Fenomen dahtanja psa

5018

Piše: Edin Tule
Prethodni ajet govori, po klasičnim komentatorima, o jednom izuzetno učenom čovjeku iz Musaovog, a.s., naroda koji se – u jednom trenutku životne dinamika i različitih ponuda – odlučio za uske prolazne interese, tj. nastojao je svoje znanje unovčiti i maksimizirati vlastite užitke, zaboravljajući da stečeno znanje obavezuje i povećava širu društvenu odgovornost. Navedeni primjer je univerzalan jer u svakom mjestu i vremenu postoje ljudi koji dođu u posjed provjerenih i važnih informacija na bazi kojih mogu donijeti uzvišene odluke od općedruštvenog značaja. Međutim, donošenje uzvišenih odluka koje uzvisuju i uzdižu ljude nije toliko vezano za posjedovanje skupa informacija koliko je vezano za posjedovanje skupine izgrađenih karakternih osobina. Jer, za poznavanje puta potrebno je samo znanje, a za kretanje njime izgrađen jak karakter (npr. pravednost, hrabrost, osjetljivost na patnje nemoćnih, mržnja prema nepravdi itd.). I to su dvije različite stvari koje se ne podrazumijevaju. U današnjem vremenu poremećenih vrijednosti i uzvišenih pojmova reduciranih na nedostojne nosioce – intelektualac je postao svako onaj ko ima vremena da prikupi skup podataka na jedno mjesto i ponavlja ih sa intelektualnim kapacitetom papagaja; genije je danas osoba koja stekne skup znanja i vještina te iste debelo unovči kroz kapitalističke korporacije; političar je osoba koja ima kravatu, njegovane svađalačke sposobnosti i lojalnost korumpiranom pojedincu/sistemu, a ne skupu uzvišenih vrijednosti; dobar građanin je onaj koji bezukusno guta sve što mu prethodna trojica serviraju itd. Gospodar svjetova u ajetu sa početka, čovjeka koji zaniječe istinu i vrlinu uprkos dostupnim podacima, boljoj startnoj poziciji u odnosu na prosječnog neukog čovjeka iz mase, poredi sa psom. I u tom poređenju ističe jednu osobinu psa, a to je dahtanje. Dahtanje je ritmično plaženje jezika obično zbog umora, žeđi i vrućine, a sve u cilju uspostavljanja normalnog ritma disanja. Zanimljivo je da pas svoju tjelesnu temperaturu regulira kroz respiratorni sistem tj. isparavanje toplote iz jezika koji se izlaže hladnijem zraku. Naučnici tvrde da se psi znoje samo kroz znojne žlijezde smještene u jastučićima na šapama te tako ostavljaju mokre tragove. Zanimljivo je da pas, za razliku od ostalih životinja, dahće gotovo uvijek i u svakom položaju, bilo da hoda, trči, sjedi, leži, bilo da je gladan, žedan itd. Ibn el-Kajjim u svom djelu “El-Emsal fi el-Kur’ani el-Kerimi” u osvrtu na ajet s početka, detaljno ističe neke karakteristike psa, iznova demonstrirajući vlastitu temeljitost u pristupu kur’anskim riječima. Naprimjer, nestrpljivost psa kada je žeđ u pitanju, dahtanje kao izraz nezasitne pohlepe, servilnost prema spolja uglađenima, nasrtljivost prema spolja otrcanima, preferiranja prljavih otpadaka nad čistom hranom, nespremnost na dijeljenje osvojene lešine makar ista bila dovoljna za stotine pasa, robovanje vlastitom seksualnom porivu uz molećivo iskanje, vječita orijentiranost prema prljavim stvarima uz neizbježno njuškanje vlastite zadnjice itd. (V. Ibn el-Kajjim, «El-Emsal fi el-Kur'ani el-Kerimi», Dar el-Ma'rifah – Libanon, str. 215-217). Što zbog hladnijeg zraka, što zbog predmeta interesovanja, njuška psa je uvijek pri zemlji kojom rovari po ama baš svemu, od izmeta, smrdljive strvine koju slasno ždere, do smeća i kamena koje u svojoj pohlepi nagriza. Još prve generacije muslimana bile su upozorene od strane Muhammeda, a.s., na prljavost pseće njuške i jezika putem kojih svi otrovi iz psa izlaze napolje. Međutim, ni savremene generacije muslimana nisu ostavljene bez jasnih smjernica kada su u pitanju nuspojave tj. otrovi različitih civilizacijskih procesa koji se medijski agresivno nude. Pas je poznat po lojalnosti zbog koje ga čovjek neobično cijeni i drži uza se uprkos tome što ništa opipljivo ne proizvodi (ne računajući posebno dresirane pse!). Čovjek drži kravu jer daje mlijeko, ovcu jer daje meso i vunu, kokoške jer nose jaja, konja jer ore i nosi drva i sijeno, mačku jer lovi miševe itd. Međutim, pas ne proizvodi ništa i sve što od njega očekuje njegov vlasnik jeste poslušnost kada ga zovne i umiljato cvilenje kada ga pomiluje, i on to naravno instinktivno i radi. Umiljavanjem i lepršavim ispoljavanjem radosti zbog vlasnikovog prisustva čini svoj pasiji život ugodnijim. Kao što je dahtanje odraz pseće fiziološke potrebe, tako je i sa njegovom težnjom za blagonaklonim vlasnikom kojem se pas više dodvorava ukoliko je vlasnik pojavom uglađeniji. Pošto je kur'ansko poređenje pasa i ljudi koji uprkos stečenom znanju slijede strast svoju i priklanjaju se uskim ličnim interesima višeslojno, zadržat ćemo se na određenim paralelizmima koji izviru iz citiranog ajeta.

Kruženje pljuvačke u prirodi/društvu

Postoje ljudi koji, uprkos znanju i svijesti, poput pasa robuju drugim ljudima iz interesa kupujući njihovu naklonost sitnim uslugama. Takvi su ovisni o tapšanju i pohvalama i priklanjaju se ruci koja ih miluje. Pas je podatan dresuri i ima priličnu sposobnost učenja, a što ga čini izuzetno korisnim čovjeku (npr. čuvar stada i kuće, vodič slijepih, tragač droge, eksploziva itd.). Međutim, njegovo učenje je – što je i potpuno razumljivo za životinju – rezultat pozitivnih i negativnih poticaja tj. nagrađenog i kažnjenog ponašanja, a ne jasno izgrađene svijesti i sposobnosti razumnog i neovisnog odlučivanja po toj svijesti. Moderni sistemi obrazovanja učenika/studenta upravo tretiraju na ovaj način propuštajući ga kroz razne programe dresure i osposobljavaju da – potpuno nekritički i bez jasnog moralnog stava – obavlja zadatke u okviru postojećih vlada, firmi, organizacija koje ga za to (novčano) nagrađuju. Spomenuti visokoobrazovni dreserski sistem precizno sterilizira kognitivni aparat mladih ljudi mehaničkim transferom znanja i vještina, zamjenjujući potencijalnu neovisnu/kritičku misao u njihovim glavama naučenim stereotipnim reakcijama koje nam otkrivaju njihov robovski mentalitet, tj. glave koje su samo banke/sefovi već unaprijed odobrenih ideja. I to je mjesto gdje treba potražiti uzroke intelektualnog konformizma koji transformira potencijalne duhovne gromade u mizerna kvazinaučna njuškala. Živimo u vremenu u kojem što je manja čovjekova svijest, a veća lojalnost svom pretpostavljenom, utoliko je ta osoba cjenjenija i nagrađivanija. Pas nema sposobnost kritičkog promišljanja niti je u stanju procijeniti ljudski karakter i zauzeti jasan stav spram različitih ljudskih profila ili koncepata. Pas se u potpunosti podređuje svome vlasniku usvajajući njegove običaje i navike, pa čak vjerno oponaša njegovo raspoloženje i ćud. Ukoliko je vlasnik psa neprijateljski raspoložen prema nekom čovjeku, dovoljno je da to pokaže pogledom npr., i pas će zauzeti neprijateljsku pozu spram tog čovjeka, iako ni sam ne zna zašto ga mrzi. Ta pseća sposobnost brze adaptacije na moralni kodeks svog vlasnika, bez obzira ko taj vlasnik bio, čini psa psom, tj. moralno vrlo fleksibilnom životinjom sa izoštrenim čulom samo za svoje egzistencijalne potrebe. Međutim, problematično je kada se čovjek ili cijeli narod ponaša poput psa snishodljivo u odnosu na svoje pretpostavljene koji su trenutno ekonomsko-politički dominantniji, u potpunosti prilagođavajući vlastiti moralni kodeks i stavove njihovima. Takav poltronski odnos bez trunke kritike hrani zlo i stvara papirnate kultove ličnosti, kao i vještački nadute imperije, koji izrastaju na iluzijama potaknutim umiljatim cvilenjem i odobravajućim mahanjima repom njima podređenih. Uzroci prokletstva faraona kao utjelovljenja najeklatantnijeg predstavnika nasilne i nepravedne vlasti leže u psećoj lojalnosti njegovih najbližih saradnika koji su preciznim jezičkim konstrukcijama podilazili faraonovoj sujeti, hraneći njegove iluzije: ”I rekoše velikani iz naroda faraonovog: ‘Zar ćeš ostaviti Musaa i narod njegov da prave fesad na Zemlji, a ostavit će tebe i bogove tvoje?”’ (El-E'araf, 127)

U prethodnom ajetu jasno je istaknuto poltronstvo velikana tj. učenih i uglednih ljudi u očima naroda, a koji se ponašaju poput pasa jer je njihov govor poput dahtanja pohlepnog psa – potaknut ličnim potrebama. I ovaj ajet je naravno univerzalan jer svako mjesto i vrijeme ima pretpostavljene i podređene, velikane i običan narod. I vrlo često neko može biti u očima običnog svijeta učen i velikan, a u Allahovim, dž.š., očima običan pas sa običnim psećim ambicijama. Upravo zbog toga, osoba koja ima određeno znanje, svaki put prije nego što otvori usta, mora znati zašto to radi, šta želi svojim govorom postići i da li njen govor stremi niskim strastima ili uzvišenim potrebama. Samo društva koja imaju zdravu kritičnu masu sposobnu da pozove svoje predstavnike/pretpostavljene na odgovornost i jasno ih suoči sa njihovim nedosljednostima kroz različite pravne mehanizme – neovisno o zvaničnoj religijsko-civilizacijskoj ideologiji – zaslužuju pravdu i blagoslov. Odgojni koncept koji nema praktičnu obuku mlađih naraštaja za argumentovano suprotstavljanje raznim autoritetima tj. ukoliko ne ističe i ne ohrabruje verbalnu hrabrost i iskrenost kao vrijednost – proizvodi čopore tužibaba (koji postaju doušnici), ulizica i lažova. Otuda i Resulullahovo, a.s., isticanje ovog fenomena: «Najbolji džihad je izgovorena riječ u lice vladaru nasilniku.» (Tirmizi, Ebu Davud, Ibn Madže) Prokletstvo vladara/funkcionera u muslimanskim zemljama kao i prokletstvo savremenih bošnjačkih vjersko-političkih lidera leži u njihovim bliskim saradnicima koji ih obasipaju psećom lojalnošću, dok su zauzvrat zadovoljni bačenom koskom i mogućnošću da dahću u vlasnikovoj blizini. Ako pogledamo medije (u najširem smislu te riječi), vidjet ćemo da je njihovo dahtanje, tj. govor isprazan i ne proizvode niti jednu originalnu ideju ili koncept putem kojeg pribavljaju kolektivno dobro ili otklanjaju kolektivnu štetu. Njihov govor nije rezultat uzvišenog poriva i veće društvene svijesti nego direktni rezultat najniže fiziološke potrebe motivisane pohlepom i uskim ličnim interesima (npr. od materijalnih potreba do psiholoških: potreba za slavom, osjećajem bitnosti, hranjenje narcisoidnosti, najobičnijeg emocionalnog pražnjenja itd.). Svjesni svoje potpune bezbjednosti znaju da su im jedini aduti lojalnost svojim gazdama koju izražavaju u raznim formama i izdresiranost da ritmično ponavljaju demagoške mantre u svim situacijama, bilo to da se neko okomi na njih ili da nesmetano djeluju. Stoga Poslanik, a.s., ističe da je najbolji džihad aktivno ulaganje truda na putu pravednog uređenja jednog društva kroz javno iznošenje korektivnog mišljenja koje tretira najodgovornije za nepravde u društvu. Npr. poltronstvo i nepotizam koji su utkani u šareni ćilim današnje bošnjačke vjersko-političke vlasti.

Zaključak

Cjelokupno društvo u kojem nema hrabrih i odgovornih pojedinaca koji koriste odgovarajuće mehanizme za pozivanje na odgovornosti svojih funkcionera, biva kažnjeno bahatošću tih istih funkcionera. Faraonski mentaliteti izrastaju na plodnom tlu jednoumlja i isključivosti i postoji tačka poslije koje se više ne mogu dozvati jer su im uši zaglušene milozvučnim lavežom odobravanja svojih saradnika. Nakon poltronskog razbuktavanja iluzija, u umovima funkcionera rađa se faraonsko ubjeđenje u vlastitu samodovoljnost i nezamjenjivost. Naredna stepenica je otuđivanje autoriteta od običnog svijeta uz stvaranje velikog zjapećeg jaza koji mase popunjavaju kletvama i gunđanjima koja se – kad su samo u pitanju ljudske uši – ponekad znaju čuti i van njihovog kupatila. Nakon toga svaka naredna generacija mora više da žrtvuje ukoliko želi da bude vrednovana po univerzalnim kvalitetima, ne po psećoj lojalnosti tj. podobnosti. I tu stupa na scenu nužnost borbe mladih ljudi – kojima ne pristoji uloga pasa – za svaki kvadratni centimetar medijskog prostora u cilju stvaranja kvalitetnijih kategorija u procesu cirkulacije dominantnih osobina jednog pokislog društva. Malkolm X je jednom prilikom rijetko primijetio, komentirajući nedosljednost izvršne i zakonodavne vlasti vlastitog mjesta i vremena, da i politički vukovi i političke lisice pripadaju porodici pasa. I on je svoj život ugradio u atmosferski omotač američkog društva utječući na reduciranje kružnih elemenata segregacije i rasizma. U životima naših predaka bogumila, čije prkosne i buntovne gene trebamo pažljivo njegovati, najveća vrijednost bila je sloboda. Sklanjali su se od nedostojnih vjersko-političkih moćnika, ne želeći im služiti ni na koji način. Vrlo pažljivo su birali svoje pretpostavljene i za svoju slobodu i neovisnu misao bili su spremni platiti najveću cijenu. Teško pristupačne lokacije bogumilskih nekropola jasno svjedoče tu činjenicu. Potomci tih antiglobalista tj. buntovnika s razlogom su izuzetno izbirljivi kada su u pitanju autoriteti. Zato su i sretni što su spoznali Allaha, dž.š., Gospodara svjetova, kojem se mogu u potpunosti podrediti bez trunke sumnje i ustezanja. Što mogu govoriti i raditi sa Njegovim imenom i samo za Njegovo zadovoljstvo. A to podrazumijeva novi koncept liderstva kroz koji autoritet zna da je njegova/njena veličina i dugoročni uspjeh u kvalitetnom opsluživanju masa, pristupačnosti i transparentnosti koja je utkana u svaku ideju i projekat. Čim prije istinski shvate važnost te blagodati, tim prije će se isključiti iz procesa robovanja ljudima/strastima i procesa stvaranja krhkih kultova ličnosti i pasjih karaktera, aktivno gradeći društvo čiji će sinovi i kćeri biti veliki i učeni u Allahovim, dž.š., očima, Poslanikovim, a.s., očima i očima drugih vjernika.