Znanje je u islamu ključ za razumijevanje ovog i budućeg svijeta

173

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Ne postoji religija ili ideja koja toliko podstiče na traganje za znanjem i poziva na razmišljanje kao što je islam, koji nas uči da put ljudske sreće vodi upravo kroz predjele istinskog znanja i civilizacije.

Stoga se Muhammedova, sallallahu alejhi ve sellem, poslanička misija, između ostaloga, smatra i istinskom naučnom revolucijom u okruženju koje nije poznavalo duh nauke i nije mu bilo vično, pa je islam došao da oživi taj naučni duh i osvijetli svijet, a samim time i ljudski život, svjetlom Božanske upute i znanja.

Islam poziva svoje sljedbenike da stječu znanje i da po njemu djeluju, jer prva objava Muhammedu, a.s., glasila je: ”Čitaj, u ime Gospodara tvoga!” 

U islamu nema mjesta za neznanje, sumnju ili pretpostavke. Znanje je u islamu ključ za razumijevanje vjere i ovoga svijeta, kao što je rekao francuski filozof René Guénon: ”Proučavao sam sve kur'anske ajete koji se odnose na nauku i prirodu, i otkrio sam da su ti ajeti u potpunosti primjenjivi na naše moderno znanje, i bio sam potpuno siguran da je Muhammed, a.s., došao sa jasnom Božanskom istinom prije više od hiljadu godina, prije nego što je postojao bilo kakav učitelj koji bi ga mogao podučavati tim istinama. I kada bi svaki naučnik, koji poznaje neku od naučnih disciplina, uporedio sve kur'anske ajete koji su povezani sa onim što je naučio – kao što sam to ja učinio – nesumnjivo bi se povinovao Kur'anu, pod uvjetom da posjeduje zdrav razum oslobođen predrasuda.”

Primjetno je da se interes Kur'ana za pitanje nauke ne pojavljuje samo u prvim trenucima njegovog objavljivanja i sa prvim riječima Objave, već od samog početka čovjekovog stvaranja, što je također spomenuto u Kur'anu.

Naime, Allah je stvorio Adema (čovjeka) i učinio ga namjesnikom (halifa) na Zemlji, odlikovao ga nad ostalim stvorenjima i naredio je melekima da mu sedždu učine, a zatim je objavio i objasnio melekima razlog čovjekove odlikovanosti, a to je znanje (‘ilm).

Allah, dželle šanuhu, o tome je objavio: ”A kada Gospodar tvoj reče melekima: ‘Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!’ – oni rekoše: ‘Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.’ On reče: ‘Ja znam ono što vi ne znate.’

I pouči On Adema nazivima svih stvari, a onda ih predoči melekima i reče: ‘Kažite Mi nazive njihove, ako istinu govorite!’

‘Hvaljen neka si’ – rekoše oni – ‘mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri.’ ‘O Ademe,’ – reče On – ‘kaži im ti nazive njihove!’ I kad im on kaza nazive njihove, Allah reče: ‘Zar vam nisam rekao da samo Ja znam tajne nebesa i Zemlje i da samo Ja znam ono što javno činite i ono što krijete!'” (El-Bekara, 30.-33.)

Osim toga, ono što ukazuje na važnost i vrijednost nauke i znanja u islamu jeste i činjenica da gotovo nema sure u Kur'anu u kojoj se ne govori o znanju, bilo na direktan ili indirektan način.

Uzvišeni Allah, naredio je znanje i stjecanje znanja i po pitanju najveće istine, a to je Allahova Jednoća, objavivši: ”Znaj da nema boga osim Allaha! Traži oprosta za svoje grijehe i za vjernike i za vjernice! Allah zna kud se krećete i gdje boravite.” (Muhammed, 19.)

Zatim, Kur'an negira jednakost između onih koji znaju i onih koji ne znaju, kao što je došlo u ajetu: ”Reci: ‘Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!'” (Ez-Zumer, 9.)

Zatim, u Kur'anu nema poticaja da se traži, putem dove, povećanje bilo čega osim znanja, kao što je došlo u ajetu: “Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi (povećaj)!” (Ta-Ha, 114.)

Govoreći o vrijednosti znanja, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Ko krene putem stjecanja znanja, Allah će mu olakšati put do Dženneta. Zaista meleki spuštaju svoja krila onome koji traži znanje, zadovoljni onim što čini. Zaista i oni na nebesima i oni na Zemlji traže oprost (istigfar čine) za onoga ko traga za znanjem, pa čak i ribe u vodi. Prednost učenog (‘alima) nad pobožnim je kao prednost Mjeseca u odnosu na druge zvijezde. Zaista su učenjaci nasljednici vjerovjesnika, a vjerovjesnici nisu ostavili u nasljeđe ni dinare ni dirheme, nego znanje, pa ko ga uzme, uzeo je veliko dobro.” (Ahmed i En-Nesai)

Stoga su u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nakon njegovog preseljenja na Ahiret, džamije postale stjecišta znanja i učenjaka.

Primijetio je to i britanski orijentalista i areheolog, Stanley Lane-Pool, rekavši: ”Džamije su bile – a neke od njih i danas jesu – univerziteti islama. One su bile pune sudenata koji su bili ispunjeni željom za znanjem, pa su dolazili da slušaju predavanja učenjaka iz različitih oblasti. Slušali su predavanja iz teologije, islamskog prava, logike, filozofije, medicine i matematike.”

Zatim je dodao: ”U historiji civilizacije nije se dogodio divniji pokret od one iznenadne strasti i čežnje za naukom, kao što se to dogodilo u cijelom islamskom svijetu, tako da se činilo da je svaki musliman, od halife do zanatlije, odjednom osjetio čežnju za znanjem i žeđ za putovanjima, i to je bilo najbolje od svega što je islam ponudio. Studenti su hrlili u Bagdad, a zatim i u druge centre koji su bili kolijevke umjetnosti i znanosti, slično onome što, u potrazi za novim znanjem, danas čine studenti na modernim evropskim univerzitetima, čak je ta slika u islamskom svijetu bila još nevjerovatnija i veličanstvenija.”

A francuski naučnik, Gustav Le Bon, rekao je: ”Što više proučavamo arapsku civilizaciju, njihovu naučnu literaturu, njihove izume i umjetnost, pojavljuju nam se nove činjenice. Tako otkrivamo da su Arapi muslimani zaslužni za srednjovjekovno poznavanje drevnih nauka i da zapadni univerziteti pet stoljeća nisu znali ni jedan drugi naučni izvor osim njihovih djela i da su Arapi civilizirali Evropu u materijalnom, intelektualnom i moralnom smislu, te da historija ne poznaje naciju koja je proizvela ono što su oni proizveli u kratkom vremenskom periodu.”

Dakle, islam je čovjeku naredio da kultivira, obnavlja i izgrađuje ovaj kosmos koji mu je potčinjen, a to istovremeno znači da je kosmos podložan ljudskoj percepciji i istraživanju, i da kosmički fenomeni nisu nejasna, misteriozna stvar koja se ne može objasniti, te da čovjek može, u skladu sa svojim mogućnostima, iskoristiti sve što je Allah stvorio u kosmosu u najširem obimu kako bi sebi olakšao život i uživao u njegovim blagodatima, na šta aludira i ajet: ”On čini da se noći i danom koristite, i Suncem i Mjesecom, a zvijezde su volji Njegovoj potčinjene –  to su, uistinu, dokazi za ljude koji pameti imaju.” (En-Nahl, 12.)

No, ono što ne smijemo nikako smetnuti s uma jeste da islam od nas ne traži da čitamo i učimo radi učenja, već da naše čitanje, učenje, proučavanje i istraživanje bude isključivo u ime Boga, onako kako je i došlo u Božanskoj naredbi i prvoj kur'anskoj objavi: ”Čitaj, u ime Gospodara tvoga …” (El-‘Alak, 1.) 

To je učenje koje nas povezuje s Allahom, a to se postiže učenjem i proučavanjem Allahovog stvaranja: ”Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara.” (El-‘Alak, 1.)

A pogotovo proučavanjem ajeta o stvaranju čovjeka: ”Stvara čovjeka od ugruška!” (El-‘Alak, 2.) I ako se pridržavamo ovog pristupa, Allah će nas poučiti i otkriti nam on što ne znamo: ”Koji čovjeka poučava onome što ne zna.” (El-‘Alak, 5.)

Jer, Allah nam je podario mogućnost razmišljanja, analiziranja i razumijevanja stvaranja, razumijevanja postojanja i to koristeći naš um, ali isto tako i pero: ”Koji poučava peru.” (El-‘Alak, 4.), kojim zapisujemo sve ono što saznamo i otkrijemo novo u prirodi i kosmosu koji nam je Allah podčinio.

I ne samo da nas je poučio peru, već nam je podčinio i znanje prethodnih generacija – koje su zapisivali perom – kako bismo nastavili tamo gdje su oni stali, a ne kretali iz početka, tako da je ljudsko znanje postalo akumulirano znanje od Adema, alejhi selam, do posljednje ljudske generacije na Zemlji.

Dakle, jedino učenje u ime Boga može nauci udahnuti duh humanizma i plemenitosti, moralnosti i istinske odgovornosti, koji je nauka odavno izgubila i postala sama sebi svrha. Jer je čovjek, koji se udaljio od Allaha i Njegove upute, zloupotrijebio blagodat i dar razuma, kao i druge blagodati, i pokušao da preuzme ulogu ”boga” na Zemlji.

I umjesto istinskog napretka, mira, sigurnosti i uspostave reda u životu, čovjek je, kako vidimo, posijao nered na zemlji, iako je ostvario nevjerovatan naučno-tehnološki napredak, upravo zbog toga što je zanemario ovaj najvažniji aspekt vezan za ljudski um i njegove mogućnosti i time uveliko dehumanizirao, čak obesmislio, nauku. 

Nećemo pogriješiti ako kažemo da je savremeni čovjek nauku i potencijal ljudskog uma iskoristio za civlizacijski napredak gvožđa, a ne čovjeka, ljudskosti, humanosti, moralnosti, i on je znanje kao Božiji dar iskoristio kao sredstvo za dominaciju nad drugima, za sebične interese i isključivo materijalnu dobit i profit.

A to je dokaz da pamet bez Božanske upute ne vrijedi mnogo i da ju je lahko zloupotrijebiti. Pamet bez Božanske upute bacila je atomsku bombu na Hirošimu i Nagasaki.  Razum bez Božanske upute je izazvao dva svjetska rata u kojima je poginulo 60 miliona ljudi. Pamet i znanje bez Božanske upute i morala sije haos, strah i smrt diljem zemaljske kugle.

Stoga, neka naše učenje bude u ime Allaha, s ciljem spoznaje Uzvišenog Allaha: ”Koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo.” (Taha, 50.) Jer, kur'ansko: ”Čitaj!”, ”Uči!” je naredba i poziv u istinsku civilizaciju, kulturu, znanje i razmišljanje, poziv na korisno istraživanje nebesa i zemlje, to je ”Uči!” koje nema granica, ako je u ime Allaha.