Piše: Fikret MEHOVIĆ
Vojna agresija na Ukrajinu koju je pokrenuo Vladimir Putin ostavit će veliki trag na sigurnosnu politiku Europske unije. Primat sigurnosti dobit će još veći značaj. Promjena unutrašnje i vanjske politike Europske unije već se dešava uvođenjem dosada nezapamćenih sankcija i izolacije Rusiji.
Europska unija će najvjerovatnije jačati svoje zakone, davanjem većih ovlasti obavještajnim agencijama u provođenju istraga i kontrole mnogih ruskih udruženja i organizacija u državama EU. Ali postavlja se jedno pitanje: Zašto vođe Sovjetskog Saveza i današnje Rusije nikada nisu vodile miroljubivu politiku prema Europi?!
Kada je sovjetski vojnik 2. maja 1945. godine postavio sovjetsku zastavu na njemački Reichstag u Berlinu, udahnuo je nadu cijeloj Europi da je rat završen padom Berlina u sovjetske ruke i da dolazi vrijeme blagostanja i jedinstva u Europi. Iako je britanski premijer Winston Churchill više puta upozoravao Amrikance da trebaju doći do Berlina i drugih istočnoeuropskih prijestolnica prije Sovjetske armije, oni su to odbili, kao i svaki dogovor sa Sovjetima o izgledu nove Europe prije poraza nacističke Njemačke. Ispalo je da je Churchill bio upravu i da ovoga puta nije mislio samo na britanske interese.
Iako je Staljin to nazivao uspjesima boljševičke revolucije, istina je da je upravo Henry Ford, kapitalist iz SAD-a, omogućio Staljinu da nađe novi model industrijske i socijalne promjene. Henry je znao kako proizvoditi više i jeftinije i on je osmislio linijsku proizvodnju. Dana 30. maja 1929. boljševička vlast potpisuje sporazum sa američkom kompanijom Ford za proizvodnju automobila i kamiona. To je bio početak automobilske industrije koja će se kasnije pretvoriti u vojne fabrike za prve tenkove i drugo oruđe i koje će jednim djelom prevagnuti da Sovjetska Rusija ne padne u ruke Hitlera.
Ogromni gubici Crvene armije u sukobima sa snagama Wehrmachta tokom Drugog svjetskog rata natjerali su SAD da ponudi Crvenoj armiji program zajma i najma za hranu, oružje i vozila, i pomogne joj da ne izgubi rat. Luke na sjeveru Rusije bile su odredište gdje je uglavnom stizala pomoć saveznika brodovima. Poslije redovnog sadbijevanja od strane SAD i saveznika, Crvena armija počinje napredovati na frontu i postizati prve značajnije pobjede.
Putinova propaganda pokušava stvoriti monopol nad pobjedom protiv nacističke Njemačke kao što je i Staljin radio. Međutim, to je notorna neistina, jer bez pomoći SAD i saveznika Crvena armija bi bila poražena.
Gubitci Wehrmachta na Istočnom frontu i prelazak Crvene armije u ofanzivu doveo je do oslobađanja država istočne Europe, a Crvenu armiju do samog Berlina. Euforija koja je obuhvatila europski kontinent zbog pada nacističkog režima u drugi plan je potisnula strašne zločine koje je Crvena armija počinila na novooslobođenim područjima tokom borbi i nakon uspostavljanja mira.
Nepotrebna razaranja koje je sovjetsko topništvo provodilo po njemačkim gradovima kao i ubistva civila, od kojih se posebno ističe Nemmersdorf masakar, masakar nad njemačkim civilima u zadnjim danima Drugog svjetskog rata, kao i strašna silovanja njemačkih žena, ostali su u sjećanjima žrtava, ali nisu dovela do sudskog procesa protiv sovjetskih oficira i vojnika.
Pokolj u Katinskoj šumi u Poljskoj, prije napada Wehrmachta na boljševičku Rusiju, i ubistvo više od 22.000 poljskih državljana nije završilo samo na tome. Poslije protjerivanja nacističkih snaga iz Poljske, sovjetska tajna služba nastavila je sa ubistvima poljskih državljana koji su, navodno, radili za naciste ili mogli predstavljati opasnost za formiranje nove vlasti vođenu komunističkom partijom.
Tako je bilo i u svim drugim državama istočne Europe koje su ostale iza ‘Željezne zavjese’.
Strašan teror koji je sovjetski režim provodio, uglavnom kroz marionetske vlade u okupiranim državama istočne Europe, doveo je do pokušaja uništavanja nacionalnog identiteta mnogih naroda, ogromnog broja političkih zatvorenika i neviđenog terora među stanovništvom kroz masovne deportacije, hapšenja i likvidacije.
Prema istraživanjima američkog historičara Normana Naimarka, sovjetski vojnici su silovali od 200.000 do 2 miliona njemačkih žena u okupiranoj Njemačkoj, od ulaska trupa u državu pa sve do 1948. godine
Poslije pada Sovjetskog saveza i otvaranjem arhiva, historičari su došli do zaključka da je Staljin odgovoran za smrt više od 20 miliona ljudi. Tokom sovjetske vladavine, države istočne Europe su ekonomski opustošen, a snovi o boljem životu dvije generacije ljudi su uništeni.
U vrijeme Sovjetskog Saveza odnos sovjetskog vođe uvijek je bio pun nepovjerenja prema svemu što dolazi sa Zapada. Uglavnom su to bili neopravdani razlozi. Sovjeti su cijelo vrijeme Hladnog rata prokušavali da sabotiraju europske demokratije, sponzorirali različite ekstremne organizacije, u Italiji Crvene brigade i u Njemačkoj frakciju Crvene armije, da bi iznutra oslabile europske zemlje i tražili nove fronte diljem svijeta na kojima bi mogli zaustaviti širenje zapadnog utjecaja. Svi njihovi pokušaji su propali.
Motociklistički klub Noćni vukovi kao i mnoga kozačka humanitarna i kulturna udruženja, a među njima i Balkanska kozačka vojska, direktno su povezani s ruskom tajnom službom preko čelnih ljudi koji su radili za ovu tajnu službu.
Raspad Sovjetskog saveza i nova nada za europsko jedinstvo tokom vladavine Borisa Jeljcina narušena je dolaskom na vlast Vladimira Putina. Istovremeno, kada je Putin vodio predizbornu kampanju u Rusiji, dolazi do strašnih terorističkih napada u Bynaksku, Moskvi i Volgodonsku, u kojima gine preko 300 ljudi. Za terorističke napade optuženi su čečenski separatisti, međutum, policija je na licu mjesta uhapsila nekoliko osoba za koje se kasnije ispostavilo da rade za FSB, rusku tajnu službu.
Sovjetski savez kao i današnja Putinova Rusija nisu se nikada znali okoristiti o blagodatima ekonomskog i tehnološkog napretka zapadno-europskih država i izgraditi ekonomski naprednu i modernu državu koristeći se prirodnim bogatstvima kojih imaju napretek
Alexander Litvinenko, jedan od ruskih agenata uključenih u operaciju, je prebjegao u Englesku i potvrdio ove navode, ali je kasnije nemilosrdno ubijen.
Putin pobjeđuje na izborima i tokom novogodišnjeg govora početkom 2000. godine najavljuje ‘rusko proljeće’, koje će se za mnoge pretvoriti u surovu sibirsku zimu
Dolaskom na vlast, Putin stavlja pod svoju kontrolu ruske oligarhe koji su se tokom vladavine Borisa Jeljcina enormno obogatili i stekli veliku moć u državi. Oni koji se ne slažu s Putinom bježe iz Rusije. Odnos Putina prema opoziciji u Rusiji koja želi stvarnu demokratiju i novinarima koji iznose realno stanje dešavanja doseže zastrašujuće razmjere progona i likvidacija.
Zašto nikada ruske vođe nisu smatrale Europu iskrenim prijateljem – odgovor leži u nepostojanju prave demokratije i u upravljanju zemljom od strane diktatora. Poznato je da svi diktatori žele imati potpunu kontrolu i moć nad potčinjenima pa tako i njihovim životima, dok su istovremeno oni sami skloni paranoji, tjeskobi i osjećaju da uvijek neko nešto radi protiv njih i želi ih ukloniti s vlasti.
To je jedan od razloga zašto se Putin okružio “braćom“ iz tajne službe.
To sigurno umanjuje njegov strah od toga kakva bi ga sudbina mogla zateći jedno jutro kada se probudi.
To je upravo ono što izaziva najveću zabrinutost jer, hipotetički gledano, ako bi došlo do naređenja da se ispali nuklearni projektil, cijeli lanac komande, od Putina do oficira, koji će pritisnuti crveno dugme je pod kontrolom Putinovih bliskih ljudi.
Zapadni vojni analitičari se upravo uzdaju da bi u tom lancu komande nekome od nadležnih proradila savjest i da bi se sve to završilo kao u nekom holivudskom filmu. Bojim se da nije tako jer ovi ljudi nemaju savjest.
Mr. Fikret Mehović, koji trenutno priprema doktorat na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, sa stručnog stanovišta analizira političko-sigurnosna pitanja vezana za aktuelnu evropsku i svjetsku krizu – rat u Ukrajini, te pokušava odgovoriti na pitanje: Zašto ruske vođe (nikada) nisu smatrale Evropu prijateljem?
