Autor: Amir Durmić/Minber.ba
Današnje privođenje dr. Elvedina Pezića na Kosovu događaj je iz kojeg se mogu izvući mnoge pouke. Dr. Pezić još uvijek nije pušten na slobodu, ali smo, uz Allahovu pomoć, uvjereni da će vrlo brzo biti oslobođen i vratiti se svojoj porodici i svojim bližnjima.
U svega nekoliko sati, koliko traje njegovo zadržavanje i ispitivanje, društvene mreže su doslovno eksplodirale. Vijest o privođenju postala je jedna od glavnih tema, praćena senzacionalističkim naslovima pojedinih medija, često lišenim elementarne profesionalne odgovornosti i moralne obazrivosti.
Ipak, bilo bi nepravedno ne kazati i ono što je lijepo. Ogroman broj ljudi odmah je stao uz dr. Pezića, u njegovu odbranu i odbranu njegove časti, pozivajući na razboritost, pravednost i suzdržavanje od donošenja bilo kakvih zaključaka prije nego što se saznaju činjenice. Mnogi su mu uputili riječi podrške i dove, što pokazuje da među ljudima još uvijek postoji svijest o tome koliko su čast i dostojanstvo drugog čovjeka sveti.
Ali, nažalost, postojao je i nezanemariv broj onih koji su ovaj događaj dočekali s likovanjem, kao da su jedva čekali priliku da iznesu ono što nose u sebi.
Iz svakog događaja vjernik, ali i svaki razuman i moralan čovjek, bez obzira na vjeru i svjetonazor, može izvući određenu pouku. A današnji događaj pružio nam je jednu veoma ozbiljnu.
O dr. Peziću, čovjeku kojeg mnogi od nas poznaju godinama, neki i lično i porodično, znamo ono što smo kroz sve te godine mogli vidjeti: dobro. Upravo zato iznenađuje količina mržnje, zluradosti, uvreda i gotovo otvorenog likovanja koja se pojavila u dijelu komentara dok se još ne zna gotovo ništa o razlozima njegovog privođenja.
Posebno poražava činjenica da među autorima takvih komentara ima ljudi i žena koji nose muslimanska imena, pa čak i pojedinaca koje poznajemo kao vjerske praktičare. Dovoljno je bilo pročitati nekoliko desetina takvih komentara da čovjek ostane zatečen količinom netrpeljivosti koja očito već dugo ključa u nekima od njih i koja je samo čekala povod da izađe na površinu.
A gdje je u svemu tome Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, poruka: “Musliman je muslimanu brat: ne čini mu nepravdu, ne ostavlja ga na cjedilu i ne omalovažava ga. Dovoljno je čovjeku zla da omalovažava svoga brata muslimana. Svakom muslimanu zabranjeni su krv, imetak i čast drugog muslimana.“ (Muslim)
A upravo je čast čovjeka ono što se tako lahko zaboravlja kada se u ruke uzme telefon ili sjedne za tastaturu.
Zaboravlja se i jedno od temeljnih načela pravde: čovjek se ne proglašava krivim prije nego što mu se krivica dokaže. Još manje je dopušteno nečiju nevolju koristiti kao priliku za vrijeđanje, ponižavanje, iznošenje neprovjerenih tvrdnji i likovanje.
Čitajući danas takve komentare, teško je ne prisjetiti se i riječi imama Šafije:
„Drznik mi besjedi sve riječima bestidnim,
a mene mrzi da mu išta na njih odgovorim.
Njemu drskost, meni blagost, nek se vinu,
miris ûda svud se širi kad ga plami dirnu.“
Koliko su ove riječi aktuelne upravo danas! Tuđa drskost ne mora čovjeka učiniti drskim, niti ga tuđa mržnja mora natjerati da uzvrati mržnjom. Naprotiv, iskušenja često najbolje pokažu razliku između onoga koji vrijeđa i onoga koji na uvredu odgovara dostojanstvom.
Uvjeren sam da će, uz Allahovu pomoć, ovo iskustvo dr. Pezića u očima pravednih, razumnih i moralnih ljudi samo dodatno uzdići. A podrška ogromnog broja ljudi pokazala je da ružni komentari, koliko god bili glasni, ipak nisu slika svih nas niti većine onih koji su pratili ovaj događaj.
Za vjernika postoji još ozbiljnija dimenzija cijele priče. Riječ nije bezazlena. Napisana uvreda, potvora i nepravedna optužba ne nestaju brisanjem komentara. Za svaku riječ postoji odgovornost pred Allahom: “On ne izusti nijednu riječ, a da pored njega nije prisutan onaj koji bdije.“ (Kāf, 18)
Možda će upravo sve ono što je danas nepravedno izrečeno i napisano protiv dr. Pezića biti njegov veliki kapital na Sudnjem danu, a težak teret onima koji su sebi dali za pravo da, bez dokaza i bez znanja, presuđuju čovjeku i raduju se njegovoj nevolji.
Današnji događaj zato nije samo priča o jednom privođenju. On je i ogledalo našeg društva, naših srca i našeg odnosa prema časti drugog čovjeka.
I možda je upravo to njegova najveća pouka.
