Piše: Said Šteta
„Na prijedlog Odjela za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu, vlada Brčko Distrikta na današnjoj je sjednici usvojila prijedlog zaključka o davanju suglasnosti Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH za pristupanje Bosne i Hercegovine ugovoru o zaštiti kitova. Ugovor se odnosi na zaštitu kitova u Crnom i Sredozemnom moru i u zoni Atlantskog oceana, priopćeno je iz brčanske Vlade.“ Od rata, na ovamo, u Bosni i Hercegovini mešetare kojekakve udruge za zaštitu životinja jer je to „svjecki trend“ ubijati ljude i plakati za životinjama. Tako nije čudo što i Vlada Brčko Distrikta slijedi taj trend.
Zato sam ovu vijest uzeo, ne da bih se ibretio bezgraničnosti ludila koje obuzima dunjaluk, nego da mi posluži kao odgovor problemu što se nameće kao omča oko vrata i steže od nabrijanih laprdala a mi čekamo samilost istih i saburamo u svojoj naivnosti da to nije to. Da nam se to, ašićare samo čini.
Skoro pa svaki dan u sarajevskim novinama, kojima ne želim biti reklama, potpisuje se jedan nazovi kolumnista, čiji analni tragovi na papiru, baška kontaminirani niskogradiranom rakijom, koju još u kuloarima tog miljea zovu „brlja“, započinje isto, vicevima o Muji, Sulji i taze, o malehnome učeniku Ibri. Kako to on voli reći, pejorativno, ja ću dodati, retardirano bolesnim izričajem mržnje, spram drugog i drugačijeg.
A taj drugi i drugačiji koji se ismijava, po pravilu je Bošnjak musliman.
Objašnjavajući pojam „đikan“ kojeg je u svome Rječniku pojasnio akademik Dževad Jahić, samozvani kolumnista se bavi jezikom, opet bosanskim, podmećući se javnosti kao veliki znalac istog. Pa me na momente zabrinu, iako sam sav svoj život posvetio pisanoj riječi, upravo njegujući maternji jezik, mojih predaka, koji nakon stoljeća dobija ponovo zabranjano ime „bosanski“. Pomislih, kako sam propustio neku od lekcija a onda uočim ono po čemu se i svaka druga negacija bosanskog jezika razotkrije, što bi rekli razgoliši se, u svojoj nakani. Inficiranom mržnjom koja ima za cilj da upravo onim posprdnim, mentalno degradirajućim vicevima, čija su perjanica, nosioci muslimanskih imena, treba se reći većinskom bošnjačkom narodu, koji kupuje a time i održava spomenutu novinu u životu, da je Rječnik bosanskog jezika akademika Jahića, izvor svake mržnje, netrpeljivosti, krivog tumačenja vjekovnih dobrosusjedskih odnosa. Tako pojam „đikan“ a što je narodna odrednica za četnika, koji opet potiče iz srpskog naroda a nikako nije sinonim za sve Srbe, što se takođe nastoji imputirati, ne bi smio tamo stajati. Jer mogu djeca naučiti kako se tačno zovu one bradate spodobe koje su počinile jedanaest genocida nad muslimanima ovih i susjednih prostora. A to nije dobro!
Ovim pokazuje, eklatantan primjer negiranja historijskih činjenica, kao što je to nedavno uradio i izraelski predsjednik vlade Benjamin Netanjahu, kada je pred okupljenim delegatima Svjetskog cionističkog Kongresa u Jerusalemu izjavio da je za spaljivanje Jevreja kriv jerusalemski muftija al Huseini, a ne Hitler.
Tako će i samozvani kolumnista okriviti Dževada Jahića i njegov Rječnik a nikako četnike, iliti đikane što su uradili to što su uradili. Pitanje jezika treba i mora ostati u djelokrugu stručnjaka, nikako dnevnopolitičkih pipa koje dirigirano cure ispuštajući otrovni plin, kao što to radi pomenuti „kolumnista slučaj“.
U protivnom, potpomognuto našom inertnošću, jer zarad nacionalne ravnoteže, kako spomenuti kolumnista ne bi osjećao nelagodu nacionalne netrpeljivosti, imat ćemo nastavak analnog pražnjenja, mentalnog otpada istog. Našim ćemo merhametom, kupovati mu pelene za odrasle, prije nego odgovoriti i dati pravu dijagnozu i pravi lijek.
Bez nakane da polemišem s nekim, kome je rakija isprala Bogom dane vijuge u mozgu, jer glava takvog sadrži talog kao na dnu rakijskog bureta. Ipak, ne mogu a da ne odgovorim na onu njegovu „pejorativu“ kada pripadnice Armije R BiH, Bošnjakinje, naziva balinkure u svojoj nebuloznoj usporedbi sa četnikušama. Jer da nije nebulozno, isti bi znao da riječ bal od koje je i nastala ova izvedenica, turskog je porijekla i znači med. Što će u prevedenom značiti medena. Pa tako i kada kolumnista želi napakostiti u svome izražaju, nesvjesno Bošnjakinju još zove i medena. Još ću radi potpunijeg razumjevanja poštovanih čitatelja, poslužiti se historijskim činjenicama, koje u svome djelu prenosi istaknuti čuvar bosanskog jezika, novinar, poliglota i profesor Safet Kadić:Jezička sudbina Bošnjaka skrojena je u Beču 1850. godine dogovorom o jezičkom jedinstvu Hrvata i Srba, a stotinu godina kasnije u Novom Sadu zapečaćena tzv. novosadskim dogovorom istih reprezentanata. Srpsko-hrvatski lingvocid predhodio je srpskom genocidu nad Bošnjacima“Nema nikakve sumnje da je bosanski jezik, zajedno sa Vukovim hercegovačkim i Daničićevim vojvođanskim, narodna osnovica našeg književnog jezika” -napisao je najautoritativniji srpski jezikoslovac Aleksandar Belić još prije gotovo stotinu godina.
Zato izhlapljelom kolumnisti predlažem, neka se počne baviti zaštitom kitova. Kako riječ „kita“, imenica ženskog roda na bosanskom se još kaže i „čuna“ a ne označava ime morske životinje, upozoravam ga, neka jadnik pripazi ako mu se gdje u vrletima Bosne i Hercegovine ista ukaže.
Toplo mu preporučam, da nađenu imenicu dobro čuva, bolje nego Ibro svoj rječnik. Možda dobije i kakvu nagradu.
„Svjecku“ bezbeli!
