Mito i korupcija – najgori vidovi admnistrativnog sijanja smutnje i nereda u društvu

1211

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

U ovom tekstu bit će riječi o jednoj opakoj društvenoj bolesti, ili bolje pošasti, koja razara društvo iz temelja, koja je uzrok smutnje i nereda, kvarenja međuljudskih odnosa, kvarenja morala i koja predstavlja najgori oblik egoizma, materijalizma i bezdušnosti. Ta društvena bolest zove se mito i korupcija.

Jezičko-terminološko značenje

Riječ mito ili rišva u arapskom jeziku, izvedena je od riječi er-reša’, a to je zapravo ono uže ili konopac kojim vadimo kofu s vodom iz bunara. Kao da se hoće kazati da je mito konopac ili veza, sredstvo kojim postižemo i ostvarujemo cilj. I kao što konopcem vadimo posudu s vodom iz bunara, tako i mitom ostvarujemo korist koja nije naše pravo.

A terminološki, mito znači davanje imetka ili novca uglednoj osobi kako bi ostvarili ono što nam ne pripada. Odnosno, to je stanje u kojem mazlum, onome kome se čini nepravda, ne može tu nepravdu otklonuti osim da podmiti određene moćnike i ljude koji imaju vlast u svojim rukama.

Kur’an o mitu

Islam posebno upozorava na ovu bolest i ružnu pojavu. Mito je zabranjeno jasnim slovom Kur'ana i sunnetom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Tako u Kur'anu dolazi:

Ne jedite imovinu jedan drugoga na nepošten način i ne parničite se zbog nje pred sudijama da biste na grešan način i svjesno dio tuđe imovine pojeli! (El-Bekara, 188.)

Zatim u ajetu u kojem se spominju loše osobine jevreja koji nisu slušali poslanike:

Oni mnogo laži slušaju i rado ono što je zabranjeno jedu. (El-Ma'ide, 42.)

Riječ ”SUHT” mnogi islamski učenjaci, poput Hasana Basrija, protumačili su kao mito, jer je mito prva stvar koja se proširila među Benu Izraelćanima i ko god krene tim putem imat će grijeh i kaznu kao i oni.

Zabranom mita obuhvaćene su tri osobe: onaj koji daje, onaj koji uzima i onaj koji posreduje među njima, kao što dolazi u hadisu koji bilježe imam Ahmed i Taberani: ”Allah je prokleo onoga ko daje mito, ko ga uzima i ko posreduje u tome.”

Prokletstvo znači udaljavanje od Allahove milosti, a takvu kaznu i katastrofu mogu doživjeti samo oni koji uistinu čine veliki grijeh.

Sunnet o mitu

Mito je jedan od najvećih grijeha. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo je one koji se time bave i obaveza je muslimanima i muslimankama da to ostave i da se dobro paze tog grijeha i njegovih pogubnih posljedica.

Ibn Džerir et-Taberi prenosi od Ibn Omera da je Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Svako tijelo koje se hrani i razvija ‘suhtom’ vatra mu je najpreča.” Upitali su: ”A šta je to suht?” Odgovorio je: ”Mito u sudstvu i vlasti.”

Imam Ahmed bilježi hadis od Ibn Omera u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Neće se ni u jednom narodu pojaviti kamata, a da ne budu kažnjeni nerodnim godinama, neće se ni u jednom narodu pojaviti mito, a da ne budu kažnjeni strahom.”

Mito kao primjer administrativnog fesada i smutnje

Allah dž.š. naređuje uspostavljanje reda a zabranjuje nered, pa u ajetu veli:

I red pravi i ne slijedi puteve onih koji su smutljivci! (El-‘Araf, 142.)

I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen.

Islamski učenjaci spominju nekoliko vrsta fesada i nereda, pa vele da postoji moralni fesad, fizički fesad (ubijanje, zastrašivanje i sl.), i administrativni fesad i nered.

Ovdje ćemo se pozabaviti adminstrativnim fesadom, fesadom uprave, vladara i moćnika, te jednim oblikom te smutnje i nereda, a to je mito.

Pod administrativnim neredom i smutnjom podrazumijevamo korištenje političke pozicije, odnosno vlasti kako bi se ostvarila neka lična korist. Ili korištenje općih dobara radi ostvarivanja ličnog interesa i koristi. Za to bi se moglo i pojednostavljeno kazati da je to djelovanje koje nije u skladu sa zakonom, a čim nije u skladu sa zakonom to odmah znači sijanje nereda u društvu.

Ovdje se radi o problemu koji se zove sistemska korupcija i mito, i to je ono što ruši državu i društvo.

Prije izvjesnog vremena kod nas je objavljen izvještaj ”Biznis, korupcija i kriminal u Bosni i Hercegovini”, u kojem se ističe da je mito i korupcija četvrti najveći problem u državi i da je 20 posto stanovništva dalo mito (ovo su zvanični podaci, mada je ovaj procenat, s obzirom na potpunu moralnu krizu u društvu, neuvjerljivo nizak).

Prema ovom izvještaju osnovni ciljevi davanja mita u Bosni i Hercegovini su izbjegavanje plaćanja kazne (25 posto) i ubrzavanje procedure (25 posto), medicinske posjete, upis u školu, izdavanja novog pasoša ili vozačke dozvole, dok se najviše mita daje zdravstvenim radnicima i policiji.

Kad je riječ o tom administrativnom neredu i smutnji, postoji nekoliko kategorija koje na njega najviše utječu:

Pokloni vladarima od strane podanika

Omer ibn Abdul-Aziz je dobio hediju kao halifa, pa ju je odbio. Rečeno mu je: ”Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, uzimao je hedije”, a on je odgovorio: ”To je njemu bila hedija, a za nas je to mito.” (Jusuf Kardavi, Halal i haram u islamu)

Rekao je Ibn Mes’ud: ”Ko bude zagovornik da se nečije pravo ostvari ili da se nepravda otkloni pa zato uzme hediju, to je mito.”

Imam Kurtubi u svom Tefsiru spominje da je Ebu Hanife rekao: ”Kada vladar ili sudija uzmu mito, nevažeća je bilo kakva njihova presuda nakon toga.” Kurtubi kaže: ”Sa ovim bi se svi muslimani morali složiti, jer je uzimanje mita veliki grijeh a veliki griješnik ne može biti sudija.”

Davanje mita državnim službenicima

Rekao je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem: ”Koga mi angažiramo za neki posao i odredimo mu plaću za to, sve što uzme mimo toga je prevara i izdaja.”

U jednom hadisu spominje se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, angažirao jednog ashaba iz plemena Ezd kao sakupljača zekata, pa je on obavio posao i kada se vratio, rekao je: ”Ovo je za državnu kasu, a ovo je poklon koji su meni dali.” Nakon toga Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je okupio muslimane u džamiji, popeo se na minber i rekao: ”Šta je s onim čovjekom kojeg mi pošaljemo da sakuplja zekat, pa se vrati i kaže: ‘Ovo je zekat, a ovo je hedija koju sam ja dobio’, što nije sjedio kod kuće svoje majke i oca, pa da vidimo da li bi dobio hediju. Niko od vas neće nešto slično uzeti, a da neće doći na Sudnji dan s tim teretom o svome vratu.”

 Razlika između poklona (hedije) i mita i kada mito može biti dozvoljeno

Iako se na prvi pogled čini da su mito i poklon jedno te isto, ipak među njima postoji jasna razlika. Mito je davanje nekome određene vrijednosti da bi ostvario pravo koje ti ne pripada, to  je prevara, nepravda i zulum. A hedija ili poklon je želja da se iskaže poštovanje prema nekome, a ne da se dobije ono što ti ne pripada.

Islamski učenjaci su raspravljali i o situaciji kada mito nije zabranjeno. Tako Ebu Lejs es-Semerkandi poznati fakih – pravnik, kaže: ”Nema smetnje da čovjek da mito braneći svoj život i imetak.”

Prenosi se od Ibn Mes’uda da je on u Abesiniji dao dva dinara kao mito, da bi zaštitio svoje pravo, i rekao je: ”Grijeh je onome ko uzima, a ne onome ko daje mito u takvoj situaciji.”

Vehb ibn Munebih je govorio: ”Mito je haram kada preko njega hoćeš da dobiješ što tebi ne pripada, da uzurpiraš tuđe pravo, ali ako si u situaciji da moraš braniti svoju vjeru, čast, život i imetak, a nemaš izbora, onda je dozvoljeno poslužiti se time.”

Posljedice uzimanja mita

Danas je mito javna tajna, ono je obuhvatilo sve pore društva, ljudi ga daju i uzimaju bez stida, a niko ne pita kakve teške negativne posljedice ostavlja mito.

Mito je imetak koji je simbol uzurpacije tuđih prava i uzimanje onoga što nam ne pripada.

Zbog te bolesti mnogi ljudi danas žive obespravljeno i razočarano, jer ne mogu ostvariti pravo koje im pripada ako ne dadnu određenu korist i vrijednost onome ko u svojoj ruci drži to pravo.

Prenosi se zanimljiva priča o čovjeku koji je imao dvije građevine koje je dijelilo zemljište koje nije bilo njegovo,  međutim on je podmitio dvojicu svjedoka i na sudu ”dokazao” da je to njegovo zemljište. Kada se vraćao sa suda sa svojim svjedocima, malo su brže vozili i auto se prevrnuo nekoliko puta i svetrojica su poginuli na licu mjesta. Kada je supruga vlasnika dviju zgrada saznala za to, ona je tu presudu i rješenje odnijela sudiji i pocijepala je pred njim odričući se onoga što nije njeno, i tako je zemlja vraćena siromašnom vlasniku.

Posljedice mita su: jedenje haram imetka, nepravda i nered na zemlji, sprječavanje čovjeka da dođe do svoga prava i davanje tog prava onome koji ga ne zaslužuje, te davanje prednosti onome ko je nije zaslužio. Mito se nije pomiješalo ni sa jednim poslom a da ga nije pokvarilo, niti sa društvenim sistemom a da ga nije na gore izmijenilo, niti se našlo u srcu a da ga nije zatamnilo, nijedan narod nije ohalalio sebi mito a da prevara nije zamijenila iskreni savjet, izdaja, emanet; strah je zauzeo mjesto sigurnosti, a nepravda mjesto pravde. Mito predstavlja laž kao istinu i obrnuto, pomaže u grijehu i neprijateljstvu.

Koliko je pokvarenjaka i grješnika dobilo prednost nad dobrim ljudima, samo zato što su svoju poziciju koju nikako ne zaslužuju, platili i podmitili.

Nema drugog načina da se čovjek očisti od ovog grijeha i izliječi od ove opake bolesti, osim da se iskreno pokaje Allahu prije nego mu Melek smrti zakuca na vrata i prije nego se sretne sa Allahom na Sudnjem danu.