Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U kur'anskoj suri El-Adijat navodi se veličanstven primjer zbog kojeg bi se svaki čovjek, odnosno svaki vjernik trebao postidjeti. Naime, Uzvišeni Allah zaklinje se u ovoj suri konjima, ali ne samo konjima kao blagodati od Allaha, niti konjima u stanju mirovanja, već konjima koje Allah opisuje svojstvom dahtanja dok galopiraju, kao što se navodi u prvom ajetu ove sure: ”Tako mi onih koji dahćući jure.”
Kur'anski izraz ”dabh” (الضبح) – dahtanje, označava glas konjâ koji dahću dok im grudi gore od intenziteta trčanja i galopiranja. Uzvišeni Allah zatim kaže da od njihovog galopiranja: ”varnice vrcaju” (fel-murijati kadha). To su zapravo iskre ili varnice koje su rezultat kontakta njihovih kopita sa zemljom i kamanjem iz kojeg onda vrcaju varnice od siline njihovog trčanja i galopiranja. Dakle, u grudima im gori vatra i ispod njihovih kopita gori vatra.
Nakon toga slijedi ajet: ”I zorom napadaju.” Ovdje nam Allah govori da konji jure ujutro, tj., da su aktivni u zoru i da tada spremaju iznenađenje neprijatelju. Oni znaju da su u borbi i da su u opasnosti, ali ne odustaju, ne povlače se, ne bježe i nisu srditi na svoga vlasnika i vođu.
Zatim slijedi ajet: ”I dižu tada prašinu.” (El-Adijat, 4.) Tj., prašina se diže zbog intenziteta njihovog trčanja, i vazduh koji konji udišu u tom trentuku pomiješan je sa prašinom.
Njihove grudi gore od vatre, ali i pored toga udišu vazduh pomiješan sa prašinom. Zadivljujuća žrtva, zar ne?!
”Pa u njoj u gomilu upadaju.” (El-Adijat, 5.) Odnosno, oni su usred bitke, na najopasnijem mjestu i u najopasnijoj situaciji.
A nakon toga slijede ajeti: ”Čovjek je, zaista, Gospodaru svome nezahvalan i sâm je on toga, doista, svjestan, i on je, zato što voli bogatstvo – radiša. A zar on ne zna da će, kada budu oživljeni oni koji su u grobovima i kada iziđe na vidjelo ono što je u srcima, Gospodar njihov toga Dana, sigurno, sve znati o njima?” (El-Adijat, 6.-11.)
Nakon ovog zadivljujućeg opisa konja i njihovih svojstava, Kur'an odjednom prelazi na govor o čovjeku i njegovom odnosu prema njegovom Gospodaru, opisujući ga kao nezahvalnika (كنـــــود), tj., onaj koji je nezadovoljan Allahovim blagodatima.
Objašnjavajući ovaj nagli prelaz sa govora o konjima i njihovim svojstvima na govor o čovjeku i njegovom odnosu prema Allahu, islamski učenjaci kažu da je to zato što konji podnose svu tu žrtvu zbog svoga vlasnika i vođe, koji ih samo hrani i brine o njima. On im nije stvorio ni sluh, ni vid, niti hitre noge i kopita. Ali, i pored toga, oni mu pokazuju zahvalnost jureći u smrt bez imalo straha.
A što se čovjeka tiče, iako mu je Allah potčinio sve što je na nebesima i na Zemlji, on zaboravlja na sve Allahove blagodati samo ako naiđe na jednu stvar koja mu predstavlja poteškoću i zadaje bol, i žali se na Uzvišenog Stvoritelja. Da, čovjek je, zaista, Gospodaru svome nezahvalan.
