Prije nekoliko dana objavili smo tekst u kojem smo kritizirali prijedlog Plenuma građana Tuzlanskog kantona da budući premijer ovog kantona bude Svetlana Cenić. Nakon našeg teksta uslijedile su reakcije pristalica ideje da Svetlana Cenić bude premijer TK, koji su se u čudu pitali zašto smo protiv takve ideje. Nažalost, spomenute reakcije mahom su izrekli Bošnjaci. Obzirom da su Bošnjaci narod koji brzo zaboravlja u nastavku, prvo, prenosimo kako je Svetlana Cenić, ratna sekretarica ločinca Nikole Koljevića u Hagu sramno prikrivala zločina u logoru Trnopolje. „ Svetlana Cenić je rekla da Trnopolje nije bilo logor nego “sabirni centar”, u kojem se okupljalo uglavnom muslimansko stanovništvo koje će, kako je navela, “biti transferisano gdje ko hoće”. Ponovila je da je ulaz i izlaz u “sabirni centar” bio slobodan i da je ona vidjela ljude koji su odlazili svojim kućama “da pokupe stvari koje su zaboravili” i vraćali se u Trnopolje”, piše Sense agency.
Tako je govorila Svetlana Cenić. Za razliku od nje Idriz Merdžanić, koji je bio ljekar u logoru Trnopolje kod Prijedora, posvjedočio je da su u tom logoru snage RS u neljudskim uslovima držale, prebijale, silovale i ubijale bošnjačke i hrvatske civile, prenosi BIRN. “Svrha logora Trnopolje bilo je etničko čišćenje prijedorske opštine. Srbi su iseljavali selo po selo, žene i djecu su dovodili u Trnopolje, a onda organizovali konvoje i iseljavali ih – prvo stočnim vagonima, a onda kamionima. Vojno sposobne muškarce su ili pobili na licu mjesta ili zatvarali u druge logore, Omarsku i Keraterm, prije nego što su i njih iselili”, ispričao je Merdžanić, koji je u Trnopolju bio ljekar od juna do septembra 1992. godine. Logor Trnopolje je bio koncentracijski logor u Prijedoru pod upravom srpskih snaga. O logoru Trnopolje svjetska javnost je saznala 5. augusta 1992. godine kada je ITN objavila televizijske snimke izmučenih logoraša iza bodljikave žice.
Tzv. krizni štab općine Prijedor formirao je 26. maja 1992. logor Trnopolje, kroz koji je prošlo više hiljada zatvorenika, uglavnom starijih muškaraca, žena i djece. Prema procjenama UN-a, logor je u jednom trenutku imao između 5000 i 6000 zarobljenika, od kojih su 300 bili djeca, 3000 žene a ostali muškarci starije dobi.
Logor su čuvali naoružani stražari, a njime je upravljao Slobodan Kuruzović. Kada su međunarodni novinari posjetili logor, zatvorenici se nisu usudili slobodno govoriti o uvjetima jer su ih pratili stražari. Mnogi paketi Crvenog križa namijenjeni logorašima su završili u rukama srpskih vojnika.
IZVOD IZ PRESUDE HAŠKOG TRIBUNALA RATNOM ZLOČINCU MILOMIRU STAKIĆU:
Iako su ubistva u logoru Trnopolje bila daleko manje brojna nego ona u logorima Keraterm i Omarska, Pretresno vijeće ipak, na osnovu sljedećih dokaza, konstatuje da ubistava. Jednom zatočeniku logora Trnopolje543 u nekoliko navrata je naređeno da pokopa tijela iz logora. Prepoznao je tijela Meule Idrizović, Sadika Idrizovića, Muniba Hodžića, Samira Elezovića, Ante Mrgolje i njegovog sina Gorana ili Zorana i braće Forić. Svjedokinja W je posvjedočila da su njen otac i brat zajedno sa sedmoro Forića ubijeni u logoru Trnopolje. Stražar kojeg su zvali Zolka ubio je u logoru Trnopolje jednog starijeg čovjeka, Sulejmana Kekića.546 Teofik Talić i Murgići, otac i sin, takođe su ubijeni u tom logoru. Jednom prilikom je iz pravca Kozarca došlo nekoliko vojnika. Među njima je bio čovjek kojeg su zvali Tupe Topala, imao je nož i vikao je: “Gdje ste, balije, da vas koljem”. Vojnici su vikali i psovali. Kasnije su iz logora odveli jedanaest muškaraca – išli su pognutih glava, s rukama na glavama. Vojnici su odveli te muškarce u jedno kukuruzište iza kuće u kojoj je boravila svjedok Q. Potom je začula pucnje i jauke.
“U logoru Trnopolje, zatočenice su podvrgavane silovanju i mučenju od strane osoblja logora, policije, vojske i drugih koji su imali pristup u logor. U mnogim slučajevima, žene i djevojke su odvođene iz logora i silovane ili seksualno zlostavljane na drugim lokacijama.” Stakiću se silovanja stavljaju na teret jer su “vojni i policijski kadrovi, koji su bili zaduženi za logore, potpadali pod vlast i kontrolu Kriznog štaba”, čiji je predsjednik u to vrijeme bio optuženi. Prema optužnici, on je morao ili imao razloga da zna za te zločine i bio je dužan da preduzme odgovarajuće mjere da ih spriječi, a to nije učinio.
Pretresno vijeće konstatuje da je, iako je u logoru Trnopolje zlostavljanje bilo manjih razmjera nego u logoru Omarska, maltretiranje i tamo bilo uobičajena pojava. Srpski vojnici su zatočenike tukli palicama za bejzbol, željeznim šipkama, kundacima, rukama i nogama svime što bi im palo šaka. Osobe koje su odvođene na ispitivanje često su se vraćale modre ili povrijeđene.
{youtube}W2sO-XcI9FQ{/youtube}
