Kritički osvrt na osnove šiijskog vjerovanja u svjetlu djela Nehdžul-belaga – II dio

785

Piše: Hfz. Dževad ef. Gološ

U prethodnom tekstu naglašeno je da je pitanje imameta suštinsko pitanje radi kojeg dolazi do razilaženja između sunija i šiija. Međutim, za razumijevanje srži šiijskog učenja o imametu, od esencijalnog značaja je poznavanje osobina tih imama. Kada šiije pojašnjavaju značenje vjerovanja u imame, onda kažu da to primarno podrazumijeva sljedeće:

– da je imam postavljen od Allaha,

– da posjeduje znanje direktno od Allaha i

– da je bezgriješan.

Drugim riječima kazano, na osnovu šiijskog shvatanja koncepta imameta, ništavno je svako vjerovanje u imamet bez ove tri komponente. Stoga ću, kad je riječ o konceptu imameta kod šiija, spomenuti neke citate iz šiijskih djela koja su prevedena na bosanski jezik, a potom ću se osvrnuti i konsultovati i druge izvore. Muhammed Taqi Misbah Yazdi, govoreći o tome šta znači i  podrazumijeva vjerovanje u imamet, kaže: ”Prvo, imam mora biti odabran i postavljen od strane Allaha, dž.š. Drugo, mora imati od Boga dato znanje i biti sačuvan od griješenja. Treće, mora biti bezgrješan”.[1] Poslije toga autor navodi razne predaje u kojima  govori o osobinama imama, poput predaje: ”Imam koji ne zna kakva će ga nesreća zadesiti i šta će se sa njim desiti, neće biti Božiji dokaz nad njegovim robovima.” Zatim: ”Kada god imam želi nešto znati, Bog mu daje znanje o tome.”

Pojašnjavajući kako imami dolaze do tog znanja, spomenuti šiijski učenjak navodi predaju koja glasi: ”Imam nekada dobija nadahnuće, nekada čuje (objavu) od meleka, a nekada oboje.”[2]

Ono što se navodi u ovom djelu koje je, kako sam kazao, prevedeno na naš jezik, identično je onome što se nalazi u najrelevantnijim šiijskim hadiskim zbirkama. Tako, naprimjer, jedan od najvećih šiijskih učenjaka El-Medžlisi u svojoj kapitalnoj enciklopediji Biharul-envar, definišući pojam nepogrješivosti, veli: ”Rezime govora o tome (imametu) je da su naši učenjaci složni oko pitanja nepogrješivosti imama, da su imami sačuvani od velikih i malih grijeha, namjerno učinjenih, ili učinjenih iz greške i zaborava, i to od vremena kada su rođeni pa sve dok ne sretnu Allaha.”[3]

U šiijskoj hadiskoj zbirci Usulul-kafi od El-Kulejnija, koja se smatra najvjerodostojnijom hadiskom zbirkom kod šiija, ili drugim riječima kazano, šiijskim Buharijom, možemo naći na desetine predaja koje govore o navedenoj temi. Ovdje ću navesti samo nazive poglavlja u kojima se mogu naći te predaje:

– ”Poglavlje da imami znaju kada će umrijeti, i da ne umiru osim njihovom voljom.”[4]

– ”Poglavlje da imami znaju šta je bilo i šta će biti i da im ništa nije skriveno.”[5]

– ”Poglavlje da imamima ulaze meleki u kuće, da borave u njihovim posteljama i dolaze im sa vijestima.”[6]

– ”Poglavlje da se Allahov dokaz protiv stvorenja ne može uspostaviti ni sprovesti osim preko imama.”[7]

Prije nego pređem na analizu citata iz Nehdžul-belage moram kazati da je ta analiza, odnosno kritika šiijskog učenja, prije svega utemeljena na raciju, a ne sunijskim tekstovima i izvorima. Razlog tome je vrlo jasan, jer kakva je korist spominjati dokaze koji su kod šiija u svojoj osnovi neispravni i neprihvatljivi. Ono što je, uistinu, začuđujuće jeste činjenica da šiije tvrde kako u dokazivanju ispravnosti svoga učenja razumu daju veliku prednost. Međutim, vidimo da je taj razum u praksi kod šiija itekako zapostavljen. Jer da se šiije u svojoj argumentaciji oslanjaju na razum, kako tvrde, ne bi onda nailazili na toliko kontradiktornosti u njihovom učenju i ne bi se tako jasno suprotstavljali onome što je kazano u jednoj od najvjerodostojnih šiijskih knjiga, Nehdžul-belagi.

Tako, naprimjer, u djelu Usulul-kafi, nalazimo predaju u kojoj se za razum kaže: ”Allahov dokaz protiv ljudi je Poslanik, a dokaz između ljudi i Allaha je razum.”[8]

Također, poznati šiijski autor Murteza Mutahari, koji se mnogo prevodi na naš jezik, govoreći o ulozi razuma, kaže: ”U šiijskoj školi su, više nego kod mu'tezilija, dokazani nezavisnost, primarnost i mjerodavnost razuma. Šiijsko stanovište, u skladu sa vjerodostojnim predajama bezgrješnih, kaže da je razum unutarnji vjerovjesnik, kao što je sâm Vjerovjesnik vanjski razum. U šiijskom fikhu razum je jedan od četiri izvora iz kojih se izvode šerijatski propisi.”[9]

Hazreti Alija tvrdi da nije nepogrješiv

Kao što je već rečeno, jedan od temelja šiijskog vjerovanja jeste nepogrješivost imama. Nepogrješivost imame stavlja na stepen poslanika i vjerovjesnika, pa i na stepen meleka. Jedan od najvećih šiijskih autoriteta kroz historiju, Mufid, pojašnjavajući značenje nepogrješivosti, kaže: ”Naše čvrsto vjerovanje po pitanju vjerovjesnika, poslanika, imama i meleka, neka je na njih mir, jeste da su oni nepogrješivi, čisti od svake mahane, i da ne mogu počiniti ni mali ni veliki grijeh. Oni nisu nepokorni u onome što im se naređuje i izvršavaju sve naređeno. Ko porekne njihovu nepogrješivost u bilo kojem pogledu on ih nije spoznao, a onaj ko ih nije spoznao je nevjernik.”[10]

Ovo su samo neki od citata iz klasičnih šiijskih djela koji govore o nepogrješivosti imama, te o samom značenju tog termina. Ako se pak vratimo na Nehdžul-belagu naći ćemo nakoliko citata iz kojih se jasno razumije da hazreti Alija, r.a., negira svoju nepogrješivost, štaviše, on daje do znanja da je čovjek kao i svi drugi ljudi koji su u mogućnosti da pogriješe. U tom smislu je i njegova sljedeća izjava: ”Ne odustajte zato od kazivanja istine ili savjetovanja u vezi sa pravdom, jer ne smatram da sam ja iznad mogućnosti griješenja, niti da sam siguran od toga u svojim djelima, osim ako me Allah sačuva. Ja i vi smo samo robovi u vlasti Gospodara, mimo Kojeg drugog Gospodara nema. On vlada i nad onim u nama nad čime mi nemamo vlast. On nas je izveo iz onoga gdje smo bili u ono što je za nas bolje. On nam je zabludu zamijenio uputom i podario nam vid nakon sljepila.”[11]

Također u Nehdžul-belagi hazreti Alija savjetuje svog sina hazreti Hasana, te mu daje do znanja da je stvoren kao neznalica, a zatim je stekao znanje! A zatim ga savjetuje da bude ponizan i da traži znanje. Naime, Alija, r.a., rekao je svome sinu Hasanu, savjetujući ga: ”A ako ti nešto bude nejasno, onda to pripiši svom neznanju, jer prvo si stvoren kao naznalica, a potom si stekao znanje, a mnogo je onoga u čemu si naznalica, i u čemu se koleba tvoje mišljenje, i luta ti pogled, ali ga poslije spoznaš ….”[12]

Sa druge strane, šiijski autor Muhammed Taqi Misbah Yazdi navodi ”da su imami još u doba djetinjstva stizali do položaja imameta”, već tada su ”sve znali” i nisu imali potrebu za podučavanjem i stjecanjem znanja od drugih ljudi.[13]

Šiijski komentatori Nehdžul-belage uvidjeli su da se ove riječi kose sa načelima šiijskog vjerovanja, pa su iz tog razloga pokušavali da iznađu tumačenja koja će biti u skladu sa njihovim, gore navedenim, postultatima.Tako, naprimjer, El-Hui’ u svom komentaru pokušava na sljedeći način protumačiti pomenuti govor iz Nehdžul-belage: ”Zato što smo kazali da se na ovaj savjet treba gledati kao što se gleda na savjet običnih roditelja prema svojoj djeci, ne vezivajući to ni za kakve posebnosti nekih ličnosti, kako bi savjet bio od koristi za sve …”[14]

Ono što je još čudnije jeste da šiije u svojim djelima navode predaje koje, ne samo da su u suprtotnosti sa njihovim vjerovanjem i ubjeđenjem, nego njihovi nepogrješivi imami, u tim predajama, čak proklinju one koji zagovaraju neka od njihovih sadašnjih mišljenja. Tako poznati šiijski autoritet Es-Saduk u svom djelu El-U'jun el-ahbar er-Rida navodi predaju u kojoj se kaže da su imamu Ridi (osmom šiijskom imamu) kazali: ”U Kufi imaju ljudi koji smatraju da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije griješio u namazu (misli se na slučajnu pogrešku poslije koje se čini sehvi sedžda)?”, pa je rekao: ”Slagali su, Allah ih prokleo, Onaj Koji ne griješi je Allah, pored Kojeg drugog boga nema!”.[15]

Jedan od šiijskih postultata jeste da imami nemaju potrebu za traženjem znanja, nego kada nešto žele biva im dato znanje o tome. Već sam citirao Muhameda Taqi Misbah Yazdija koji je rekao da ”kada god imam želi nešto znati, Bog mu daje znanje o tome”, tako što ”dobiva nadahnuće, nekada čuje od meleka, a nekada oboje”.

U tom kontekstu El-Kulejni u svom kapitalnom djelu Usulul-kafi spomenuo je i poglavlje: ”Poglavlje da imami kada hoće nešto da znaju, bivaju podučeni tome.”[16] Brojne su šiijske predaje koje govore o ovome, a stvar će nam biti još jasnija kada navedemo predaje gdje se jasno kaže da imamima, upravo kao i poslanicima, ”dolaze meleki sa vijestima”, tj. objavom!

Hazreti Alija kaže da ne poznaje gajb i ne zna kada će ga smrt zadesiti

Jedna od glavnih osobina koju šiije pripisuju svojim imamima jeste da oni poznaju gajb/nepoznato ili nevidljivo. I već smo spomenuli govor Muhameda Taqi Misbah Yazdija koji je, govoreći o imamima, kazao da ”imam koji ne zna kakva će ga nesreća zadesiti i šta će se sa njim desiti, neće biti Božiji dokaz nad njegovim robovima.”

U kapitalnim šiijskim djelima nailazimo na mnoštvo ovakvih i sličnih predaja, poput poglavlja u Usulul-kafiju koje je El-Kulejni ovako naslovio: ”Poglavlje da imami znaju kada će umrijeti i da ne umiru osim njihovom voljom.”[17]

”Poglavlje da imami znaju šta je bilo i šta će biti i da im ništa nije skriveno.”[18]

U ovim poglavljima nalazimo na desetine predaja koje govore o onome što je naslovljeno u poglavljima, međutim, s obzirom da iz samog poglavlja može razumjeti o čemu se radi, nema potreba da navodim te predaje.

Ako se pak vratimo na govor hazreti Alije, r.a., koji se spominje u Nehdžul-belagi, lahko ćemo uočiti da je on u potpunoj koliziji sa gore navedenim poglavljima i predajama. Tako se prenosi da je hazreti Alija, r.a., govorio: ”Oporučujem vam, o Allahovi robovi, da se Allaha bojite, koji vam je podario prikladnu odjeću i podario vam obilnu opskrbu. Da je bio iko ko je mogao osigurati sebi ljestve prema vječnom životu, ili naći način da izbjegne smrt, bio bi to Sulejman sin Davudov ….”[19]

Zatim hazreti Alija, također u Nehdžul-belagi, još decidnije naglašava i kaže: ”Pa ovo je znanje o gajbu koje ne poznaje niko drugi osim Allah, a sve mimo toga je znanje kojem je Allah podučio Svog Poslanika, s.a.v.s., a on mene, i uputio je dovu da to razumiju moja prsa …”[20]

Na koji način onda možemo napraviti spoj između govora hazreti Alije i govora El-Kulejnija? Međutim, prije nego što se upitamo kako je moglo doći do ovakve kontradiktornosti između govora hazreti Alije, ključne figure šiizma, i same šiijske doktrine po kojoj ”imami ne umiru osim njihovom voljom”, preče je da se zapitamo kako je ta doktrina došla u koliziju sa kur'anskim tekstovima?! Kao primjer spomenut ću nekoliko ajeta u kojima se Allahovom poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, naređuje da kaže: ”Reci: ‘Ja ne mogu ni samome sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće. A da znam pronicati u tajne (gajb), stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju.‘”[21] Zatim: ”Reci: ‘Ja nisam prvi poslanik i ne znam šta će biti sa mnom ili s vama.”’[22]

Iz navedenog vidimo da Uzvišeni Allah naređuje Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže ”a da znam gajb stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene”, i da je hazreti Alija, r.a., rekao ”da je iko mogao naći način da bi izbjegao smrt, bio bi to Sulejman sin Davuda”, i ”znanje o gajbu ne poznaje niko drugi osim Allaha”, a Muhammed Taqi Misbah Yazdi u svojoj knjizi koja je prevedena na bosanski jezik kaže da ”imam koji ne zna kakva će ga nesreća zadesiti i šta će se sa njim desiti, neće biti Božiji dokaz nad Njegovim robovima?” Pitanje koje se ovdje nameće jeste koliku stvarno nezavisnost, primarnost i mjerodavnost ima razum u šiijskom vjerovanju?

Hazreti Alija negira dolazak objave nakon smrti Poslanika, s.a.v.s.

Jedan od temeljnih postulata šiijskog vjerovanja u koncept imameta jeste, kako smo već spomenuli, da ”imam posjeduje znanje direktno od Allaha”. A to znači, između ostaloga, da im dolazi melek sa vijestima sa neba. O ovom znanju imama šiijski učenjaci su se posebno osvrtali kada su spominjali razliku između poslanika i imama. Tako se u Usulul-kafiju nalazi poglavlju u kojem se spominje razlika između poslanika i navodi se predaja u kojoj se kaže da je imam Bakir bio upitan kakva je razlika između poslanika, vjerovjesnika i imama, pa je rekao: ”…poslanik je onaj koji čuje glas i vidi u snu, i vidi i sreta meleka”, pa sam rekao (onaj koji pita imama Bakira): ”A kakav je stepen imama?” Odgovorio je:  ”Imam čuje glas, a ne vidi meleka i nema susreta sa njim.”[23]

Nakon ove predaje može se postaviti pitanje: kakva je ustvari razlika između poslanika i imama kod šiija, kad je riječ o dolasku objave? Ono što se jasno razumije iz predaja koje se spominju u njihovim najautentičnijim izvorima jeste da i imam čuje glas. I ako uzmemo u obzir i druge šiijske predaje o imamima, onda se suočavamo sa fenomenom svakodnevnih susreta šiijskih imama sa melekima. S tim u vezi je i predaja u Usulul-kafiju: ”Poglavlje da imamima meleki ulaze u kuće, borave u njihovim posteljama i dolaze im sa vijestima.”[24]

No, zanimljivo je da takvih predaja o susretima meleka sa šiijskim imamima, ili pak da im meleki dolaze sa vijestima sa nebesa, nema u Nehdžul-belagi. Štaviše, u Nehdžul-belagi nalazimo predaje u kojima hazreti Alija eksplicitno i decidno naglašava da je ”objava završena” i da je ”okončan slijed poruka sa neba”, što je u direktnoj koliziji sa gore navedenim predajama od strane El-Kulejnija.

Govoreći o svojstvima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i svojstvima objave, Alija, r.a., u Nehdžul-belagi, kaže: ”On ga je poslao nakon što je objava bila jedno vrijeme stala, kada je bilo mnogo glasina, Allah je sa njim završio slanje poslanika i opečatio objavu.”[25]

Također, u svom poznatom govoru za koji se prenosi da ga je izrekao kada je gasulio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”I oca i majku bih dao za tebe, Allahov Poslaniče! Tvojom smrću okončan je slijed vjerovjesništva, objave i poruka sa neba koji nije bio okončan smrću drugih poslanika.”[26]

Iz navedene izreke vidi se da hazreti Alija nedvojbeno negira bilo koji vid nastavka i kontinuiteta objave, ili poruka sa neba, nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Hazreti Alija kaže da je Kur'an dokaz protiv ljudi

Sastavni dio šiijskog vjerovanja u imamet i svojstva imama jeste i to da se sa njima upotpunjuje vjerovjesništvo, te da su oni Allahov dokaz protiv ljudi, i bez njih taj dokaz nije potpun. Muhammed Taqi Misbah Yazdi, govoreći o ovome, kaže: ”Možemo zaključiti da će okončanje vjerovjesništva biti u skladu sa Božijom mudrošću tek onda kada ono bude podrazumijevalo imenovanje bezgrješnog predvodnika …”.[27] O tome postoje mnogobrojne predaje u šiijskim djelima, pa tako El-Kulejni u Usulul-kafiju spominje cijelo poglavlje pod nazivom: ”Poglavlje da Allahov dokaz protiv stvorenja ne biva uspostavljen osim preko imama.”[28]

U ovom poglavlju navode se predaje u kojima dolazi: ”Allahov dokaz protiv ljudi neće biti uspostavljen osim sa imamom ….”.[29]

Pitanje koje se nužno postavlja jeste: zar nisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Allahova knjiga Kur'an, dovoljni kao dokaz protiv stvorenja? Ili, zašto okončanje vjerovjesništva podrazumijeva vjerovanje u imamet? Muhammed Taqi Misbah Yazdi je na ovo dao odgovor na sljedeći način: ”Ipak, teški uvjeti Poslanikovog, s.a.v.s., života, poput nekoliko godina provedenih u izolaciji u Ebu Talibovom tjesnacu, kao i deset godina ratovanja protiv neprijatelja islama, nisu dozvoljavali da svim ljudi objasni sve propise i zakone islama, te čak ni za ono što su ashabi preuzeli od njega nije bilo jamstva da će biti očuvano.”[30]

Ovaj govor Muhameda Taqi Misbah Yazdija uistinu iziskuje jednu studiozniju analizu. Međutim, u najmanju ruku možemo kazati da pomenuti autor u svom govoru dovodi u pitanje dostavljanje u potpunosti same poslanice, kao i samo povjerenje onih koji su tu poslanicu prenijeli, a to su ashabi. Ove dvije stvari su dio jednog idejnog sistema koji predstvalja srž šiijske ideologije, o čemu će kasnije biti riječi. Teza koju navodi pomenuti autor prije svega u jasnoj je koliziji sa samim kur'anskim ajetima u kojima se eksplicitno daje do znanja da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., dostavio poslanicu, te da je vjera/Kur'an upotpunjena i sačuvana, te da je Kur'an potpuni dokaz protiv ljudi. U Kur'anu dolazi: ”Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.[31]; ”O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga,  ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi.[32]; ”O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali.”[33]

U Nehdžul-belagi nalazimo mnogo citata koje su u suprotnosti sa navedenim šiijskim predajama, a u skladu su sa gore navedenim ajetima u kojima se jasno kaže da je vjera dostavljena, te da je Kur'an taj koji je sâm po sebi potpun i dovoljan  dokaz. Tako nalazimo da hazreti Alija kaže: ”… pa se dokaz Njegov upotpunio sa našim poslanikom Muhammedom, neka je salavat na njega i njegove potomke, pa su opominjači i pravdanje dosegli potpunost …”[34]

Kao i citat u kojem Alija, r.a., kaže: ”Poslao ga je sa dokazom dovoljnim…”.[35]

Također, opisujući Kur'an, rekao je: ”Kur'an nalaže i zabranjuje, šuti i govori. On je dokaz Allahov pred stvorenjima Njegovim…”[36]

Mimo citata koje sam naveo iz Nehdžul belage, u njoj se nalazi još mnoštvo izreka u kojima se jasno govori da je Kur'an dokaz protiv stvorenja, a ne nešto ili neko mimo Kur'ana.

Kritički osvrt na osnove šiijskog vjerovanja u svjetlu djela Nehdžul-belaga PRVI DIO

[1] Osnove vjerovanja Poslanikove porodice, str. 179. Pogledati također: I'tikadat od Saduka, str. 96.

[2] Ibid., str. 196.

[3] El-Medžlisi, Biharul-envar, Muessetul-ea'lemi lil matbuat, Bejrut, 2008, svezak 25, str. 212.

[4] El-Kulejni, Usulul-kafi,  Darul-Murteda, Bejrut, 2005, str. 186.

[5] Ibid., str. 188.

[6] Ibid., str. 296.

[7] Ibid., str. 126.

[8] Isto, str. 20.

[9] Murteza Mutahari, uvođenje u islamske nauke, svezak 2, Kelam i Irfan, fondacija ”Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1434/2012, str. 57.

[10] El-I'tikadat, str. 97.

[11] Nahdžul-belaga, str. 450; Staza rječitosti, govor 215, str. 173.

[12] Nehdžul-belaga, str. 527, 528; Staza rječitosti, 31. oporuka, str. 198.

[13] Osnove vjerovanja Poslanikove porodice, str. 194.

[14] Minhadžul-beraa’, svezak 20, str. 13.

[15] Es-Saduk, El-U'jun el-ahbar er-Rida, Intišarat Šerif Redij, Kom, 1378, svezak 2, str. 219.

[16] Usulul-kafi, str. 186.

[17] Isto, str. 186.

[18] Ibid., 188.

[19] Nehdžul-belaga, str. 357; Staza rječitosti, govor 181, str. 143.

[20] Nehdžul-belaga, str. 246; Staza rječitosti, govor 127, str. 112.

[21] El-A'raf, 188.

[22] El-Ahkaf, 9.

[23] Usulul-kafi, str. 125.

[24] Isto, 296.

[25] Nehdžul-belaga, str. 252; Staza rječitosti, govor 132, str. 114.

[26] Nehdžul-belaga, str. 478, 479; Staza rječitosti, govor 233, str. 181.

[27] Vjerovanje Poslanikove porodice, str. 183.

[28] Usulul-kafi, str. 126.

[29] Ibid.

[30] Vjerovanje Poslanikove porodice, str. 183.

[31] El-Ma'ida, 3.

[32] El-Ma'ida, 67.

[33] En-Nisa’, 165.

[34] Nehdžul-belaga, str. 166, 167; Staza rječitosti, govor 90, str. 90

[35] Nehdžul-belaga, str. 306; Staza rječitosti, govor 160, str. 129.

[36] Nehdžul-belaga, str. 261; Staza rječitosti, govor 182, str. 144.