Piše: Šerif Abdul Aziz
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Igra slagalica poznata je i omiljena igra i kod djece i kod odraslih, kako zbog zabave i rekreacije, tako isto i zbog provjeravanja inteligencije i razvijanja memorije. Poenta u toj igri je da učesnici, u što kraćem vremenskom periodu, sakupe razbacane dijelove slike, kojih može biti na stotine, i pravilno ih slože kako bi se dobila tražena slika ili figura. Naravno, pobjednik je onaj ko to prvi uradi. Čini se da su Amerika i Izrael odlučili da ovu igru uvedu i u regionalnu međunarodnu politiku, ali uz dodatnu propoziciju, a to je da svi učesnici u ”igri” budu plaćeni u traženju i pronalaženju jednog jedinog dijela bez kojeg će ta ”slika” zauvijek ostati nepotpuna. Međunarodni savez, koji broji preko pedeset država, kako tvrdi Džon Kerry, kao zvanični cilj navodi uništenje organizacije Idiš ili tzv. Islamske države, ali je stvarni cilj tog saveza mnogo dublji i veći.
Svakim danom otkrivaju se novi, pravi ciljevi ovog novog američko-krstaškog rata protiv islamskog svijeta. Jedan od zadnjih ciljeva koji se vidi golim okom na portretu novog krstaškog saveza, jeste turski predsjednik Erdogan i njegova družina. Erdogan je zapravo taj traženi dio koji fali da se sklopi i upotpuni ”slika”.
Sjetimo se samo kako su se iznenada, bez prethodne najave i pripreme, snage Idiša sručile na grad Kobani, koji se nalazi 160 km sjeverozapadno od pokrajine Aleppo, na sirijsko-turskoj granici. A onda su, nakon Idiša, taj važni pogranični grad ”okupirale” i mnogobrojne svjetske medijske agencije.
Grad Kobani broji više od 300.000 stanovnika, i to većinom Kurda sunita, od kojih veliki broj pripada Kurdistanskoj radničkoj partiji (PKK), koja je poznata po svom neprijateljstvu prema islamu i koja se bori za uspostavu nacionalne države Kurda. Mnogi od njih su učestvovali u borbama te partije protiv Turske. U januaru, 2014. godine, Kurdi su uspostavili sistem samouprave za tu regiju.
Nakon što se u Kobaniju i oko njega rasplamsao plamen rata, skoro sva pozornost svijeta usmjerena je na Tursku. Turska je odjednom postala ”kibla” američkih diplomata i državnika koji su dolazili i dolaze da podstaknu i nagovore tursku vladu da se uključi u Međunarodni savez protiv Idiša i da se sa svojom vojskom umiješa u kopnenu borbu na sirijskoj teritoriji. Taj zahtjev je naišao na žestok otpor i odbijanje od strane turske vlade, koja je svjesna osjetljivosti takvog stava i njegovih nesagledivih štetnih posljedica za cijelu regiju.
Zašto Turci ne žele da se uključe u kopneni rat i da uđu u Kobani?
Odgovor na to pitanje leži u razumijevanju turskog vođstva onoga što se zove nacionalna sigurnost koja je sada pod snažnom prijetnjom zbog krstaškog saveza koji je formirala Amerika u regionu, a zbog čega Turci imaju svoje vlastite račune i motive vezane za očuvanje nacionalne sigurnosti od nadolazeće opasnosti koja bi mogla brzo i snažno eskalirati.
Turska nacionalna sigurnost može se posmatrati iz nekoliko važnih uglova.
Prvi je tzv. kurdski problem, koji je srž ove teme i ”majka” unutrašnjih kriza turskih vlada kroz dugi vremenski period. Kurdi u Turskoj čine više od petine stanovništva, a koncentrirani su u gusto naseljenim područjima na jugu, istoku i zapadu Turske. Oni imaju povijesne ambicije uspostave nacionalne kurdske države. Taj secesionistički osjećaj porastao je nakon stanovitih uspjeha Kurda u Iraku, a zahvaljujući svesrdnoj podršci Amerike, Irana i Izraela, u tom pogledu.
Tursko političko vođstvo je duboko zabrinuto zbog povećane zapadne podrške sirijskim Kurdima u njihovim zahtjevima za autonomijom i samostalnom upravom koju sada pokušavaju braniti pred naletom Idiša.
Kurdska demokratska unija (PYD) i njeno vojno krilo (YPG), pripadaju Kurdistanskoj radničkoj stranci (PKK), zabranjenoj terorističkoj organizaciji koja vodi rat protiv turske države više od 30 godina.
Pozivajući se na izvore bliske vlastima, Turci vjeruju da Amerika vrši na njih ogroman pritisak stavljajući ih da biraju između Idiša ili PKK, a oba izbora su, sa stajališta Turske, neposredna prijetnja turskoj nacionalnoj sigurnosti.
Ako bi se, uistinu, desila turska intervencija, to ne bi bilo zbog zaštite Kobanija, koliko zbog slabljenja PKK i udaljavanja kurdskih milicija od njene granice. Niti bi to bilo zbog borbe protiv Idiša, koliko zbog zadavanja udarca Asadovom režimu i podržavanja sirijske opozicije.
Drugo, Turci se žele riješiti Bashara Asada, prije nego Idiša, jer je, po njihovom mišljenju, Asadov režim uzrok i generator svih vidova terorizma. Svi turski znanstvenici i istraživači koji su bliski centrima odlučivanja tvrde da je politika njihove vlade usmjerena na temeljito rješavanje problema terorizma kroz sasijecanje svih uzroka i puteva koji njemu vode. O tome je, prije nekoliko dana, govorio predsjednik Erdogan, koji na sukob u Siriji gleda turskim očima, a to je ponajprije borba protiv sirijskog režima, za razliku od američkog stava koji prije svega podrazumijeva borbu protiv Idiša. Zbog toga i Erdogan i Davutoglu insistiraju na tome da je prioritet američkog saveza svrgavanje Asada prije obračuna sa Idišom i da Turska neće uzeti učešće u tom savezu ukoliko se ne napravi sveobuhvatna strategija u pogledu spomenutog cilja. Jer, kako kažu, ukoliko Asad ostane na vlasti, neke druge ekstremne skupine će jednostavno popuniti prazninu koja bi ostala nakon Idiša, ukoliko bi se ta organizacija uistinu eliminirala.
Treće, tursko vođstvo ne vjeruje bezrezervno Zapadu i svjesno je prirode, obima i ozbiljnosti prijetnji, na lokalnom, regionalnom i međunarodnom nivou. Erdogan i njegovi saborci su dobro svjesni da su oni, zbog jakih razloga, ostali bez saveznika u svom okruženju. Izraelci ih smatraju svojim neprijateljima, Iran ih smatra glavnom preprekom u ostvarivanju ekspanzionističkih ciljeva u regionu, većini arapskih sunijskih država ne sviđa se Erdoganov stav i njegova politička podrška islamskim pokretima, pa je sunijski trougao, Turska, Egipat i Katar, koji je planirao sâm Erdogan, prekinut vojnim udarom u Egiptu i žestokim regionalnim i međunarodnim pritiskom na Katar. Tako je turski režim ostao jedini režim u regiji koji se ne pokorava američkim naredbama niti se identificira sa američkom politikom u regionu. Turska je pod vlašću Erdogana postala jedina sila koja prkosi američkoj strategiji i planovima. Zbog toga se Erdogan vrlo oprezno odnosi prema američkim zahtjevima koji predstavljaju pravu zamku za Tursku i imaju za cilj potkopati temlje jedinog režima u regiji koji ima snage da se suprotstavi američkim zahtjevima.
I logična je zabrinutost mnogih za ono što se dešava u Turskoj, zemlji koja predstavlja bojazan za kreatore zapadne, iranske i ruske politike podjednako. Jer, niko od njih ne želi vidjeti ”bolesnog čovjeka” (kako su nazivali posljednjeg turskog sultana), koji je ozdravio i počeo vraćati ono što je nekada bio njegov posjed i vlasništvo.
”Bolesnik sa Bosfora” je ozdravio
Turska sa zebnjom iščekuje nadolazeće godine i haos koji će iza sebe ostaviti američka i međunarodna agresija na region, u ime borbe protiv Idiša, a od čega bi najveće štete mogla imati upravo Turska država i tursko društvo. To je razlog zašto Turska postavlja uvjete za svoje sudjelovanje u borbi protiv Idiša. Ona pokušava uvjeriti SAD i njene arapske saveznike, da je Turska u mogućnosti da upravlja regionom. Stoga, prema zvaničnoj Ankari, svi bi se trebali uskladiti sa turskim prioritetima, počevši od eliminacije i rušenja sirijskog režima koji ima punu podršku Irana, i njegovom zamjenom sunijskom administracijom koja će biti usmjeravana od strane Ankare.
Problem je u tome što Obama i njegovi saveznici smatraju da je Erdogan zarobljenik svojih ambicija i snova o Osmanskom carstvu, kao nekada Enver-paša, ministar odbrane Osmanskog carstva u toku Prvog svjetskog rata, koji je bez ikakvog osnova i razloga uveo Osmansko carstvo u Prvi svjetski rat, u zamjenu za pregršt zlatnika koje mu je dao njemački car. A rezultat toga bio je konačni pad i uništenje velikog Osmanskog carstva, vodeće svjetske sile u to vrijeme.
Erdogan neće uvući Tursku u rat u kojem će nacionalna sigurnost, suverenitet i samostalnost Turske biti prve žrtve, jer je svjestan opasnosti s kojom bi se suočila država i njegov režim, i jer jednostavno on nije ”Enver-paša” svoga doba.
