Piše: dr. Ragib el-Serdžani / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U priči o Tatarima vidjeli smo kako se povijest potpuno preokrenula pojavom Sejfudina Kutuza, kao što se, prije toga, povijest bila potpuno promijenila pojavom prokletnika Džingis-kana. Kolika je samo razlika između ove dvije ličnost?! Jedina sličnost je u tome što su obojica ostavili snažan pečat u povijesti ljudskog roda i što su znatno utjecali na povijesne tokove. Obojica su utjecali na milione ljudi, obojica su utjecali na geografski izgled Zemlje, obojica su utjecali na povijesne tokove, ali je ogromna razlika između ta dva utjecaja. Prvi je svoj utjecaj crpio iz fizičke snage, snage oružja i zakona džungle, a drugi je utjecaj crpio iz snage iskrenog vjerovanja u Allaha, dž.š., iz duha i zakona islama.
Vrlo lahko je rušiti i uništavati, a vrlo teško je graditi.
Vrlo lahko je nasilje i zulum činiti, a vrlo teško je biti pravedan.
Vrlo lahko je srdžbu pokazati, a vrlo teško je oprostiti.
To je, zapravo, ljepota islama. Sejfudin Kutuz je čovjek i Džingis-kan je čovjek. No, prvi je poštivao i živio islam, a drugi je rušio islam, i obojica su, u skladu sa tim, mijenjali povijesna kretanja.
Sejfudin Kutuz je graditelj ljudske civilizacije i zaslužio je da bude halifa na Zemlji, u skladu sa Allahovim riječima upućenim melekima: ”Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!” (El-Bekara, 30.) Džingis-kan je rušitelj ljudske civilizacije i zbog toga je zaslužio da bude unakažen i proklet, poput šejtana i njegovih sljedbenika, za kojeg je Allah rekao: ”Odlazi!” – reče On. ”Onima koji se za tobom budu poveli i tebi – kazna džehennemska bit će vam puna kazna.” (El-Isra’, 63.) Na Zemlji je bilo i ima mnogo ljudi poput Džingis-kana, a malo onih poput Sejfudina Kutuza, jer, kako smo kazali, lahko je rušiti, a teško je graditi.
Čovjek koji vrijedi koliko jedan narod
Ima historičara koji dovode u pitanje činjenicu da je čovjek taj koji gradi povijest i da je čovjek kao pojedinac nemoćan da mijenja zajednicu, te da je promjena posljedica povijesnog kretanja. No, sama povijest dokazuje suprotno.
Povijesni tokovi su se mijenjali u potpunosti u različitim epohama i na različitim mjestima, upravo pojavom pojedinih ličnosti. Ja ne želim kazati da se povijest mijenjala pojavom nekog od Allahovih poslanika, jer je to sāmo po sebi jasno i razumljivo. Nemoguće je porediti vrijeme prisutnosti Objave i izravnog Božijeg vođstva, sa drugim razdobljima ljudske povijesti. Već, ja želim kazati da su se povijesni tokovi mijenjali pojavom pojedinaca koji nisu bili Allahovi poslanici i vjerovjesnici.
Kretanje povijesti promijenilo se prisustvom čovjeka – pojedinca poput Ebu Bekra (čitajte o ratu protiv otpadnika nakon smrti Muhammeda, s.a.v.s., i uvjerit ćete se u to). Kretanje povijesti promijenjeno je prisutnošću čovjeka kao što je Omer ibn el-Hattab (čitajte o islamskim osvajanjima u vrijeme njegovog hilafeta i bit će vam jasno), zatim, kretanje povijesti promijenilo se u vrijeme pojave Omera ibn Abdul-Aziza, Musaa ibn Nusajra, Abdur-Rahmana el-Dahila, Abdur-Rahmana el-Nasira, Imadudina Zenkija, Nurudina Mahmuda, Salahudina Ejjubija, sultana Muhameda Fatiha i mnogih drugih.
Da, oni su se pojavljivali u različitim vremenima i na različitim mjestima. No, iako ih dijele stoljeća, njihov utjecaj je prisutan i danas i trajat će još dugo.
Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je Muhammed, s.a.v.s., rekao: ”Allah, dž.š., poslat će na početku svakog stoljeća onoga ko će obnoviti vjeru.” (Ebu Davud)
Nema sumnje da je i Sejfudin Kutuz jedan od tih obnovitelja vjere, za kojeg je, nakon što je umro, El-‘Izz ibn Abdus-Selam, grcajući u suzama, rekao: ”Neka se Allah smiluje njegovoj mladosti! Da je duže živio obnovio bi vjeru i vratio islamu njegovu mladost.”
I pored toga što je ova stvar sasvim jasna, zanimljivo je da mi kao muslimani, obnovitelja vjere uvijek tražimo izvan naših kuća, ulica i gradova. Vjerujemo da će taj čovjek doći iz daleka. Iz daleka u vremenskom i prostornom smislu. Ili, pak, da će doći sa druge planete. Zašto svako od nas ne bi mogao smatrati i zamisliti sebe ili nekog člana svoje porodici u ulozi obnovitelja vjere koji će muslimane povesti sreći i napretku i koji će ih voditi do konačne pobjede?!
Zašto ti ne bi bio Kutuz, ili Salahudin Ejjubi ili sultan Fatih? Zašto mi onda proučavamo povijest? Zar ne proučavamo povijest da bi slijedili primjere dobrih i odabranih ljudi, a izbjegli primjere i puteve loših ljudi i zulumćara?!
Zašto ne idemo stazom Sejfudina Kutuza, pa da u nekoj našoj bici kod Ajn Džaluta, porazimo ovovremene Tatare koji su se sa svih strana sjatili protiv islamskog ummeta?
Zašto se ne pitamo: kako je Kutuz izgradio takvu slavu? Ili još bolje, zašto se ne pitamo: kako se grade ličnosti poput Sejfudina Kutuza, Salahudina i sultana Fatiha?
Odgovor na ovo pitanje je jasan i jednostavan: Kur'an i Sunnet grade i izgrađuju istinske vođe. Najveća mu'džiza i najveće čudo ove vjere jeste sposobnost izgradnje istinskih ličnosti i istinskih vođa.
Šta bi bio Omer ibn el-Hattab bez islama? Šta bi bio Halid ibn Velid bez islama?
Šta bi bio Tarik ibn Zijad bez islama? Šta bi bio Sejfudin Kutuz bez islama? Šta bi bio sultan Muhamed Fatih bez islama? I šta bi bili svi znani i neznani, spomenuti i nespomenuti muslimanski velikani bez islama?
A mi imamo Allahovu Knjigu i Sunnet Njegovog Poslanika, s.a.v.s., i imat ćemo ih do Sudnjega dana. I ummet neće nikada zalutati ako bude slijedio Kur'an i Sunnet.
Allah, dž.š., Koji je ovome ummetu stvorio i dao Ebu Bekra, Omera, Aliju, Halida, Tarika ibn Zijada, Kutuza, Salahudina, Muhameda Mehmeda Fatiha, uvijek će, ako se budemo držali islama, stvarati ljude koji će mijenjati stvarnost u kojoj žive, koji će obnoviti vjeru, probuditi nadu u srcima muslimana i učiniti islamski ummet predvodnikom drugih naroda.
U islamu je naš ponos na dunjaluku i na Ahiretu i taj izvor snage islamskog ummeta neće presušiti nikada.
