositi prema njemu, i kaže im: ”Allaha mi, nakon što sam dospio na ovu poziciju, neće mi niko reći: ‘Boj se Allaha!’, a da mu neću glavu odrubiti.” (Muhamed ibn Šakir, Fevat el-vefejat, II/404.)
Loši i pokvareni savjetnici
Drugi faktor koji vladaru pomaže da postane tiranin ili tagut jesu loši i pokvareni savjetnici koji mu uljepšavaju zlo i grijeh, koji mu istinu prikazuju kao zabludu, a zabludu kao istinu.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Ni jedan halifa (vladar) ne dođe na vlast a da nema dvojicu (dvije vrste) savjetnika; savjetnika koji mu naređuje dobro i podstiče ga na dobro, i savjetnika koji mu naređuje ili savjetuje zlo i podstiče ga na zlo. Sačuvan je onaj koga Allah sačuva.” (Buharija)
Komentirajući ovaj hadis u Fethul-bariju i objašnjavajući značenje riječi ”bitanetun” – pratnja ili savjetnici, hafiz Ibn Hadžer, rekao je: ”Ovaj izraz označava prisnog čovjeka koji slobodno ulazi kod vladara ili predsjednika u njegov ured, i otkriva mu tajne i uvjeri ga da je istina sve ono što mu on prenese od tajni koje vladar ne zna o podanicima, pa vladar radi u skladu sa njegovim savjetima, uputstvima i informacijama.”
Prenosi se od Aiše, radijallahu anha, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Kada Allah želi nekom vladaru dobro, podari mu iskrenog ministra (savjetnika), koji ga, kada nešto zaboravi, podsjeti, a ako se sjeti toga, pomogne mu da to realizira. A kada Allah nekom vladaru želi zlo, podari mu lošeg ministra (savjetnika), koji ga, kada nešto zaboravi, ne podsjeti, a ako se toga i sjeti, ne pomogne mu da ga realizira.” (Ebu Davud)
Loši savjetnici obmanjuju i zavode vladara, tako da on ne želi bliskost sa nekim drugim ljudima, jer su mu takvi ”pokorni” i ”odani”, oni njega održavaju na vlasti, a on njih na pozicijama savjetnika koje im omogućavaju razne beneficije, te donose ugled i ogromnu materijalnu dobit.
Licemjerni učenjaci (dvorska ulema)
Treći faktor u izgradnji političkih taguta i tirana jesu licemjerni učenjaci, tzv. dvorska ulema.
Nažalost, islamski ummet je kroz svoju dugu historiju, a tako je i danas, bio iskušan licemjernim učenjacima koji su vladarima tiranima davali neku vrstu vjerskog legitimiteta, dozvoljavajući (ohalaljujući) ono što je po islamu strogo zabranjeno (haram) i zabranjujući (oharamljujući) ono što je po islamu u osnovi dozvoljeno (halal).
Štaviše, takvi učenjaci su vladarima tiranima pomagali i pomažu u nasilju i ugnjetavanju vlastitih naroda, putem svojih fetvi iz kojih vladari crpe svoj legitimitet. Takvi učenjaci su zaboravili na hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji se ubraja u temelje vjere: ”Vjera je savjet (ponovio je to tri puta).” Upitali su: ”A kome, Allahov Poslaniče?” Odgovorio je: ”Allahu, Njegovoj Knjizi, Njegovom Poslaniku, vođama muslimana i svim muslimanima općenito.” (Muslim)
Oni ne vide da se na bilo koji način treba suprotstaviti vladarskoj tiraniji i ugnjetavanju, štaviše, oni čak i kur'ansko-sunnetske tekstove stavljaju u službu tiranske vladavine, tvrdeći da je suprotstavljanje i dizanje protiv muslimanskog vladara tiranina zabranjeno, a ne spominju konsensuz islamskih učenjaka da je poslušnost i pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, apsolutna, a da je poslušnost vladaru ograničena na dobro, tj. na njegovo slijeđenje Kur'ana i Sunneta i pravednu vladavinu.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Nema pokornosti stvorenju u griješenju prema Allahu.” (Buharija i Muslim)
Koliko je samo vjerskih učenjaka pokvarilo vladare svojim fetvama, uspavalo muslimanski narod i izdalo muslimane svojim tumačenjima, te širilo očaj među muslimanima u pogledu promjena i mogućih reformi.
Abdullah ibn Mubarek je u stihovima kazao:
Vidio sam da grijesi umrtvljuju srca
a ogrezlost u njima poniženje izaziva.
U ostavljanju grijeha je život za srca,
i bolje ti je da si od onih koji im se ne pokorava.
Ta, zar vjeru iko drugi mijenja i upropaštava,
Osim vladara i pokvarenih svećenika.
Zijad ibn Hudejr, rekao je: ”Omer, radijallahu anhu, upitao me je: ‘Znaš li šta ruši islam?’ Rekao sam: ‘Ne znam.’ On mi je rekao: ‘Islam ruši poskliznuće alima, rasprava licemjera o Allahovoj Knjizi i vlast zabludjelih vođa i vladara.”’ (Ed-Darimi; šejh Albani je ovu predaju ocijenio vjerodostojnom).
Za razliku od pokvarenih učenjaka, historija islama je također puna divnih primjera islamskih učenjaka i istinskih alima koji su se hrabro suprotstavili i suočili sa ugnjetavanjem i tiranijom vladara, zbog čega su bili izloženi bičevanju, mučenju, zatvaranju, progonstvu, pa čak i ubijanju, kao što se dogodilo između Seida ibn Džubejra i Hadžadža ibn Jusufa, Seida ibn Musejjeba i emevijskog halife Abdul-Melika ibn Mervana, odnosno njegovog namjesnika u Medini, Hišama ibn Ismaila, Hasana el-Basrija i Hadžadža ibn Jusufa, Ebu Hanife i abasijskog halife El-Mensura, Sufjana es-Sevrija i abasijskog halife El-Mehdija, Fudajla ibn Ijada i Haruna er-Rešida, Ibn Tejmijje i El-Gazana, i mnogih drugih.
Pokorne i bezlične narodne mase
I četvrti faktor u izgradnji taguta i uspostavi tiranske vlasti svakako su pokorne i inertne narodne mase. Nažalost, vladari tirani uspijevaju da privole čak i narod, odnosno široke narodne mase da učestvuju zajedno sa njima u sprovođenju tiranije, obmanjujući ih i zavodeći svojom politikom i zastrašujući ih svojom moći, tako da se oni osjećaju bespomoćno i mire se sa postojećom stvarnošću kako ne bi bili izloženi još većem nasilju i mučenju, kao što je faraon zaveo svoj narod, o čemu govori ajet: ”I on zavede narod svoj, pa mu se pokori; oni su, doista, bili narod grješni.” (Ez-Zuhruf, 54.)
I umjesto da narod bude taj koji će natjerati vladara da se popravi i koji će biti inicijator i pokretač reformi i pozitivnih promjena, on postaje oruđe u stvaranju i izgradnji tirana, milom ili silom. A dužnost je narodu da se odupre zulumu i ugnjetavanju, i da radi na uklanjanju tiranije, nasilja i nepravde.
Jer, ogromna je razlika između vladara kojeg narod voli i vidi ga kao istinskog uzora, i između vladara kojeg narod doživljava kao pošast i kao bič koji ih svakodnevno šiba po leđima. Historija nam spominje da je peti pravedni halifa muslimana, Omer ibn Abdul-Aziz, tražio od Hasana el-Basrija da mu opiše pravednog vladara, pa je Hasan el-Basri u svome odgovoru napisao: ”Vođo pravovjernih, pravedni vladar je stub pravednosti, on ispravlja i vraća one koji skrenu sa tog puta, on je staza koja ljude vodi do željenog cilja (tj. do ostvarivanja njihovih prava), on je snaga slabima i potlačenima te pribježište ožalošćenima i obespravljenima.
Vođo pravovjernih, pravedni vladar je kao pouzdani i samilosni pastir koji svoje stado napasa po najboljim pašnjacima i štiti ga od divljih zvijeri i svih drugih opasnosti.
Vođo pravovjernih, pravedni vladar je kao brižni otac koji se brine o svojoj djeci dok su mali, koji ih podučava kad odrastu, koji se brine za njihovu opskrbu i obezbjeđuje im i ostavlja da imaju dovoljno sredstava za život i nakon njegove smrti.
Vođo pravovjernih, pravedni vladar je kao brižna majka koja s mukom nosi i rađa svoje dijete, koja ga hrani mlijekom iz svojih grudi, koja uz njega provodi besane noći, koja je radosna kada je ono zdravo a neizmjerno tužna kada je ono bolesno.
Vođo pravovjernih, pravedni vladar je kao srce u odnosu na ostale organe, pa ako je srce dobro i zdravo i ostali organi će biti takvi.
Vođo pravovjernih, čuvaj se da u onome u čemu te je Allah, dž.š., učinio gospodarom i vladarem ne budeš kao sluga kojem je njegov gospodar povjerio i predao na čuvanje novac i stoku, pa je on novac potrošio (spiskao) a stoku rastjerao, i tako i njega i njegovu porodicu osiromašio.
Znaj da je Uzvišeni Allah naredio vođama da odvraćaju ljude od ružnih djela i postupaka. A ako vladari budu činili loša djela i razvrat, kakvo li će tek onda stanje (u društvu) biti?!
Sjeti se, vladaru pravovjernih, kada ćeš malo pristalica imati kod Stvoritelja i Gospodara svjetova i malo pomagača u Danu kada te On ponovo oživi. Zato se pripremi za taj susret, za Dan najvećeg straha i neizvjesnosti.
Radi dok imaš vremena, prije nego što smrt nastupi i prekine svako djelo. Čuvaj se, vladaru pravovjernih, da ljudima sudiš kao što su neznabošci sudili i da puteve silnika slijediš. Slabima ne natovari one koji su oholi, jer oholi prema vjernicima ne poštuju ni ugovor ni rodbinsku vezu.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ‘Ko postavi za namjesnika nekog silnika ili ga u bilo čemu pomogne, bacio je islam za leđa.’ Boj se Allaha! Nemoj da poneseš svoje grijehe i sa njima grijehe drugih, svoje terete i sa njima tuđe terete. Neka te ne zavaraju oni koji se ugodno osjećaju u tvojoj bijedi i uživaju u dobru na tvoju štetu.
Vladaru pravovjernih, ne gledaj danas svoju snagu, nego gledaj u svoju nemoć sutra kada budeš uhvaćen i svezan užetom smrti te doveden pred svoga Gospodara u društvu meleka i poslanika, kada će svi ljudi Živom i Vječnom morati biti pokorni.”
