Ovaj tekst predstavlja lična promišljanja jedne muslimanke o osjećaju praznine u grudima. Kroz lični pristup i opisivanje vlastitih emocija, ona analizira prirodu ljudske težnje i potrebe za istinskom srećom.
Kad sam imala 17 godina, sanjala sam jedan san. Sanjala sam da sjedim u mesdžidu i da mi je prišla jedna djevojčica i postavila mi sljedeće pitanje: „Zašto ljudi moraju napustiti jedni druge?“ To pitanje je bilo lično, ali mi se činilo jasnim zašto je pitanje odabrano za mene.
Ja sam ta koja se vezala.
Još otkad sam bila dijete, to je bio moj temperament. Dok su se druga djeca lahko oporavljala poslije odlaska roditelja iz škole, ja nisam. Moje suze, jednom kad bi počele, nisu lahko prestajale. Kako sam odrastala, naučila sam se vezati za sve što me okružuje. Od prvog razreda, trebala sam najboljeg prijatelja. Kako sam bivala starija, svaka svađa s prijateljem bi me potresla. Ničega se nisam mogla odreći. Ljudi, mjesta, događaji, fotografije, trenuci postali su nešto za što se jako vežem. Ako nešto ne bi završavalo kako sam ja htjela ili zamišljala da bi trebalo, bila bih razorena. A razočarenje nije bila obična emocija za mene. To je bilo katastrofalno. Kad bi me neko iznevjerio, nikad se u potpunosti ne bih oporavila. Nikad nisam mogla zaboraviti, a slomljeno se nikad nije moglo popraviti. Poput vazne koju stavite na ivicu stola, jednom kad se slomi, dijelovi se nikad ne mogu kako treba spojiti.
Ali problem nije bio u toj vazni. Ili u tome što su se vazne stalno lomile. Problem je što sam ih ja stalno stavljala na ivice stolova. Kroz vezivanje za ljude, ispunjenje mojih potreba je zavisilo od odnosa s njima. Dopustila sam da ti odnosi određuju moju sreću ili moju tugu, moj osjećaj ispunjenja, ili osjećaj praznine, moju sigurnost, pa čak i osjećaj samopoštovanja. I tako, poput vazne stavljane ondje odakle će zasigurno pasti, kroz te zavisnosti samu sam sebe izložila razočarenjima. Samu sam sebe izložila kako bih bila slomljena. I upravo sam to i dobila: jedno razočarenje za drugim, jedno slamanje za drugim.
Ali ljudi koji su me lomili, nisu krivi osim koliko je gravitacija kriva za slamanje vazne. Ne možemo kriviti zakone fizike kada se grančica slomi jer smo se na nju naslonili. Grančica nije nikada ni stvorena da bi nas držala.
Naše breme bi trebalo povjeriti samo Bogu.
Rečeno nam je u Kur'anu:
“…Onaj ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.” (2: 256)
To je glavna lekcija ovog ajeta: da postoji samo jedna veza koja se nikada ne lomi. Postoji samo jedno mjesto gdje trebamo smjestiti sve naše zavisnosti. Postoji samo jedan odnos koji bi trebao odrediti naše samopoštovanje i samo jedan izvor s kojeg trebamo crpiti našu konačnu sreću, ispunjenje i sigurnost. Taj izvor je odnos s Allahom.
Ali ovaj svijet provodimo tražeći te stvari bilo gdje drugo osim kod Allaha. Neki to traže u karijerama, neki u bogatstvu, neki u položaju. Neki, poput mene, u odnosima s ljudima. U svojoj knjizi Jedi, moli, voli, Elizabeth Gilbert opisuje svoju potragu za srećom. Opisuje veze i raskide, i putovanje svijetom u potrazi za ispunjenjem. To ispunjenje traži – neuspješno – u vezama, meditaciji, pa čak i u hrani.
Upravo u tome sam potrošila dobar dio svog života: tražeći način da ispunim unutarnju prazninu. Pa nije ni čudo što me djevojčica pitala ono pitanje u snu. To je bilo pitanje o gubitku, o razočarenju. To je pitanje o iznevjerenju povjerenja. Pitanje o traženju nečega, a vraćanju praznih ruku. Pitanje o tome šta se desi kad pokušavate beton kopati golim rukama: ne samo da se vratite bez ičega, već i slomite prste usput. A to nisam naučila čitajući o tome, niti slušajući nekog mudraca. Naučila sam tako što sam to i sama probala iznova, i iznova, i iznova.
I tako je pitanje te male djevojčice u suštini bilo moje pitanje… koje sam postavljala samoj sebi.
Zapravo, to je bilo pitanje o prirodi dunjaluka kao mjestu prolaznih trenutaka i privremenih vezivanja. To je mjesto na kome su ljudi s vama danas, a sutra vas napuste ili umru. Mi, kao ljudi, smo stvoreni da tražimo ono što je vječno. To tražimo zato što nismo stvoreni za ovaj život. Naš prvi i jedini dom je Džennet: mjesto koje je i savršeno i vječno. Tako da je težnja takvom načinu života dio našeg postojanja. Problem je što mi to želimo pronaći ovdje. I tako pravimo kreme protiv starenja i radimo kozmetičke operacije u očajničkom pokušaju da izdržimo- u pokušaju da oblikujemo ovaj svijet u nešto što on nije, i nikad neće biti.
Zbog toga, ako dunjaluk držimo u srcu, on nas slomi. Zbog toga dunjaluk boli. Zato što je dunjaluk nešto privremeno i nesavršeno i protivi se svemu čemu težimo. Allah je stvorio ljudsku težnju koja samo može biti zadovoljena onim što je vječno i savršeno. Pokušavajući naći ispunjenje u nečemu što je prolazno, samo trčimo za hologramom… za fotomorganom. Kopamo beton golim rukama.
Pokušavajući pretvoriti nešto što je po prirodi prolazno u nešto što je vječno je poput pokušaja dobivanja vode iz vatre. Samo se opečete. Tek kad prestanemo polagati nade u dunjaluk, tek kad prestanemo od dunjaluka praviti ono što on nije- i što i ne treba biti (Džennet)- tek tada će ovaj život prestati slamati naša srca.
Također moramo shvatiti da se ništa ne dešava bez neke svrhe. Ništa. Čak ni slomljena srca. Čak ni bol. To slomljeno srce i ta bol su lekcije i znakovi za nas. Oni su upozorenja da nešto nije uredu. Oni su upozorenja da trebamo napraviti promjenu. Baš kao što nas opekotina upozori da trebamo izvaditi ruke iz vatre, emocionalna bol nas upozorava da trebamo napraviti promjenu u sebi. Da se trebamo udaljiti. Bol je oblik prisilnog udaljavanja. Kao što se udaljavamo od voljene osobe koja nas povređuje iznova i stalno, što nas više dunjaluk boli, to se neminovno više od njega udaljavamo. Neminovno ga počinjemo manje voljeti.
Ali sama bol je ono što lažno vezivanje čini vidljivim. Bol stvara stanje u našem životu koje želimo promijeniti, i ako u našem stanju postoji bilo šta što ne volimo, onda postoji formula kako da to promijenimo: Allah kaže:
“Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.” (13: 11).
Nakon što sam godinama upadala u ista razočarenja i slamanja srca, konačno sam počela shvatati nešto dublje. Prije sam uvijek mislila da ljubav prema dunjaluku znači biti vezan za materijalne stvari. A ja nisam vezana za materijalne stvari. Ja sam vezana za ljude. Ja sam vezana za trenutke. Ja sam vezana za emocije. Tako da sam mislila da se ljubav prema dunjaluku ne odnosi na mene. Ono što nisam shvatala je da su ljudi, trenuci, emocije svi dio dunjaluka. Ono što nisam shvatala je da je sva bol koju sam osjetila u životu zbog jedne stvari, i samo jedne stvari: ljubavi prema dunjaluku.
Čim sam došla do te spoznaje, veo je uklonjen s mojih očiju. Počela sam uviđati u čemu je problem. Očekivala sam da život bude ono što nije, i ono što i nikad nije trebao biti: savršen. A pošto sam idealista, borila sam se svakom ćelijom svoga tijela da ga takvim učinim. Morao je biti savršen. A ja ne bih prestajala dok ne takav ne postane. Trošila sam krv, znoj i suze u tom nasojanju: pretvaranju dunjaluka u Džennet. To je podrazumijevalo očekivanje od ljudi koji me okružuju da budu savršeni. Očekivanje da odnosi s ljudima budu savršeni. Očekivanje mnogo toga od ljudi koji me okružuju i od života. Očekivanja. Očekivanja. Očekivanja. A ako postoji recept za nesreću onda su to: očekivanja. Tu je ležala moja kobna greška. Moja greška nije bila u imanju očekivanja; kao ljudi, nikad ne trebamo gubiti nadu. Problem je u šta sam ja polagala ta očekivanja i nadu. Polagala sam nadu i očekivanja u ljude, odnose, sredstva. Konačno, polagala sam nadu u dunjaluk, umjesto u Allaha.
Tako sam shvatila jednu jako bitnu Istinu. Jedan ajet mi je počeo prolaziti kroz glavu. To je ajet kojeg sam i prije čula, ali po prvi put sam se pronašla u njemu:
“Onima koji ne očekuju da će pred Nas stati i koji su zadovoljni životom na ovom svijetu, koji su u njemu smireni, i onima koji su prema dokazima Našim ravnodušni.” (10: 7).
Misleći da ovdje mogu sve imati, nadu nisam polagala u susret s Allahom. Nadu sam polagala u dunjaluk. Ali šta to znači polagati nadu u dunjaluk? To znači da kad imate prijatelje, ne očekujte da oni ispune vašu prazninu. Kad se vjenčate, ne očekujte od supružnika da ispuni svaku vašu potrebu. Kada ste aktivista, ne polažite nade u rezultate. Kad ste u nevolji, ne polažite nade u sebe. Nemojte ovisiti o ljudima. Ovisite o Bogu.
Tražite pomoć od ljudi- ali shvatite da nisu ljudi (ili vi sami) oni koji vas mogu spasiti. Samo Allah to može uraditi. Ljudi su samo alat, sredstvo kojim Allah upravlja. Ali oni nisu izvor pomoći i spasa bilo koje vrste. Samo je Allah izvor pomoći.
“Ljudi ne mogu čak ni krilo mušice stvoriti.” (22: 73).
Stoga, čak i dok s ljudima stupate u međusobne odnose, okrenite svoje srce Allahu. Kako je poslanik Ibrahim, a.s., lijepo rekao:
“Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!” (6: 79).
Ali kako poslanik Ibrahim, a.s., opisuje svoj put do toga? Proučavao je Mjesec, Sunce i zvijezde i shvatio je da nisu savršeni. Oni zalaze.
Oni nas ostavljaju na cjedilu. Tako se poslanik Ibrahim, a.s., okrenuo samo Allahu. Poput njega, i mi trebamo staviti svoje nade, povjerenje i zavisnost samo pred Allaha. I samo pred Allaha. A ako to uradimo, naučit ćemo šta to znači konačno pronaći mir i postojanost u srcu. Tek tada će doći kraj nespokojnosti koja određuje naše živote. Zato što kad je naše unutrašnje stanje ovisno o nečemu što je po definiciji nepostojano, naše unutrašnje stanje će također biti nepostojano. Ako je naše unutrašnje stanje ovisno o nečemu što je promjenjivo i prolazno, to unutrašnje stanje će stalno biti u stanju nestabilnosti, agitacije i nemira. To znači da smo jedan trenutak sretni, ali čim se to nešto o čemu je naša sreća ovisila promijeni, naša sreća se također promijeni. I obuzme nas tuga. Stalno se klatimo između krajnosti i ne shvatajući zašto.
Proživljavamo emocionalnu nespokojnost zato što nikad ne možemo pronaći postojanost i trajni mir dok se ne budemo vezali i ovisili o nečemu što je postojano i trajno. Kako se možemo nadati da ćemo pronaći nepromjenjivost ako se držimo za nešto što je promjenjivo i prolazno? Izjava Ebu Bekra, r.a., je dobra ilustracija ove istine. Nakon što je Poslanik, a.s., umro, ljudi su bili u šoku i nisu mogli podnijeti tu vijest. Ali iako niko nije volio Poslanika, a.s., kao što ga je Ebu Bekr, r.a., volio, on je dobro shvatio u koga se ljudi samo trebaju uzdati. Ebu Bekr je tada rekao: „Ako ste obožavali Muhammeda, znajte da je Muhammed mrtav. Ali ako obožavate Allaha, znajte da Allah nikad ne umire.“
Da biste zadržali to stanje, nemojte dozvoliti da uzrok ispunjenja bude bilo šta osim vašeg odnosa s Allahom. Nemojte dozvoliti da vaša definicija uspjeha, neuspjeha, ili samopoštovanja bude bilo šta osim vašeg položaja kod Allaha.
“Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (49: 13)
Ako tako postupite, onda ćete postati neslomljivi, jer je uže za koje se držite neslomljivo. Postat ćete neosvojivi, jer vaš oslonac nikad ne može biti pobijeđen. I nikad nećete biti prazni, jer je izvor vašeg ispunjena bez kraja i nikad ne nestaje.
Kada se ponovo prisjetim sna kojeg sam imala sa 17 godina, pitam se jesam li ta mala djevojčica bila ja. Pitam se jer je odgovor na njeno pitanje lekcija koju sam učila nekoliko teških godina svog života. Moj odgovor na njeno pitanje zašto ljudi moraju napustiti jedni druge bi bio: „Zato što ovaj život nije savršen; jer da jeste, kako bismo nazvali drugi život?“.
Napisala: Yasmin Mogahed
Izvor: yasminmogahed.com
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba
