Piše: Halid Ruša / Preveo i prilagodio: mr. Semir Imamović
Kada nam naše dijete, u trećoj deceniji života, krajnje otvoreno i bez ikakvog ustručavanja kaže da mu nismo obezbjedili pravednu roditeljsku brigu/odgoj, velika je vjerovatnoća, koju moramo prihvatiti s punom odgovornošću, da nam ono time samo želi iskazati svoj emocionalni stav/reakciju na sve pretrpljene nepravde, s kojima se suočavalo sve te godine. Roditeljska pravda, bez sumnje, čini okosnicu pravilnog odgoja i izgradnje zdrave ljudske ličnosti. Kuća/porodica koja ne počiva na temeljima pravde, proizvodi deformisane i devijantne pojedince. Islam nas uči ispravnom značenju pravde u svim njenim oblicima i daje nam briljante primjere njenog poimanja/percepcije, primjene i metodologije na različitim nivoima, počevši od onih najnižih, porodičnih pa do najviših, umetskih. Ono što nas ovdje interesuje jeste pravedan odnos prema djeci, koji može poprimiti sljedeće oblike:
Pravednost u materijalnom davanju
Pravednost u materijalnom davanju je nužna osnova i obligatna vjerska dužnost, na kojoj se moraju zasnivati sve porodične ekonomske aktivnosti, koje zadiru u osnovna materijalna prava članova porodice, a svaki vid nepravde u ovom aspektu porodičnih, međuljudskih, odnosa predstavlja čin prekoračivanja Božijih granica i neposlušnosti prema Uzvišenom Allahu. To se jasno razumije iz riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Ja ne želim biti svjedok u nepravednom postupanju prema djeci“, koje je kazao kada ga je jedan ashab zamolio da mu bude svjedok u darovanju jednog od njegovih sinova. On se nije zaustavio samo na tome, nego je pravednost u odnosu prema djeci direktno vezao za bogobojaznost. „Bojte se Allaha i budite pravedni prema svojoj djeci (u davanju)“ Također je podsjetio roditelje na važnu činjenicu koja bi im trebala pomoći u pravednom tretiranju sve svoje djece, a ona je da roditelji vole da im sva njihova djeca, bez izuzetka, budu poslušna i čine im dobročinstvo. „Da li bi te obradovalo da ti svi oni jednako čine dobročinstvo.“ „Da“ – odgovorio je on. „E onda nemoj privilegovati jedne nad drugima“ – reče mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Buharija i Muslim) Koliko je pravednost u materijalnom davanju važna, govore nam i sljedeće Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem: „Budite pravedni prema svojoj djeci, budite pravedni prema svojoj djeci, budite pravedni prema svojoj djeci.“ (Ahmed, Nesai)
Najvažniji pozitvni efekti distributivne pravde su: suzbijanje mržnje, srdžbe i drugih negativnih emocija, izgradnja pozitivnog porodičnog ambijenta koji pomaže u donošenju ispravnih/racionalnih porodičnih odluka, izgradnja i razvijanje povjerenja između roditelja i djece i između djece, ljubavi i samilosti.
Pravednost u kontroli (nadzoru, propitivanju, pozivanju na odgovornost)
To je također jedan od važnih aspekata roditeljske pravde koji može imati dugoročne pozitivne efekte u procesu odgoja djece i njihovom pavilnom odrastanju. Neprihvatljivo je i ljudskoj komunikaciji neprimjereno jedno dijete propitivati za svaku, i najmanju, stvar, a drugom prepustiti da radi šta mu je volja, jer to kod prvog stvara dojam potlačenosti, inferiornosti i omraženosti kod njegovih roditelja. Štaviše, takav pristup, može, na duže staze, kod djeteta proizvesti unutrašnji bunt i želju za različitim oblicima devijantnog ponašanja, po principu „kada me već pratite i propitujete, neka imate zbog čega.“ Ako već želiš kontrolisati i propitivati svoju djecu, onda budi krajnje oprezan, odgovoran, a ponajprije pravedan.
Pravednost u bliskosti i ispoljavanju pozitivnih emocija (ljubavi, nježnosti, poštovanja)
Kada dijete osjeti da nema jednak emocionalni tretman kod njegovih roditelja i da roditelji različito vrjednuju njegov i trud/uspjeh njegove braće i sestara, ono se polahko počne zatvrati u svoj svijet i na svoje roditelje i braću i sestre, umjesto kao na prijatelje i partnere, gledati kao na suparnike i neprijatelje. To može stvoriti nepremostivi jaz između roditelja i njegovog djeteta, ali i dovesti do potpunog kidanja porodičnih veza i udaljavanja djeteta od porodice. Različito emocionalno tretiranje djece, neki roditelji opravdavaju razlikama u ponašanju i poslušnosti djece, i možda su donekle i u pravu, ali isto tako ne smiju zaboraviti da takvim pristupom samo još više guraju svoju „neposlušnu“ djecu u bezdan buntovništva i očaja, i da svakim svojim pogrešnim postupkom, a prije svega različitim tretmanom i stepenom brige i pažnje, ostavljaju na srcima svoje djece neizbrisiv trag/crnu mrlju, koja se kasnije teško uklanja.
Današnja muslimanska porodica/roditelji mora preispitati svoj odnos prema ovom važnom društvenom problemu i „porodičnoj pravdi“ vratiti njeno zasluženo mjesto. Duh pravednosti mora se osjetiti u svim aspektima porodičnog života, jer je pravednost princip na kojem opstoje nebesa i zemlja, i na kojem se temelji onosvjetska nagrada i kazna.
Poznati islamski pobožnjak, iz generacije tabiina, Ahnef ibn Kajs, upitan je o djeci, pa je rekao: „Oni su plodovi naših srca i naša kičma, a mi smo njihova plodna zemlja i nebeski svod, koji ih natkriljuje. Sa njima možemo postići svako dobro. Kada ti nešto zatraže, daj im, a kada ih naljutiš, nastoj ih odbrovoljiti. Ako tako budeš postupao prema njima, dat će ti svoju ljubav i bezgranično poštovanje. Nemoj im biti teret, kojeg će se željeti što prije riješiti i čiju će smrt prižljekivati.“
