Cilj dijaloga u islamu jeste da se dođe do istine, a ne da se oponent porazi i ponizi

2202

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah u Kur'anu je objavio: ”Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na Pravom putu.” (En-Nahl, 125.) Na temelju ovog, i mnogih drugih, ajeta može se mirne duše kazati da islam iz sveg glasa poziva na dijalog, naročito ako se uzme u obzir da islam daje posebno mjesto razumu, znanju i slobodi i da poziva ljude na međusobno upoznavanje, razumijevanje i toleranciju.

Dijalog u islamu počiva na činjenici da su ljudi skloni raspravi, na šta aludira ajet: Čovjek je, više nego iko, spreman da raspravlja. (El-Kehf, 54.) Kao i na činjenici da je razilaženje prirodno svojstvo čovjeka i tu ljudsku osobinu ističe Kur'an na mnogim mjestima. Tako se u Kur'anu veli: ”A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti.” (Hud, 118.)

Cilj dijaloga u islamu općenito, a vjerskog dijaloga posebno, jeste da se dođe do istine, do ispravnog rješenja, do zajedničkog stava, te da se zaustavi smutnja i sačuva jedinstvo muslimanskog safa i džemata, a ne da se oponent porazi i ponizi i da se po svaku cijenu nametne naše mišljenje kao jedino ispravno.

U povijesti islama postoji mnoštvo primjera koji potvrđuju da je dijalog i rasprava, na temelju jasnih dokaza i sa iskrenim namjerama, urodila plodom i zaustavila svađe, podjele i međumuslimanske sukobe.

Pored primjera u vrijeme sukoba između Alije, r.a., i Muavije, r.a., kada je Abdullah ibn Abbas raspravljao sa haridžijama koji su se odvojili od Alije, r.a., i proglasili ga nevjernikom, i ubijedio ih u neispravnost njihovog stava, nakon čega se 2.000 haridžija vratilo u okrilje ehli-sunnetskog učenja, postoje i mnogi drugi primjeri.

Proklinjete muslimane, a ne proklinjete faraona i Hamana

Poznat je, naprimjer, slučaj sa haridžijama iz vremena Omera ibn Abdul-Aziza. Naime, u Mosulu je bila jedna manja skupina haridžija i Omer ibn Abdul-Aziz nije želio da vodi rat protiv njih, već je želio da ih putem dijaloga ubijedi u pogubnost njihovih stavova. Napisao im je: ”Vi ste mala i neznatna skupina. Ne možete se suprotstaviti našoj vojsci.” Oni su odgovorili ajetom: ”I sjetite se kada vas je bilo malo, kad ste na Zemlji bili potlačeni, – bojali ste se da vas ljudi ne pohvataju, pa vam je On sklonište dao i Svojom pomoći vas pomogao i plijenom vas opskrbio da biste bili zahvalni.” (El-Enfal, 26.)

Nakon toga halifa Omer ibn Abdul-Aziz poslao im je poznatog učenjaka i pravnika tog vremena, Avna ibn Abdullaha da razgovara sa njima. Avn se susreo sa haridžijama i u toku razgovora, rekao im je: ”Vi ste tražili pravednog vladara poput Omera ibn Hattaba i kada je takav došao na vlast (misleći na Omera ibn Abdul-Aziza), vi ste se prvi digli protiv njega.” Rekli su: ”Istinu si rekao. Ali, problem je u tome što se on nije odrekao svojih prethodnika, što ne proklinje Aliju ibn Ebi Taliba, r.a., Muaviju, r.a., niti porodicu Benu Umejje, eto zato se borimo protiv njega.” Tada ih je Avn upitao: ”Koliko puta dnevno proklinjete Hamana, ministra faraonovog?” Odgovorili su: ”Mi njega uopće ne proklinjemo.” Rekao im je: ”Zar je moguće da ste ostavili proklinjanje faraonovog ministra, onoga ko je izvršavao sve faraonove naredbe, onoga koji je faraonu sagradio ljestve da se iz oholosti popne do neba, do Boga Musaovog, a.s., kako je govorio, a ne želite ostaviti proklinjanje vaših prethodnika, koji su bili muslimani, bez obzira što su pravili određene greške i radili ono što u datom trenutku nije bilo u skladu sa istinom?” Oni su nakon toga ušutili i mnogi su se vratili u okrilje ehli-sunneta.

Omer ibn Abdul-Aziz je bio sretan zbog toga, i kasnije je pitao Avna ibn Abdullaha: ”Zašto ih nisi pitao što ne proklinju faraona, već si spomenuo njegovog ministra Hamana?” Odgovorio je: ”Da sam ih to pitao možda bi rekli da proklinju faraona, a njegovog ministra Hamana rijetko ko proklinje.” (Tabekatul-kubra, V/358)

Zatim, primjer Ebu Alija ibn Šazana, poznatog islamskog pravnika koji je bio slab u arapskoj gramatici, koji se raspravljao sa jednim šiijom u vezi hadisa: ”Mi poslanici se ne nasljeđujemo, ono što ostane iza nas je sadaka.” (Buharija i Muslim) Ibn Šazan je naveo ovaj hadis kao dokaz da se Allahovi poslanici ne nasljeđuju, već se imetak koji ostave iza sebe, smatra sadakom, odnosno, ostaje zajednici vjernika. Šiija je na to odgovorio: ”Izraz sadaka ovdje je došao u akuzativu, tj. u funkciji objekta, i to se prevodi: ‘Ono što poslanici ostave od sadake to se ne nasljeđuje, a ostalo se nasljeđuje.”’ Ibn Šazan mu je lucidno odgovorio: ”Ja ne znam finese jezika, ne znam gramatiku ni stilistiku, ni pasiv ni aktiv, ali znam jednu stvar, da je Ebu Bekr ovaj hadis naveo kao dokaz – a on je bio izvrsni arabista – Aliji, r.a., Abasu, r.a., i Fatimi kćerki Allahovog Poslanika, koji su također bili vrsni arabisti, i svi su priznali da hadis ima to značenje. Nisu proturječili Ebu Bekru na način na koji ti meni proturječiš.” I šiija je zašutio. (Es-Sujuti, Tenvirul-havalik šerh Muvetta imam Malik, I/257.)

Zbog islamskog edeba, učtivosti, odgoja i opće kulture, kao i zbog želje za Allahovim zadovoljstvom, rasprave i dijalog koji su međusobno vodili istinski islamski učenjaci davao je rezultate, za razliku od našeg vođenja dijaloga, kojeg redovno prate još veća razilaženja, zauzimanje busija, nepopustljivost i pristrasnost.

Mi često spominjemo imame mezheba i pozivamo se na njihove stavove i metodologiju, a naša metodologija i način ponašanja jednih prema drugima su dijametralno suprotni  njihovoj metodologiji i odnosu jednih prema drugima.

Omalovažavanje neistomišljenika je znak nekulture, a nije znak učenosti

Stoga, ukoliko želimo ostvariti spomenute ciljeve, onda dijalog mora biti u znaku lijepog ponašanja i korektnog odnosa prema oponentu makar se razilazili u mišljenju, a nikako u znaku omalovažavanja, snishodljivosti i vrijeđanja, jer je to dokaz neiskrenosti, nekulture i nedostatka odgoja, a nije dokaz nadmoći i učenosti.

Imam Šafija je govorio: ”Nisam se nikad raspravljao sa nekim a da nisam poželio da on bude u pravu i da ga Allah uputi i sačuva, niti sam ikada raspravljao sa nekim a da mi nije bilo svejedno preko koga će, od nas dvojice, istina izaći na vidjelo.” (Ebu Nuajm, Hilyetul-evlija, IX/118.)

Kada je abasijski halifa el-Mensur želio da djelo imama Malika, El-Muvetta, nametne kao jedino djelo po kojem će postupati muslimani diljem islamskog carstva, suprotstavio se takvom stavu lično imam Malik, rekavši halifi: ”Nemoj to činiti, Allah ti se smilovao, jer muslimani već prakticiraju islamske propise na temelju hadisa koji su došli do njih, i svako od njih radi po onome što je saznao i čuo. Vrlo je teško i nezahvalno ljude ubijediti da prihvate drugačije mišljenje i prakticiranje vjerskih propisa. Zato ostavi ljude da izvršavaju vjerske propise onako kako su naučili.” (Imam Zehebi, Sijer el-‘alam en-nubela’, VIII/61.)

Zaboravljamo, ili se pravimo da zaboravljamo, da je imam Ahmed, iako se u mnogim šerijatsko-pravnim pitanjima razilazio sa imamom Šafijom, poslije svakog namaza učio dovu za imama Šafiju. Koliko su se međusobno poštovali, voljeli i uvažavali, svjedoči i sljedeći slučaj.

Naime, spominje se da je imam Šafija jedanput klanjao sabah-namaz sa Ahmedom ibn Hanbelom u njegovom mesdžidu, pa je imam Ahmed tražio da Šafija predvodi namaz. Poznato je da je imam Šafija, za razliku od imama Ahmeda, zastupao stav da treba učit kunut dovu i na sabah-namazu. Međutim, to jutro nije pročio kunut dovu, pa je upitan zašto, a on je odgovorio: ”Ne dolikuje mi da učim kunut dovu na sabah-namazu u mesdžidu imama Ahmeda koji to ne prakticira.” Upitan je imam Ahmed: ”A šta bi ti uradio da je Šafija učio kunut dovu?” Odgovorio je: ”Ja sam se nadao da će on to učiniti, pa da, dok on uči dovu, izgovaram ‘amin’, iza njegovih leđa.”

Poznato je također da je imam Šafija stalno hvalio imama Malika i o njemu najljepše govorio, iako se sa njim razilazio u mnogim pitanjima, a imam Malik se sastajao i družio sa učenjacima hanefijskog mezheba sa puno poštovanja, ljubavi i respekta, želeći čuti njihove stavove.

Međusobna razilaženja u sporednim, fikhskim pitanjima, nisu ih spriječila da budu jedan i jedinstven saf u islamskoj akidi (vjerovanju)  i da godinama žive čineći dobro islamskom ummetu i odgajajući i obrazujući generacije muslimana, vrsnih alima, daija, ljekara, trgovaca, mudžahida,  i sl.

Islamski ummet je danas potrebniji nego ikada jedinstva riječi i stava na koje nas upozorava Allah, dž.š., u Kur'anu: ”Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji.” (Ali imran, 103.)

Mnogo je više stvari koje nas ujedinjuju i oko kojih se slažemo nego onih oko kojih se ne slažemo, pa zašto ne primjenimo princip koji su primjenjivali ashabi i prve generacije muslimana: ”Udružujemo se i ujedinjujemo oko onoga oko čega se slažemo, a jedni drugima tražimo ispriku i opravdanje u vezi onoga oko čega se ne slažemo.”

Razilaženja oko sekundarnih pitanja (furu’), oko pohvalnih stvari u vjeri, oko protežirajućih mišljenja u fikhskim pitanjima koja ne zadiru u temelje vjerovanja, obilato koriste naši neprijatelji da još više razbiju naše safove, da nas udalje od vjere, jedne od drugih, i naša obaveza je zatvoriti taj front i vratiti se riječima Muhammeda, s.a.v.s.: ”Ko klanja naš namaz, ko se okreće našoj kibli, ko jede ono što mi zakoljemo, on je musliman i on je pod okriljem Allahove zaštite i zaštite Njegovog poslanika, pa ne izdajite Allaha u pogledu onoga što je On uzeo pod zaštitu. (Buharija)