Piše: dr. Selman el-Avde / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prijatelj mi je rekao: ”Zar ne vidiš da svakodnevno gubimo naše najmilije, da gubimo zemlju, da se povlačimo sa položaja i da nas iznenađuju i snalaze krize i katastrofe?”
”Da”, rekao sam.
Upitao je: ”Šta to znači? Zašto nam se to dešava? Koliko dugo? Gdje je izlaz i utočište?”
Odgovorio sam: ”Nema bježanja od Allaha, osim ka Allahu; nema snage ni moći osim kod Allaha!”
On je na to kazao: ”Evo, mi Ga dozivamo i danju i noću, tajno i javno, ali nam se ne odaziva niti uslišava naše dove?!”
Rekao sam: ”Allah ne krši Svoje obećanje, a dova je samo jedan od šerijatskih uzroka. Postoje i drugi šerijatski uzroci, poput: pravednosti, dobročinstva, sprječavanja zuluma i nepravde, istinskog pouzdanja u Allaha, dž.š. …
Zatim, postoje i prirodni, kosmički uzroci koje je Allah uspostavio kao zakonitosti mimo kojih i izvan kojih se ništa ne dešava u kosmosu. Kao što je izlazak i zalazak Sunca, Mjeseca i zvijezda, zakoni koji su vezani za kretanje galaksija, fizika, hemija, mnoštvo različitih vrsta stvorenja, biljaka i životinja, čiji život se odvija u skladu sa jasno uređenim zakonima u jelu i piću, razmnožavanju, zdravlju, bolesti, brojnosti, raznolikosti … Da li smatraš da je išta od toga uzalud stvoreno i da izlazi iz okvira Božanskih zakona?”
Odgovorio je: ”Bože sačuvaj! Naravno da ne smatram.”
Upitao sam: “Da li je Allah ove zakonitosti učinio različitim i neujednačenim među Svojim robovima, u smislu da postoje posebni prirodni zakoni za nevjernika, a posebni za vjernike?”
Rekao je: ”Nikako! To je jedinstven zakon za sve ljude. Allahova milost i mudrost zahtijevaju da svi ljudi budu jednaki pred dunjalučkim, kosmičkim zakonima.”
Ponovo sam upitao: ”A zašto onda, svaki put kada smo suočeni sa krizama koje su povezane i uklopljene u ove zakonitosti, tražimo pomoć od Allaha na način da želimo da Allah poništi te zakonitosti, da nam se desi čudo, iznenađenje i dobar ishod koji je u suprotnosti sa prirodnim uzrocima i razlozima?
Kako da naučimo i dođemo do istinske spoznaje kada među nama ima onih koji govore kao što su Benu Izraelćani govorili: ”Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi.” (El-Ma'ida) Doduše, oni to ne govore svojim jezicima, ali govore svojim djelima, svojim ponašanjem. Takvi se ponašaju kao razmaženi sinovi koji rade šta hoće, a da se ne boje da će biti kažnjeni, ukoreni i opomenuti. Oni smatraju da za njih ne važe zakoni koji važe za ostale ljude.
Zar u Kur'anu ne čitamo ajete: ”To neće biti ni po vašim željama ni po željama sljedbenika Knjige; onaj ko radi zlo bit će kažnjen za to i neće naći, osim Allaha, ni zaštitnika ni pomagača; a onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, – ući će u Džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda.” (En-Nisa’, 123.-124.) Zar Allah nije rekao ljudima u Svojoj Knjizi: ”Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara: kome hoće On će oprostiti, a koga hoće On će kazniti.” (El-Ma'ida, 18.)
Zar Muhammed, s.a.v.s., nije rekao: ”O potomci Ka'b ibn Luajja, spasite sebe od vatre, o potomci Murre bin Ka'ba, spasite sebe od vatre, o potomci Abdu-Šemsa, spasite sebe od vatre, o potomci Abdul-Menafa, spasite sebe od vatre, o potomci Hašimovi, spasite sebe od vatre, o potomci Abdul-Mutallibovi, spasite sebe od vatre, o Fatima, kćeri Muhammedova, spasi sebe od vatre, ja vam, zaista, kod Allaha ne mogu ništa pomoći, osim što među nama postoji rodbinska veza kojoj ću dati pravo koje zaslužuje.” (Muslim)
Zar Huzejfe ibn Jeman, r.a., nije rekao: ”Divna li su naša braća Benu Izraelćani (oni su potomci Ishaka, a Arapi potomci Ismaila), samo još kada bi svako zlo pogađalo njih, a svako dobro nas. Ne, tako mi Allaha! Vi ćete krenuti njihovim putem i u stopu ćete ih slijediti.” (Ibn Džerir, Ibn Ebi Hatim i Hakim)
Kako onda ispraviti naša pogrešna shvatanja kada nas stvari pretiču, kada ustrajavamo u našim greškama, ne marimo za korekciju i ispravljanje, duboko uronjeni u naslijeđene običaje?”
Na to mi je moj prijatelj rekao: ”U pravu si! Ali, u čemu se onda ogleda vrijednost dove? Zašto nas učenjaci i daije konstantno podstiču na učenje dova kad god nas zadesi iskušenje i kada zapadnemo u krizu?”
Odgovorio sam: ”Dova je ibadet, ona predstavlja razgovor i munadžat sa Allahom i sredstvo približavanja Allahu. Dova nas odgaja i uči strpljivosti i čekanju nagrade od Allaha, ona jača odlučnost na našem putu, povećava težnje i ambicije, poboljšava otpor, stvara poticaj, otvara vrata nade u našim pojedinačnim stanjima i situacijama psiholoških i zdravstvenih kriza, smiruje dušu i opušta um.
Da ne postoji druga korist od dove osim što vjerniku poklanja veliku snagu u iščekivanju olakšanja (kad god da ono dođe), što čuva dušu od utjecaja depresije, tuge, brige, beznađa, očaja i predaje, to je itekako dovoljno.
Dova vjerniku daruje milost i naklonost u krizi i iskušenjima. Stoga nije čudo što su pobožni i učeni ljudi učili ovu dovu: ”Bože, ja od Tebe ne tražim da spriječiš i odbiješ odredbu (kader), već da mi podariš milost i naklonost u njoj!”
Kamo sreće da nam dova bude nadahnuće i poticaj za spoznavanje i pronalaženje uzroka slabosti u nama samima, kao što je bio slučaj sa iskrenim i istinskim pobožnjakom koji je dovio: ”Gospodaru, molim Te da nam otkriješ uzroke slabosti u našim dušama!”
Prijatelj me upitao: ”Da li se nešto slično prenosi od našeg Poslanika, s.a.v.s., od predvodnika pobožnjaka?”
”Da”, odgovorio sam. ”Prvo što je Muhammed, s.a.v.s., učio u toku dove, bile su riječi: ‘Tražimo utočište kod Allaha od zla nas samih (od zla naših duša) i od naših loših djela!”’ (Muslim i Ahmed) Također je običavao reći: ”Tražim utočište kod Tebe, od zla moje duše, od zla šejtana i njegove družine!” (Ahmed, Ebu Davud i Tirmizi)
Zatim: ”Allahu moj, tražim utočište kod Tebe od zla moga sluha, od zla moga vida, od zla moga jezika, od zla moga srca i od zla moga spolnog organa!” (Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Hakim)
