Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedan roditelj priča: ”Kod moga sina Halida od ranog djetinjstva nivo uspjeha u školi bio je od šezdeset do sedamdeset posto. U četvrtom razredu osnovne škole počeo sam vršiti pritisak na njega da bude bolji i uspješniji. Njegova majka ga je mnogo puta upoređivala sa njegovim kolegama, braćom i rođacima koji su bili uspješniji od njega, do te mjere da je bio zapao u psihičku krizu tako da je razgovarao sâm sa sobom, plakao je u snu i bio je u stanju teške depresije.
Otišli smo kod najboljeg psihijatra i požalili mu se na teško psihičko stanje našeg sina. Doktor nam je dao lijek za jačanje pamćenja koji je kasnije prouzrokovao stvaranje vode na mozgu.
Jednog dana sam osjetio da ćemo odvesti našeg sina Halida do ludila. Željeli smo isključivo da on ostvari naš (ne svoj vlastiti) san i da postane učenjak, a to je isto kao da tražite od konja da postigne toliku brzinu da može preteći voz. Osjetio sam da se moj sin počeo udaljavati od mene, pa sam odlučio promijeniti svoju smrtonosnu metodu u njegovom odgoju i obrazovanju.
Otišao sam ga posjetiti u školi i zamolio sam Halidovog učitelja da kaže djeci da želim nešto važno reći svom sinu pred njegovim kolegama. Stao sam pred učenike i pozvao sam svoga sina da stane pored mene. Uzeo sam ga za ruku, a zatim sam se obratio njegovim kolegama: ‘Slušajte, djeco! Ovo je moj sin i ja ga mnogo volim. On se mnogo trudi i mnogo ponavlja školsko gradivo, i bez obzira na to kakav prosjek imao u školi, moja ljubav prema njemu je ogromna i neopisiva. I od danas ću primijeniti pravilo koje kaže: -Čovjekovo je da radi i da se trudi, a ne da po svaku cijenu ostvari uspjeh.’ I da znate, od danas, ako se on bude trudio, pa bude najbolji, ili ako nakon uloženog truda bude prosječan, on je u svakom slučaju moj sin i moja velika ljubav. Želim pred vama da izrazim svoje žaljenje i da se izvinem svom sinu Halidu zbog metoda koje sam koristio sa njim.’
Nakon toga sam poljubio sina u glavu, a suze su mi tekle niz obraze, kao i kod moga sina Halida. Zatim sam ga zagrlio, dok su nam svi učenici aplaudirali.
Vratio sam se kući rasterećen i zadovoljan, a Halid se vratio iz škole sretan kao nikad prije.
Rekao mi je: ‘Hvala ti, oče, danas si me učinio ponosnim! Moj najbolji drug rekao mi je: -Da je, bogdo, moj babo kao tvoj.’
Dani su prolazili i došlo je vrijeme ispita. Ja sam primijenio spomenuto pravilo sa sinom Halidom i njegovo psihičko stanje se vrlo brzo popravilo. Vratio mu se miran san, prestao je razgovarati sâm sa sobom i nestalo je prisilnog i učestalog mokrenja koje je ranije imao. Halidovo stanje se poboljšalo, a naše duše su se smirile zbog toga. Iako se Halidov prosjek u školi nije poboljšao, mi ga sada prihvatamo onakvog kakav jeste, jer smo shvatili da su to njegove sposobnosti i mogućnosti.”
