Piše: Ramiz Hodžić
Ajdin Širanović je u februaru 2014. poveo proteste sa antidemokratskim ciljem – osam mjeseci pred izbore legalno izabranu vlast zamijeniti novom, sa ljudima koje bi predložili nekakvi fantomski plenumi. Sve je bilo spremno: molotovljevi kokteli, SBB članstvo, pomenuti plenumi. Nakon propadanja plana, Širanović bježi iz Tuzle, u Austriju. Širanović pokreće nekoliko primitivnih medijskih projekata u kojima podstiče nastavak nereda, protežira političare koji su trebali zasjesti u Predsjedništvo BiH nakon njegovog pada koji se, ipak, nije desio i sa distance govori sve najcrnje o BiH.
Bojan Nikola Svrdlin bio je jedan od kolovođa iste stvari u Sarajevu. I ovdje je bilo sve spremno kao u Tuzli. Za organizovanje plenuma pobrinuo se Boro Kontić, čovjek iz medija, direktor Medija centra (u javnosti nikada nije problematizirano to što jedna medijska NVO organizuje ovakve političke i antidemokratske skupove). Sarajlije uviđaju da su glavnina protestanata registrovani narkomani, a cilj njihovih paljevina i tragikomičnih plenuma nije poboljšanje stanja pa sva ujdurma propada. Kao i Širanović, Svrdlin bježi, u Austriju. I Svrdlin slično djeluje iz egzila kao Širanović. Čak se i tamo ovaj vatreni dvojac druži.
Vuk Bačanović i prije je u magazinu Dani svašta pisao, ali od ljeta 2015. pojačava sa mržnjom i provokacijama. Usred Sarajeva piše za Nasera Orića da je koljač, za majke Srebrenice da prodaju kosti svoje djece, ismijava brigu članova šehidskih porodica o mjestima gdje oni počivaju, najgnusnije vrijeđa Aliju Izetbegovića i Armiju R BiH, ističe „multietničnost“ RS-a, omalovažava Sarajevo i Bošnjake, pjeva himnu genocidne RS. Ubrzo i Bačanović bježi, u Beograd. Odatle sve najgore Vuk govori o Sarajevu, o Bošnjacima, veliča Fikreta Abdića. Intenzitetom i mržnjom pretiče Neleta Karajlića, Emira Kusturicu i Radovana Karadžića.
Lejla Čolak, novinarka Klixa (još uvijek piše za ovaj medij), na privatnom FB piše kako kao ateista ne podržava nošenje nikaba. Obrazlaže kako je to za nju kao da neko na glavi nosi umjetni penis. Dolazi očekivana reakcija, mnogi negoduju, pojedini joj šalju uvredljive i prijeteće poruke (Saff osuđuje prijetnje), a to ona vješto koristi i preuveličava (ostaće zabilježeno i nikada se ta mrlja neće saprati sa građana, ateista i ljevičara jer su više osudili neostvarene prijetnje silovanjem, nego hiljade stvarnih koje su pretrpjele naše žene tokom rata). Lejla bježi, u inostranstvo (nepoznata zemlja) odakle govori da je pobjegla od islamskih silovatelja, od radikalista. Njeno izbavljenje je predstavila kao da je pobjegla iz Halepa ili Aušvica. Lejla svjetskoj javnosti BiH predstavlja kao klaonicu nemuslimana. Na njenom Fejzbuk profilu je zabilježeno i niz brutalnih omalovažavanja Kur'ana. Lejline laži, preuveličavanja i uvrede su tolike da gubi podršku i onih koji su prethodno bili na njenoj strani braneći njeno pravo na mišljenje.
„Sudbine“ ove četvorke imaju nekoliko identičnih momenata. Jedan je provociranje i omalovažavanje Sarajeva i sredina gdje Bošnjaci žive. Drugo je njihovo „spašavanje žive glave“. Zatim, svi su poslije bijega od „krvoločnih“ Bošnjaka-muslimana o njima i njihovim gradovima govorili najcrnje, potvarali ih za netoleranciju, brutalnost i niz ostalih pogrešnosti. Dodajmo da sve pobjegulje bivaju ekspresno zbrinute pa dobijaju smještaj, novac za život, kanale za medijsko sataniziranje BiH i Bošnjaka. Previše je identičnosti, previše su im iste sudbine i djelovanja da bi se moglo povjerovati u slučajnost. Oni su dio projekta koji proizvodi ili već etablirane mrzitelje Bošnjaka prepoznaje i daje im azil kako bi preko njihovih „tragičnih sudbina“ pokazao kako je ovaj narod brutalan i krvožedan.
Pitajmo se, kakvo je naše javno mnijenje kada u njegovom kreiranju aktivno učestvuju osobe poput Bačanovića i Čolak? Iako imaju iznad sebe urednike i upravu medija, nije zanemariv slobodan prostor kojeg svaki novinar posjeduje u svojoj redakciji. Zamislimo koliko ima sličnih Vuku i Lejli koji su taktičniji i nisu otkrili svoje pravo lice, a koji upravljaju javnim mnijenjem. Zbog toga ne čudi što su mnogi mediji najdominantnije kote sa kojih se bljuje islamofobija, antibošnjaštvo i ostale vrste mržnje i neistina.
Ipak, možda ima i prednosti koje proizilaze iz ovog projekta vidljivog kroz četiri opisana slučaja. Sarajevo i BiH su sada, nakon iskustva sa Neletom, Kustom i Radovanom, sposobni da ih prepoznaju u nekim drugim imenima.
