Kakav emanet je prihvatio čovjek, a „odbili“ nebesa i zemlja?

288

Piše: dr. Muhamed ibn Salih el-Munedžid

Preveo i prilagodio: mr. Semir Imamović

Uzvišeni kaže: „Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen – da bi Allah licemjere i licemjerke, i mnogobošce i mnogoboškinje kaznio, a vjernicima i vjernicama oprostio. A Allah prašta i samilostan je.“ (El-Ahzab, 72) Allah, dželle šanuhu, ponudio je nebesima, Zemlji i brdima Svoje farzove/dužnosti  i  hudud/granice: ako ih budu izvršavali i poštovali, bit će nagrađeni, a ako ih ne budu izvršavali i budu ih kršili, bit će kažnjeni, i oni su to odbili iz straha da ih neće moći dostojno nositi, a prihvatio ih je čovjek, a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen. Rekao je Vahidi: „Emanet u ovom ajetu, prema jednoglasnom mišljenju komentatora Kur’ana, označava farzove – obavezna djela, za čije izvršenje se veže nagrada a neizvršenje kazna.“ (Et-Tefsirul-besit, 18/302.)

Rekao je šejh Sa’di: „U ovom ajetu Allah, dželle šanuhu, ističe važnost emaneta, koji se ogleda u izvršavanju naredbi i ostavljanju zabrana, u tajnosti i javnosti, i obavještava nas da je On, Uzvišeni, ovaj emanet ponudio nebesima, zemlji i brdima, na dobrovoljnoj a ne obavezujućoj osnovi: da će, ukoliko ga izvrše na propisan način, biti nagrađeni, a ukoliko ga ne izvrše i zapostave, biti kažnjeni.“ „…pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu…“ tj. iz straha da ga neće moći dostojno nositi, a ne iz nepokornosti ili zbog toga što nisu željeli Njegovu nagradu. Nakon što su nebesa, Zemlja i brda odbila ponijeti taj emanet, iz navedenog razloga, Allah, dželle šanuhu, ga je ponudio čovjeku, pod istim uvjetom, i on ga je prihvatio, a bio je lahkomislen i prema sebi nepravedan. Prihvatio je veliku odgovornost i ponio ogroman teret. Ljudi se, u odnosu prema „Ademovom“ emanetu,mogu podijeliti u tri skupine: prva skupina su licemjeri/munafici koji su ga prihvatili formalno a ne i suštinski; druga skupina su mušrici koji ga nisu prihvatili ni formalno ni suštinski i treća skupina su vjernici koji su ga prihvatili i formalno i suštinski. Sve tri skupine, i njihova nagrada/kazna spomenute su u narednom ajetu: „da bi Allah licemjere i licemjerke, i mnogobošce i mnogoboškinje kaznio, a vjernicima i vjernicama oprostio. A Allah prašta i samilostan je.“  (El-Ahzab, 73) Hvala Allahu, Koji je ovaj ajet završio sa dva Svoja imena – El-Gafur i Er-Rahim – koja upućuju na potpunost Njegovog oprosta, širinu Njegove milosti i općenitost Njegove plemenitosti i darežljivosti, iako većina ljudi, zbog licemjerstva i idolatrije, ne zaslužuje Njegov oprost i milost.“  (Tefsirs-Sa’di, 674.)

Rekao je šejh Ibn Usejmin: „Emanet podrazumijeva svaku šerijatsku obavezu, bila ona obredoslovnog ili svjetovnog karaktera, jer mu je ona data „na čuvanje“ i dužan ju je izvršavati. Prema tome, namaz je emanet, zekat je emanet, post je emanet, hadž je emanet, borba/zalaganje/žrtvovanje na Božijem putu je emanet, dobročinstvo prema roditeljima je emanet, poštivanje ugovora i izvršavanje preuzetih obaveza je emanet, i sve druge vjerske dužnosti su emanet.“ (Fetava nurun aled-derbi, 5/2)

Riječi Uzvišenog: „…ali ga je preuzeo čovjek…“, tj. preuzeo ga je Adem, kao šta navodi Taberi od Ibn Abbasa, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, da je rekao: „Ponuđen je Ademu i rečeno mu je: prihvati ovaj emenet i sve što on sadrži; ako Mi budeš pokoran, oprostit ću ti, a ako budeš nepokoran, kaznit ću te, i on je rekao: „Prihvatam.“ Nije prošlo, ni koliko je između ikindije i akšama, a već je počinio grijeh.“ (Tefsirut-Taberi, 19/196–200., Tefsiru ibn Kesir, 6/488., Tefsirul-Kurtubi, 14/257.) Dakle, ajet ne znači da je Allah, dželle šanuhu, ponudio ovaj emanet svakom od nas ponaosob, prije nego smo stvoreni i prije nego smo došli na ovaj svijet, i da smo ga mi prihvatili, a zatim, pošto smo stvoreni, zaboravili i odbacili. To je neispravno i netačno tumačenje emaneta, iz sljedećih razloga:

1. nepostojanje dokaza koji to potvrđuje;

2. pojam „insan“ odnosi se na oca čovječanstva, Adema, alejhi selam, kao što se prenosi od Ibn Abbasa i drugih komentatora Kur’ana. Nije svakom čovjeku izravno ponuđen emanet i on ga prihvatio, nego je ponuđen njihovom praocu Ademu, alejhi selam, a njegovi potomci su ga primili posredno, preko njega;

3. Ademov izbor (prihvatanje emaneta), u suštini, je počast od Allaha i nadahnuće Adema i njegovog potomstva, jer prihvatanje/nošenje emaneta i izvršavanje djela kojima se iskazuje pokornost Allahu, kao što su namaz, post, zekat i drugi vidovi dobročinstva je čisto Allahovo dobro, nadahnuće i plemenitost prema čovjeku, a ne loša sreća i izbor.

Neki kažu da je Allahova ponuda nebesima, zemlji i brdima imala dobrovoljni, a čovjeku obavezujući karakter. (Tefsirul-Kurtubi, 14/255.)

Rekao je Ibn Ašur: „Rečenica „…a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen…“ nije uzročna, tj. ne znači da su čovjekovo neznanje i lahkomislenost bili uzrok prihvatanja emaneta, jer se ono nije desilo svojevoljno, nego po Božijoj naredbi/odredbi. Njeno ispravno značenje je da čovjek nije ispoštovao preuzetu obavezu, dijelom svjesno/namjerno, zbog čega mu je dato svojstvo „nepravednosti“, a djelom iz nemara i neodgovornosti, zbog čega mu je dato svojstvo „lahkomislenosti“, a i jedno i drugo svojstvo iskazano je paradigmom „fe‘ūl“, koja se koristi za preuveličavanje/pojačanje osnovnog značenja nekog pojma. „Zalum“ (mnogo nepravedan) je preuveličani/pojačani pridjevski oblik imenice „zulm“ (nepravda), a „džehul“ (mnogo lahkomislen) je preuveličani/pojačani pridjevski oblik imenice „džehl“ (neznanje, lahkomislenost). „Zulm“ je povreda tuđeg prava, u ovom slučaju povreda Božijeg prava na izvršenje/ispunjenje Njegovog emaneta, na koji se čovjek obavezao, a „džehl“ je nepoznavanje onoga što je obaveza poznavati, u ovom slučaju nepoznavanje suštine emaneta koji je preuzeo. (…) Moguće je da se ovdje misli da je čovjek po svojoj prirodi nepravedan i lahkomislen, i da je izložen nepravdi i neznanju, od kojih se može odbraniti samo vjero i moralom. Od čovjekovog neznanja i lahkomislenosti je da su mnogi ljudi zapostavili emenet koji je preuzeo Adem.“ (Et-Tahriru vet-Tenvir, 22/129.)