Piše: šejh Ali el-Tantavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Nakon strogosti i teškoća u kojima smo mi odgajani, došli smo u takvo stanje da za našu djecu strahujemo od posljedica strogosti, i za njih se bojimo čak i prirodnih stanja poput gladi i pospanosti.
Obezbjeđujemo im obilnu hranu, ostavljamo ih da ljenčare i spavaju, ne budimo ih na namaz, ne zadužujemo ih nikakvim odgovoronstima iz sažaljenja prema njima, obavljamo sav posao umjesto njih, utiremo im puteve rahatluka, oduzimamo od svoga sna kako bismo njih probudili tačno onda kada su nam rekli, da bi mogli učiti i pripremati se za ispit.
Kakav je to odgoj? Kakav je to naš grijeh da moramo nositi našu i njihovu odgovornost? Zar nismo i mi ljudi poput njih, a imamo i ograničene mogućnosti i energiju?
Svoju djecu odgajamo na zavisnosti, a iznad toga na sebičnosti.
Nije fer da majka obavlja dužnosti svoje djece dok ona sjede i gledaju.
Svako ima dio odgovornosti. Allah je učinio našu djecu našom nadom i utjehom i naredio im dobročinstvo prema nama. A mi smo preokrenuli stvar, i postali smo ti koji ih žale i saosećaju sa djecom u svakoj situaciji da bi oni bili zadovoljni nama.
Ovakav odgoj čini da djeca, pogotovo muška, gube osjećanja prema drugima, uključujući majku i oca, pa ne vidi ništa loše u tome da on odmara na uštrb njihovog bdijenja i napornog rada.
I pitam se: Šta je problem ako tvoje dijete preuzme odgovornost?
U čemu je problem ako radi i privređuje, i osjeća tegobu i umor?
Ovaj svijet je kuća truda, umora, nevolja i iskušenja, i nema bježanja od iskušenja i nevolja da bi se ostvarila pobjeda i uspjeh.
Stoga, mudra majka pušta svoje malo dijete da podnosi neke teškoće, pomaže mu svojim vođstvom i podržava ga svojim emocijama, kako bi ono ojačalo i postalo sposobno da se samo suoči sa svojim odgovornostima.
