Ko napravi džamiju koliko je gnijezdo ptice, Allah će mu napraviti kuću u Džennetu

3918

Piše: Fahrudin Bender / Saff br. 116

Na četvrtom kilometru regionalnog puta Ključ – Sanski Most, sa lijeve strane, nalazi se malo, ali nadaleko poznato selo Ramići. U protekloj agresijii ovo selo je dalo veliki broj boraca u redovima Armije BiH. U miru i prije agresije u analima ovog mjesta bilježeni su razno razni čudnovati događaji. Imaju značajnu kotu koju koriste elektronski mediji za instalaciju svojih predajnika. No ono po čemu je poznato ovo selo jeste izreka koja glasi: »Nije svačije kroz Ramiće pjevati«. Mnogi koji znaju ovu izreku ne znaju zašto je to tako, niti znaju gdje su Ramići uopšte.

 slika 2Prva džamija i legenda o tuki

Bošnjaci iz Ramića osjećaju pripadnost svojoj vjeri i svojoj naciji, ipak kao i u mnogim mjestima rijetki su bili oni koji su ustrajavali u prakticiranju vjere, a pogotovo je tako bilo u komunističkom periodu. Ali od davnina pa sve do danas džamija ima svoje značajno mjesto kod mještana Ramića. U vezi toga ima i jedna stara priča čiji su prenosioci zaboravljeni tako da već prelazi i u legendu. Ona ide ovako.

Kada su prvi muslimani dolazili i naseljavali se na obroncima brda, koje će dobiti naziv »Ramići«, među mještanima se vodila rasprava gdje će se džamija graditi. Mnogi su željeli da uvakufe svoj dio zemlje za gradnju Allahove kuće. Iz životopisa Muhameda, a. s., je poznato da je po dolasku u Medinu Poslanik, s.a.v.s., bio pred dilemom gdje konačiti i postaviti temelje mesdžida, pa je odlučeno da to bude ono mjesto gdje njegova kamila stane.

Neko se dosjetio da bace tuku sa Ramićkog kamena, pa gdje sleti, tu će praviti džamiju. Metod koji, ako nije od sunneta, onda sigurno jeste od mudrosti. Tuka je »prhnula« sa kote i sletjela na mjesto gdje se i danas nalaze temelji stare džamije. Niko nije imao razloga da se ljuti i svi su bili zadovoljni.

 Dječak koji voli džamije

U blizini današnje džamije, u Gornjim Ramićima, stanuje Esad Pajić rođen 1986 godine, dječak koji voli džamije. Ima još i brata i sestru i roditelje koji su ga odgajali da voli islam. Njegov otac Kasim je radnik čovjek, i zidar, i tesar, i keramičar, i električar. Sve je to i mali Esad. Pomagao je svom ocu kada je pravio kamenu ogradu i potporni zid za seosku džamiju. Danas Esad, koji ima petnaest godina, kao radničko dijete, izgleda dosta krupan i razvijen. Ali davno je bilo kada je sa babom i komšijama pomagao izgradnju džamije. Međutim, Esad  nije bio zadovoljan svojim udjelom.

»Ja sam čuo za hadis da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao da ko napravi džamiju koliko je gnijezdo ptice, da će mu Allah napraviti kuću u Džennetu« – priča nam Esad Pajić. Tako se i javila želja da napravi svoju džamiju.  Prvu džamiju napravio je ‘98. godine kada je imao tek 9 godina.

Moja prva džamija

Skupljajući materijal, ciglu po ciglu, dječak je ozidao džamiju tik pored kuće. U nju se moglo ulaziti, obavljao je i namaze. Međutim, problem je bio što je bila previše blizu kuće. Esadov otac Kasim do tada nije bio ni obnovio u potpunosti ratom devastiranu kuću. Iako je teško pala, morala se donijeti odluka da se džamija ukloni kako bi se mogla saliti ploča za kuću. Nakon izvjesnog vremena Esad je ponovo započeo gradnju džamije u bašti, desetak metara iza kuće a iznad seoskog puta. Uz Božiju pomoć uspio ju je završiti i lijepo urediti tako da je mehlem za oči i prava mala atrakcija za selo Ramiće. Pouzdano još ništa nije utvrđeno, ali, možda je ovo najmanja zidana džamija u Bosni i Hercegovini a modžda i na dunjaluku. Ona je u potpunosti građena kao velika džamija. Salijevani su betonski temelji, podzidan je potporni zid, zidovi džamije su zidani ciglama, a munara je od betona.

 Sve svojim rukama

Sve ovo Esad je iznio sam. Zakidao je oca od gradnje kuće za cigle i cement. Kopao je, miješao malter, zidao i nabacivao. Kompletnu džamiju je uradio svojim rukama.

Jedino što je morao prepustiti  majstorima, bio je sam završetak džamije. Naime, Esad je od limara naručio krovnu konstrukciju i vrh munare, a dobio je čak i oluke.

Završena mala džamija je u potpunosti kopija standardne bosanske džamije. U Esadovu džamiju može stati samo jedna osoba, međutim, napravljena su mala vrata tako da je nemoguće ući, čime je izbjegnuta mogućnost da džamija nalikuje na kakvo turbe. Već smo pomenuli da je rađena od betona i cigli. Urađeni su i prozori i ostakljeni su, vrata i dijelovi unutrašnosti su od drveta. Iznad mjesta gdje inače stoji mihrab obješena je ploča na kojoj je Esad svojom rukom štampanim slovima napisao »ALLAH DŽ.Š.« Sprovedena je električna energija i unutra i van džamije ima 5-6 sijalica. Na munari iznad šerefe ugrađen je zvučnik. Esad bi bio sretan kada bi ga neko pomogao sa malim kasetofončićem kako bi mogao puštati učenje Kur'ana preko razglasa.

slika 1