Autor: Muhammed el-Dževad
Sadašnjim generacijama omogućeno je da budu svjedoci pojava i konstantnog urušavanja arapskih saveza, svjedno bili to politički i vojni savezi, ili organizacije za regionalnu saradnju.
U želji da budem pravičan prema budućim pokoljenjima našeg ummeta odbacit ću u ovom tekstu teorije zavjere sa svim tim zavjereničkim pikanterijama, da bismo se usredsredili na bitne činjenice, nedostatke i mahane svih neuspješnih arapskih saveza, govoreći sasvim objektivno i nepristrasno.
Upuštanje u nepotrebne političke i vojne avanture na štetu saveznika
Jedna od glavni mahana arapskih saveza je spremnost saveznika da jedni druge, pa i sami sebe, uvaljuju u nepotrebne nevolje. Tako je, naprimjer, sirijsko vođstvo uvuklo Egipat u rat 1967. god., a onda je Abdu Naser uvalio egipatske oružane snage u katstrofalan poraz 5. juna iste godine.
Kao što nam je poznato, sirijsko vođstvo zatražilo je pomoć Egipta u odbrani od navodnog napada koji Izrael priprema na Siriju, a Abdu Naser je u tome vidio priliku da poveća svoj ugled i prikaže se kao veliki vođa, iako mu je vojna obavještajna služba Egipta tvrdila da ne postoje nikakve izraelske pripreme niti gomilanje snaga za napad na Siriju, i unatoč tome što odnosi između egipatskog naserističkog i sirijskog baasističkog režima nisu bili dobri.
Dva ključna faktora zbog kojih je Sirija uspjela uvaliti Egipat u ovu avanturu s katastrofalnim posljedicama za obje zemlje jesu sljedeći:
- Abdu Naser je bi sklon ovakvoj vrsti avantura, iako je nastojao graditi suprotan imidž.
- Abdu Naser se već bio umiješao u rat u Jemenu, a upravo je izašao iz, u javnosti malo poznatih, avantura u Alžiru, Kongu i Tanzaniji.
Odsustvo odgovornog vođstva
Drugi veliki nedostatak arapskih saveza jest odsustvo, odnosno, neprihvatanje ideje odgovornog vođstva, a neodgovorno vođstvo je najbolji kvasac za propast svakog saveza kojem nedostaje jasnoće po pitanju vođstva. U isto vrijeme, to je najbolji izgovor svim saveznicima za neuspjehe saveza jer im daje mogućnost da za neuspjehe optužuju saveznika.
Nažalost, uprkos tome što je praksa pokazala da ovaj problem ima vrlo destruktivno dejstvo i stvara ogromne štete arapskim savezima, još uvijek se primjenjuje djelimično ili potpuno.
Naprimjer, savez koji je proglasila Saudijska Arabija za operaciju Oluja odlučnosti u Jemenu, nije joj donio jasno političko vođstvo u slučaju ovog saveza. Glasnogovornik operacije je ostao jedino po čemu se očituje saudijsko liderstvo u operaciji.
Izbjegavanje preciziranja ciljeva, općih smjernica i mehanizama djelovanja
Ovo se dešava pod izgovorom da treba očuvati tajnost i onemogućiti neprijateljima da otkriju tajne saveza. Iskustvo nas uči da arapska politička vođstva vole ovako nejasno koncipirane saveze jer im to omogućava da izbjegnu vlastitu odgovornost pred sudom historije, i da, bilo u slučaju uspjeha ili neuspjeha, mogu izmišljati vlastite verzije svoje uloge.
To je domišljat način da se zbaci odgovornost sa sebe za eventualne poraze i vlastite greške, što ne bi bilo lahko moguće kada bi postojale jasne strateške smjernice, precizni ciljevi, itd.
Požurivanje rezultata
Iako savezništvo, po prirodi stvari, zahtijeva opreznost i strpljivost, Arapi kao da smatraju da je uspjeh svakog njihovog saveza zagarantiran samim time što su stupili u savez. Problem ovakvog shvatanja je u tome što pravi pritisak na vođstvo koje, u želji da zadovolji apetite i očekivanja masa, donosi ishitrene odluke koje nerijetko imaju kobne posljedice.
Sklonost ostavljanja saveznika na cjedilu
Jedna od, možda najgorih, mahana arapskih saveza jest sklonost saveznika da jedni druge izdaju, iznevjere i ostave na cjedilu. Nevolja s ovakvim mentalitetom je što nikad ne znate kada će vam saveznik okrenuti leđa.
Poznato nam je da je spremnost arapskih vođstava da jedni drugima pletu spletke veoma velika, ali, možda, ne znamo da je izdaja jedan od glavnih faktora propasti svakog saveza i ubraja se u glavne razloge zbog kojih jedan savez biva lišen snage i svaki uspjeh čini gotovo nemogućim.
Preveo: Abdullah Nasup
Izvor: Al Jazeera
