Piše: Mr. Muharem Štulanović / Saff.ba
Šehadet se, običajno, u narodnim pjesmama spominje kao ilakanje. Etimološki “ilakanje” dolazi od arapske riječi “ilah”, što znači bog, božanstvo. U pojednostavljenom tumačenju, ilakanje je spominjanje Boga, tj. izjava monoteizma sa posebnom frazom koja na arapskom glasi: “La ilahe illellah” (Nema božanstva osim Allaha).
U pjesmi “Ženidba Ahmed-bega Vezirovića” spominje se ilakanje, tj. spominjanje Boga, odnosno šehadeta:
A kad čuše age Krajišnici,
Halaknuše, Boga spomenuše,
Pa na vlaške glide udariše
Formula šehadeta kao rukna islama glasi: “Svjedočim da nema božanstva osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Allahov Poslanik.” Prema tome, šehadet sadrži dva aksioma koji se javno obznanjuju:
1. da nema božanstva osim Allaha, dž.š, i
2. da je Muhammed, a.s, Njegov Poslanik.
U arapskom jeziku “šehadet” je etimon od osnove glagola “šehide”, koji sadrži više značenja, kao što su: oglašavanje, potvrđivanje, objašnjavanje, obavještavanje i sl.
Formulacija šehadeta sa izjavom koja započinje negacijom jeste da bi se generalno negirala sva druga božanstva osim Allaha, dž.š, i potvrdio čisti monoteizam. Kur'an kaže: “A vaš Bog –jedan je Bog! Nema boga osim Njega, Milostivog, Samilosnog”
Terminološki gledano šehadet ima četiri stepena:
1. znanje i spoznaju istine koja se oglašava,
2. spominjanje te istine samom sebi izgovorom ili zapisivanjem,
3. tvrdnju i iznošenje te istine drugima, njezino objašnjenje i pojašnjavanje,
4. obavezivanje drugih njome i njezino naređivanje.
Izjava šehadeta je ibadet, tj. vid obredoslovlja, Bogu ugodnoga djela. U hadiskim zbirkama postoje čitava poglavlja koja govore o neprocjenjivoj, ibadetskoj vrijednosti izgovora formule šehadeta za eshatološki obračun, nagrađivanje i ulazak u Džennet (Raj).
Buharija i Muslim bilježe predanja od U'badeta b. Samita, koji prenosi da će se za izgovor i oglašavanje šehadeta ući u Džennet uz djela koja se urade.
Također, bilježe predanje koje je prenio Enes, a Mua'z b. Džebel pred smrt potvrdio, da niko neće iskreno posvjedočiti šehadet, a da ga Allah ne zabrani vatri Džehennema. Kada je htio obavijestiti ljude da se obraduju, Poslanik, a.s, reče mu: “Onda bi se (samo ) na to oslonili’.”
Utisak je da su ova hadiska značenja motiv narodnoga pjesništva, gdje se izgovor šehadeta, tzv. ilakanje, upravo vezuje za teške, presudne situacije borbe i mogućnosti bliske smrti, sa čijim bi se izgovorom na budući svijet otišlo “sa dinom i imanom”, kao što se to navodi u pjesmi “Omer Hničić i dilber Anđelija”:
Kad to čuše mladi Krajišnici,
Halaknuše, Boga spomenuše,
U mađare juriš učiniše
Stade zveka oštrijeh sabalja,
Stade jeka ljutih ranjenika,
Jere su se sile udarile,
Jedno turska, a drugo madžarska.
Pravna kvalifikacija spominjanja i javnog oglašavanja šehadeta, za koji se po islamskom vjerovanju, proklamiranom u spomenutim hadiskim normama, dobija Džennet kao nagrada, predmet je spora islamskih pravnika:
1. Grupa islamskih učenjaka smatra da predaje koje govore o ulasku u Džennet i spasu od džehennemske vatre za samo izgovoreni šehadet, potiču iz ranoga perioda Objave, na početku pojave islama, kada se tražila samo doktrinarna, ideološka pripadnost islamu i potvrda islamskog monoteizma bez izvršavanja farzova (obaveze), koji su propisani tek u vrijeme poslije ustrojavanja islamske države. Nakon što je došlo do ustrojavanja sistema i poretka Šerijata, dolazi do derogacije ovoga propisa. Ovo je mišljenje Dahhaka, Zuhrija, Sufjana Sevrija i drugih.
2. Druga grupa smatra da se ovdje ne radi o derogaciji jer se ruknovi kao i farzovi islama tretiraju i podrazumijevaju sastavnim dijelovima šehadeta. Zato, ako neko izjavi šehadet, a ne izvršava farzove (obaveze) negirajući njihovu obavezu ili iz lijenosti (o čemu postoje različita mišljenja), onda je to ili kufur (apostazija, nevjerovanje) ili teški vid griješenja koji ne vodi u Džennet, makar i uz izjavu šehadeta.
3. Treći smatraju da šehadet može biti uzrokom ulaska u Džennet uz uvjet da se obavljaju farzovi i kloni velikoga griješenja. Međutim, u slučaju neizvršavanja farzova i nedistanciranja od velikog griješenja sami izgovor šehadeta neće spriječiti ulazak u vatru Džehennema.
Suprotno šehadetu je vjeroodstupništvo, apostazija.
Vjeroodstupnišvo, apostazija (riddet)
Nikakvo ovosvjetsko blago ne može biti zamjena za vjeru. Vjera se ne prodaje ni za kakve materijalne vrijednosti. U narodnoj bošnjačkoj epici nalazimo motive koji to zorno ilustriraju, kao što je to slučaj u pjesmi “Lejla Blaževića”. Otetu Lejlu Blažević žele pokrstiti, kako bi se udala za Senjanin Ivana:
Iznesoše tepsiju dukata,
Ne bi li se prevarila Lejla.
Lejla im se prevariti neće,
Lejla im se prevjeriti neće:
Već spominje Boga i Šabana:
Iznose joj tepsiju bisera ,
Ne bi li se prevarila Lejla.
Lejla im se prevariti neće,
Lejla im se prevjeriti neće:
Već spominje Boga i Halila:
Iznose joj klince i čekiće,
Da prikuju Lejlu Blaževića,
Ne bi li se prepadnula Lejla,
Ne bi li se prevjerila Lejla.
Lejla im se prepadnuti neće,
Lejla im se prevjeriti neće:
Već spominje Boga i Osmana:
“Moj Osmane, rano neprebona!
Lejla ti se prepadnuti neće,
Lejla ti se prevjeriti neće,
Dokle čujem tebe u životu!”
Osman dalje durati ne može,
Veće viknu grlom i avazom:
“Evo mene, Lejlo, dušo moja,
nemoj mi se, dušo, prevariti,
Nemoj mi se dušo, prevjeriti,
Nemoj dati vjeru za nevjeru,
L'jepu vjeru tursku za kaursku!”
U pjesmi “Kćeri Alibega Atlagića’, glavni junak je prelijepa Sultanija, oličenje praktične vjere koja će zbog svoje vjerske principijelnosti na kraju trijumfirati, sačuvavši obraz, vjeru i porodicu:
Kad kauri Hlivno popališe,
Atlagića dvore porobiše
I dvije mu šćeri odvedoše,
Sultaniju i Mejremu mladu,
Odvede ih Ivan-kapetane,
Odvede hi Zadru kamenome.
Mejru posla preko mora banu,
Preko mora u Maltiju ravnu,
Oklen roblje nikad ne izlazi,
Gdjeno Turčin nikad ne ulazi,
Sultaniju sebi ostavio,
S njome bio tri godine dana,
S njome bio i sina rodio.
Sultanija je uspjela zadržati svoju vjeru, da je prakticira, pa se čak javila pismom podrške svojoj sestri:
Sultanija knjigu napisala,
Pa je šalje preko mora seki:
“Čuješ li me, Mejro, seko moja,
Ti se nemoj mlada prevjeriti,
Nemoj dati vjeru za nevjeru,
L'jepu tursku vjeru za kaursku.”
Međutim, njezina podrška je zakasnila, jer joj Mejra otpisuje:
“Sultanijo, seko moja draga,
Danas sam se jadna prevjerila,
Tri puta sam u crkvu hodila,
I tri popa u ruku ljubila.”
Mejremino prevjeravanje je kraj njezinog spominjanja u pjesmi. Ona više nije predmet vrijedan pažnje narodnoga pjesnika, nego samo Sultanija, koja će biti nagrađena za svoju principijelnost time što će je otac izbaviti iz sužanjstva, a Ivan-kapetan doći za njom i konvertirati u islam, da bi mogao biti njezin zakoniti muž.
Uhodio beže Ali-beže:
“Kakav Turčin u dvor mi dojaha,
A ne um'je abdesta uzeti:
Obraz pere pa ruke umiva?”
Sultanija babu govorila:
“A moj babo, beže Ali-beže:
To je glavom Ivan-kapetane;
Kako sunce za mjesecom ide,
Tako Ivan za svojom gospojom.
Ti upitaj Ivan-kapetana,
Hoće li se Ivan poturčiti,
U Udbini agaluk uzeti,
Pa da budem Ivanu gospoja?”
Upita ga beže Ali-beže,
To je Ivan jedva dočekao:
“Ja se hoću, beže, poturčiti,
U Udbini agaluk uzeti,
Porad tvoje šćeri Sultanije.’
Vjera je vrijednost za koju se žrtvuje. U pjesmi “Omer Hmjičić i dilber Anđelija” Omer je zarobljen i nudi mu se spas u prevjeravanju i konverziji:
Bane se je napojio piva,
Na soldate nagoni kobilu,
Dotjera je do sužnja Omera,
Na Omera nagoni kobilu,
Pa Omeru ode govoriti:
“Čuješ li me, Mustafin Omere,
Jazuk ti je, što ćeš poginuti,
V eć bi li se sada prevjerio,
Da te vratim kuli od kanara,
Da mi ljuljaš dva blizanca sina?”
Govori mu Mujagin Omere:
“Hajde dalje od Zadarja bane.
Da mi care carevinu dade,
Sedam kralja sedam kraljevina,
Ne bih svoje vjere ostavio;
I ako ću umrijeti, bane,
Amin Bože, s dinom i s imanom:
Svakojako valja umrijeti.
Tamo dilje odmakni se, bane,
Jer tako mi dina i imana,
Ako malo maknem ramenima,
Hoće pući sedam konopaca,
Odletjeće trideset Madžara,
Ja ću moje oprostiti ruke,
Klaću tebe ispod grla zubma.!’,
Međutim, ovaj beskompromisni odnos spram vjere i averzija prema konverziji, nije motiv samo u slučaju najpoznatijih muslimanskih junaka, koji bi dali život za vjeru, nego je to običajno stajalište čak i bespomoćnih otetih muslimanskih djevojaka. U pjesmi “Što ‘no cvili u Glamoču gradu?” mlada Emina djevojka preferira smrt nad životom, bacajući se sa kule, zbog prisile da se pokrsti:
Što ‘no cvili u Glamoču gradu?
Il’ je vila, il’ je ljuta guja?
Nit je vila, nit je ljuta guja,
već je ono Emina djevojka,
ako cvili, jest joj za nevolju,
jer je bane Emku zarobio,
hoće bane da prekrsti Emku,
A neće se Emka da prekrsti,
Voli skočit niz bijelu kulu.
…i skočila niz bijelu kulu;
zapeo joj sadžbag za mušebak,
objesi se Emina djevojka.
Sličan motiv je obrađen i u primjeru Rudanagine Mejre u pjesmi “Halil Hrnjičić izbavlja Omer-bega i djecu mu”:
“Čuješ sestro, Rudanova Mejro,
makni glavu na lijevu stranu,
da ja zgađam Komlen-bajraktara.”
A Mejrema meni odgovara:
“Oh, čuješ me Kladušković-Mujo!
Ja to glave odmaknut ne mogu,
mati mi je kose odgojila,
vlaše ih je u zube metnulo,
već ti udri, buljugbaša Mujo,
nećeš li me, Bog do, pogoditi,
rastavit me s dinskim dušmaninom,
da ne iđem ka vlaškom kotaru,
dam’ ne ljubi dinski dušmanine.
Halal tebi moja krvca bila
Gospodaru Bogu na divanu,
A i tebi danas na mejdanu !,,
Također i u primjeru zarobljenih begovih sinova u istoj pjesmi:
A mi jesmo dva roba nevoljna,
do dva roba, dva begova sina. ..
U bana je veliko veselje,
jer on ženi svog Šimuna sina,
a sa našom milom sekom Ajkom,
i nas hoće oba pokrstiti,
našeg starog baba objesiti.
Žao nam je, neznana katano,
žao nam je vjeru prevrnuti,
mi volimo glavu izgubiti.
Ovi primjeri odanosti vjeri, i beskompromisnost kad je ona u pitanju, motivi su muslimanske narodne epike nadahnuti potezima prvih muslimana. Više su voljeli smrt nego prisilnu konverziju ili apostaziju. Oni se nisu zaklanjali za dozvolu da u slučaju prisile imaju pravo na olakšicu koja je propisana po konsenzusu islamske uleme.
Tako su ubijeni prvi šehidi islama Jasir, r.a, i Sumejja, r.a, od kojih se tražilo vjeroodstupništvo i povratak u širk (idolatrija), a oni odbili i zbog toga bili ubijeni. Samo se njihov sin A ‘mmar, r.a, spasio prihvatajući da izjavi ono što su mušrici tražili od njega. Bilal, r.a, također je odbio da izgovori riječi kufura (apostazija), pa su ga mučili nesnosnim patnjama, dok ih je on ljutio i dovodio do ludila svojim svjedočenjem monoteizma i neprestanim izgovorom riječi: “Ehad, Ehad!” što znači: “Jedan, Jedan! Bog je Jedan!”
U toj bezizlaznoj situaciji dok su ga pržili na vrelom pustinjskom suncu govorio im je: “Allaha mi, da znam ikakvu drugu riječ koja će vas više ozlojediti, izgovarao bih je.”
Musejlema EI-Kezzab (Lažac) proglasivši se poslanikom, nakon smrti pravoga Poslanika, a.s, zarobio je Hubejba b. Zejd EI-Ensarija pitajući ga:
“Priznaješ li Muhammeda Allahovim Poslanikom?” “Da”, odvrati Hubejb. “A priznaješ li mene poslanikom?” “Nikako!” Musejlema ga je sjekao, komad po komad, dok je Hubejb ostao pri svome stavu.
Naravno, u teškim situacijama šerijatski je bolje i vrednije ostati javno pri imanu, iako je dozvoljeno, u prijekoj potrebi i nuždi, izabrati olakšicu i pokoriti se prisili, ali srčano ostajući pri imanu (vjerovanje).
Navodi se u tefsiru da je Ibni A ‘sakir pribilježio u biografiji ashaba Abdullaha b. Huzafe, r.a, da su ga zarobili Bizantinci. Obratio mu se njihov poglavar riječima: “Pokrsti se, učinit ću te da vladaš uz mene i oženit ću te svojom kćerkom.”
Odvratio mu je:
“Da mi pokloniš sve što imaš i ono što posjeduju Arapi u zamjenu da se odreknem Muhammedove vjere samo za koliko traje treptaj oka, ne bih to učinio!”
“Dobro, onda ću te pogubiti.” “Radi šta hoćeš.”
Onda je pred njim izmučio, pobio i izmasakrirao nekoliko zarobljenih muslimana, tako da su se kože ježile pri samoj pomisli da postoje takve vrste mučenja. Međutim, Abdullah je ostao pri svojoj odluci. I kada su se definitivno uvjerili da ga ideološki ne mogu slomiti, bizantijski vladar mu se ponovo obraća:
“Poljubi me u čelo, oslobodit ću te.”
“Hoću, pod uslovom da pustiš i sve zarobljene muslimane.”
“Dobro.”
Poljubio ga je u čelo (kao znak poštovanja), a i Bizantijac je izvršio zadanu riječ te ih sve oslobodo. Kada su se muslimani vratili kući, Omer, r.a, govori: “Svaki musliman je dužan poljubiti Abdullaha u čelo. A prvo ću ja to učiniti.” Tako je učinio, a potom i ostali prisutni muslimani.
Međ. Značenje apostazije i vjeroodstupništa u Šerijatu
Riddet (vjeroodstupništvo, apostazija) u Šerijatu kotira kao najteži vid delikta protiv religije, odnosno najteži vid kufura (nevjerovanje) koji poništava sva ranije učinjena dobra djela u momentu prijestupa, po hanefijskom mezhebu, a po šafijskom ako se umre kao kjafir (ateist). U Kur'anu se kaže:
“A oni među vama koji od vjere svoje otpadnu i kao nevjernici umru, -njihova djela biće poništena i na ovom i na onom svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati.’,27.
Muslimani se pojedinačno razlikuju jačinom imana i islamske prakse. Neko je veći praktičar islama, neko manji, neko udaljeniji od vjerskih propisa, a neko im bliži. Međutim,, dok je musliman iole vezan za vjeru (dobrovoljno, svojim izborom), ne smije mu se uskraćivati pravo da je musliman.
U Kur’ anu se kaže:
“Mi ćemo učiniti da Knjigu poslije naslijede oni Naši robovi koje Mi izaberemo; bit će onih koji će se prema sebi ogriješiti, biće onih čija će dobra i loša djela podjednako teška biti, i bit će i onih koji će, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašiti -za to će veliku blagodat dobiti.”
Buharija bilježi da je Allahov Poslanik, a.s, rekao:
“Onaj ko posvjedoči da nema drugoga boga osim Allaha, okreće se prema našoj Kibli, jede naše meso; on je musliman, ima prava i obaveze muslimana.”
Opomenuo je muslimane da ne smiju jedni druge neosnovano objeđivati i optuživati za apostaziju, što bilježi Muslim od Ibni Omera:
“Kad neko optuži svoga brata za vjeroodstupništvo, ono se vraća na jednog od njih dvojice.”
Apostazija nije samo ideja koja se začne u nečijoj svijesti, iako se djela tretiraju i vrednuju po nijjetu (namjera). Unutarnji poriv i ono što se dešava u nijjetima i namjerama zna samo Allah, dž.š, tako da se kufur (apostazija) mora manifestirati nekim vidljivim djelom. U to ne spada šejtanska vesvesa (đavolsko unutrašnje došaptavanje) koja se dešava u svijesti ljudi.
Muslim bilježi od Ebu Hurejre, da je ovaj rekao: “Došli su neki ashabi Allahovom Poslaniku, a.s, i rekli mu: Dešava nam se da u sebi krijemo stvari koje se ustručavamo spomenuti.’ On upita: ,A zar vam se to dešava?’ ,Da’, odgovoriše. Poslanik, a.s., on reče: ,To je očevidni iman. “,
U šerijatskopravnom smislu riddet je dobrovoljni izlazak iz islama, apostazija ili vjeroodstupništvo počinjeno nijjetom, djelom ili riječima koje izvode iz vjere; bilo da se to učini ismijavanjem, iz inata ili ubjeđenja. Ova definicija pretpostavlja to da je murted (heretik, otpadnik) onaj koji odbaci islam i postane ateista izbomim, voljnim činom negiranja Allaha, dž.š, ili bilo kojeg poslanika, ili ih smatra lažovima, ili dozvoljava činjenje harama zabranjenog jasnim, kategoričkim dokazom, o čemu postoji konsenzus kao što su: alkohol, kamata, zinaluk i slično; ili zabranjuje činjenja halala koji je propisan i o čemu postoji konsenzus, kao što je: naredba klanjanja, dozvola ženidbe; trgovine i sl; ili baci mushaf ili djela-zbirki hadisa u smeće itd.
Murted (vjerootpadnik) se u narodnoj epici naziva murtatom, kao što je slučaj u pjesmi “Gazi Husrev-beg vodi svatove u Stambol”:
Pa Ćuprilić caru govoraše:
“Nemoj, care, slušati murtata,
ti onakih ne imaš junaka.”
U šerijatskopravnoj terminologiji murtedd je mukellef (obveznik, adresat) koji svojevoljno iziđe iz islama izjavom kufura, tj. djelom ili riječima koje to podrazumijevaju. Pored djela murtedda koja se tretiraju vjeroodstupništvom, tj. djelom protiv religije, postoje termini koji se također dovode u tijesnu vezu sa deliktom protiv vjere, kao što su djela zindika (heretik), sabba (psovača vjere), sahira (vračar) i mulhida (bezbožnik).
Da bi se neko smatrao murteddom (kao što se razumije iz definicije), on mora po konsenzusu islamskih pravnika ispunjavati dva uvjeta:
1. Da je mentalno zdrav (pamet, razum)
Osoba koja se smatra murteddom mora posjedovati pamet ili razum koji je osnova za ostvarivanje svjesne aktivnosti subjekta prava, kako bi se za njega mogli vezivati punovažni pravni učinci u domenu doktrinarnih, pa i drugih pitanja. U hanefijskoj pravnoj školi, po ovome, a u skladu sa istihsanom (pravničko preferiranje), pijana osoba se ne može optužiti za vjeroodstupništvo, jer joj je pamet pomućena, kao i senilnoj osobi, ludaku, spavaču i sl.
U šafijskoj pravnoj školi, a i kod hanbelija u jednoj verziji, apostazija učinjena u stanju pijanstva pravno se tretira isto kao i talak (raskid braka) i drugi pravni poslovi učinjeni u ovakvom stanju. Međutim, osoba koja je učinila apostaziju u stanju pijanstva ili malodobnosti ne ubija se, dok se ne otrijezni i ne podvrgne mogućnosti pokajanja, nakon fizičke zrelosti, odnosno nakon triježnjenja, za što se određuje period od tri dana.
Fizička zrelost nije uvjet u ostale tri pravne škole (hanefijska, hanbelijska i malikijska). Po njima apostaziju može počiniti i razumni maloljetnik. U hanefijskoj pravnoj školi (po Ebu Hanifi i Muhammedu) on se ne kažnjava za apostaziju, ni smrtnom kaznom niti udaranjem, nego mu se naloži da primi islam, prisilno. Ako učini djelo vjeroodstupništva nakon fizičke zrelosti i primanja islama, tek onda se sa njim postupa kao sa vjeroodstupnikom. Dakle, po Šafiji (a i po Ebu Jusufu te po Ebu Hanifi koji se poslije pridružio mišljenju svoga učenika) fizička zrelost je uvjet za djelo apostazije. Kod džumhura (ogromna većina, velika grupa) to nije uvjet ni za pravovaljan islam, pa tako ni za vjeroodstupništvo, koje, po njima, može počiniti i razumni maloljetnik.
2. Samoizbor, slobodna volja
Vjeroodstupništvo se tretira samo u slučaju da je učinjeno vlastitim izborom, tj. samovoljno. Riječi ili djela kufura na koja se neko prisili, uz pomirenost srca sa imanom, nije apostazija.
A'mmar b. Jasir bio je prisiljen je da izgovori riječi kufura na početku objave islama, kada su muslimani bili tek malobrojna zajednica i doživljavali razne vrste mučenja, što je i učinio, dok mu je srce ostalo smireno imanom. To je bio povod za objavu ajeta:
“Onoga ko zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri, čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika.”
Ibni Džerir Et-Taberi i drugi komentatori Kur'ana tumačeći ovaj ajet navode predanje od A ‘mmara b. Jasira, a u kojem se kaže:
“Mušrici su odveli A'mmara b. Jasira mučeći ga toliko da je postupio po nekim njihovim zahtjevima. Spomenuo je to Allahovom Poslaniku, a.s, koji mu je rekao: ,Kako ti je reagiralo srce?’ Rekao je: Ostalo je pomireno s imanom.’ Allahov Poslanik, a.s., mu je rekao: Ako se oni vrate, vrati se i ti (ponovi).”
Propisi o vjeroodstupništvu
Islamski pravnici se slažu konsenzusom da se murtedd (vjerootpadnik) obavezno sankcionira smrtnom kaznom zbog predanja kojeg bilježe svi poznati hadiski autoriteti, osim Muslima, a u kojem se kaže:
“Onoga ko promijeni vjeru, ubijte!”
Tako se postupa i sa ženom, po izrazitoj većini islamskih pravnika, osim hanefija, zbog da'if (slabog) predanja koje bilježe Darekutni i Bejhekija a u kojem se kaže: “…da je žena po imenu Umm Mervan učinila vjeroodstupništvo. Doprlo je to do Poslanika, a.s, pa je naredio da joj se ponudi mogućnost pokajanja, ili ako ne prihvati, da se ubije.”
Hanefije smatraju da se žena ne ubija zbog ovog prijestupa, nego da se prisili na primanje islama zatvorom i udaranjem; po nekima svaki dan, a po drugima svaka tri dana, dok ne primi islam, ili ne umre. Oni svoje mišljenje temelje na vjerodostojnim predanjima koja generalno zabranjuju ubijanje žena. Međutim, ta predanja se odnose na zabranu ubijanja žena nemuslimanki u slučaju rata sa nevjemicima.
U slučaju vjeroodstupništva poništava se brak murtedda. Ako se pokaje i želi vratiti svog bračnoga partnera, to se može samo novim bračnim ugovorom koji podrazumijeva i novi mehr.
Ponuditi vjeroodstupniku mogućnost pokajanja u roku od tri dana lijepo je po hanefijskom mezhebu a obavezno po ostalim pravnim školama, isto kao i pokušaj otklanjanja sumnji u istine vjere, jer se apostazija i ne dešava osim zbog sumnji. Ako se vjeroodstupnik ni nakon toga ne pokaje i ne vrati u islam izgovorom šehadeta, onda se tek izvršava kazna. Ubijanje prijestupnika zbog apostazije je u jurisdikciji islamske izvršne vlasti, a ne u domenu pojedinca koji bi počinio grijeh, ako bi to uradio svojevoljno bez dozvole vlasti.
Ako murtedd umre, ili bude ubijen, iz njegovog se imetka vraća njegov dug, namiri žena i srodnici za koje se on inače morao brinuti, a ostatak imetka se konfiskuje, po mišljenju malikija, šafija i hanbelija, zbog vjerodostojnog hadisa koji bilježe autori svih šest hadiskih zbirki, a u kojem se kaže: “Musliman ne nasljeđuje nevjernika, niti on nasljeđuje muslimana.”
Ako murted umre ili bude ubijen, kao i u slučaju emigriranja u neislamsku državu, po Ebu Hanifi, njegov imetak ostavljen u islamskoj državi, stečen u vrijeme dok je bio musliman, bit će predmet nasljedstva muslimanskih srodnika, pošto pravo nasljedstva ima retroaktivno djelovanje, tako da musliman nasljeđuje muslimana u vremenu dok je bio musliman. Međutim, ono što je stekao kao murtedd konfiskuje se u državnu blagajnu. Ebu Hanifini učenici, Ebu Jusuf i Muhammed, smatraju da sav imetak murtedda ide njegovim nasljednicima, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost.
