Piše: Semir Imamović
Ako se nastavi aktuelni trend intelektualnog samodegradiranja/samoponižavanja /samonegiranja, u kojem, nažalost, aktivno učestvuju neki naši istaknuti intelektualci, Bošnjaci bi, uskoro mogli postati narod bez autoriteta, vođa i uzora. Jer im, nakon „bratoubilačkog rata“ niko neće ostati. Dakle, posve obezglavljeni, dezorjentisani i prepušteni sami sebi (nemoj misliti da ćeš se „ti“ spasiti, ako se zajedno ne suprostavimo ovoj pošasti).
Narod koji je iz minule agresije izašao desetkovan; koji se još uvijek oporavlja od etničkog čišćenja, ratnih trauma, zločina i genocida; kojem je oduzeta i država i sloboda; koji preživljava; koji dijeli životni prostor sa svojim dojučerašnjim dželatima i ubicama; koji još nije siguran u svoj biloški, a samim time i vjerski i intelektualni, opstanak, mora se sada „baviti“ i sa vlastitim intelektualcima i autoritetima. Umjesto da se oni bave njime, za njegovo i njihovo dobro.
Kao da neko, uz pomoć nas samih, a da toga nismo ni svjesni, želi, među ovom šačicom patriota i svjesnih ljudi, ubaciti sjeme razdora i nepovjerenja i tako uklonuti i posljednju prepreku na putu uništenja naše države, i nas kao muslimanskog naroda.
Neprijateljima države je samo još to ostalo – divide et impera/zavadi pa vladaj, nakon što nas nisu uspjeli uništiti agresijom, genocidom, etničkim čišćenjem, paljenjem i uništavanjem naših svetinja i vjekovnih ognjišta, (međunarodnom)licemjernom politikom negiranja, nepravde i prešutog odobravanja!
Zavadi njihove glave, pameti, nosioce duhovnog, kulturnog i intelektualnog progresa, a onda upravljaj i jednima drugima. Upravljaj njihovim sudbinama i životima. Upravljaj njihovom slobodom i čašću.
Šta će nam država, ako izgubimo slobodu, riječ – našu pamet? Ako se naši pametni ljudi više ni oko čega ne mogu dogovoriti? Ako naši pametni ljudi ne znaju raspravljati bez međusobnog optuživanja i vrijeđanja? Ako je, našim pametnim ljudima, vlastiti hator važniji od zajedničkog dobra i interesa? Ako naši pametni ljudi ne znaju halaliti jedni drugima. Ako naši pametni ljudi ne znaju puta do ponosa, dostojanstva i veličine. Za put prema visinama potrebna je hrabrost, odlučnost i volja.
„Šejtan je“, kaže se u jednom hadisu, „izgubio nadu da će biti obožavan na Arapskom poluotoku, ali nije izgubio nadu da će posijati razdor među vama (muslimanima).“ I posijao ga je. I mi smo toga svjesni. I mi učestvujemo u tome. I mi ne činimo ništa da ga osujetimo i spriječimo. I mi uživamo u međusobnom glođanju, „hvatanju za vratove“ i „skidanju glava“.
Kakav smo to mi narod, kakvi smo to mi intelektualci, kakva smo to mi pamet, kakvi smo to mi autoriteti, kakvi smo to mi uzori, ako se nismo odmakli dalje od optužbi i uvreda, i ličnih povrijeđenosti i sujeta?
Gdje je nestao „merhamet“, po kojem smo nadaleko čuveni? Gdje je nestao „merhamet“, kojeg drugima djelimo „šakom i kapom“? S komšijama Srbima, Hrvatima i „ostalima“ smo fini, uglađeni, nasmijani, ponizni, blagi, susretljivi, saburli – neka smo, takvi i treba da budemo, to je naša islamska misija – a među sobom smo strogi, žestoki, nemilosrdni, nestrpljivi, otresiti i drski, baš suprotno opisu kojim su muslimani opisani u Tevratu i Indžilu, a koji nam Kur’an u cijelosti prenosi: „Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo – na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijačā – da bi On s vjernicima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku.“ (El-Feth, 29)
Šta nama, zapravo, znači pamet/inteligencija? Da li je doživljavamo kao Božije dobro i blagodat, za koju će nas, kao i sve druge blagodati, On Uzvišeni, pitati na Sudnjem danu, ili kao vlastito dobro, sposobnost i zaslugu/privilegiju, s kojom možemo raditi šta nam je volja? Da li nam ona zaista služi kao sredstvo/instrument za ostvarivanje uzvišenih ciljeva: pravilno čitanje i razumijevanje Božijih uputa i poruka, upućivanje drugih, uzdizanje istine, promociju i širenje dobra – što bi svakako trebala biti – ili za samodokazivanje, zadovoljavanje niskih poriva duše i ponižavanje i „tlačenje“ drugih?
Božiji ajeti/dokazi, kosmički i šerijatski, objavljeni su „onima koji pameti imaju“. I oni bi, po nekoj zdravoj logici, od njih trebali imati najviše koristi, ovosvjetske i onosvjetske. Zar ne? „Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju.“ „Allaha se istinski boje samo učeni.“ „Prednost učenog u odnosu na ostale ljude je kao prednost mjeseca u odnosu na ostale zvijezde.“ Da li je to, u našem slučaju, uistinu, tako? Jesu li naši učeni/pametni ljudi zvijezde koje drugima osvjetljavaju put, što i jeste jedna od svrha stvaranja zvijezda? Boje li se naši učeni/pametni ljudi Allaha, dželle šanuhu, više od „običnih“ ljudi, dakle posljedica svog nesavjesnog ponašanja? Boje li se riječi Uzvišenog: „I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava.“ (El-Enfal, 25) Boje li se da bi njihova riječ i djelo mogli potpaliti fitnu – smutnju, koja neće „spržiti“ samo njih, nego cijelu zajednicu.
Nije li konačno došlo vrijeme, poštovani učenjaci, intelektualci, da Božije ajete uputimo prvo sebi a tek onda drugima? „Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?“ (El-Bekare, 44)
