Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Muhammed, s.a.v.s., na putu Hidžre iz Mekke u Medinu, naišao je pored nastambi plemena Benu Huza’, tačnije, on i Ebu Bekr, r.a., sreli su se sa ženom iz plemena Huza’ koja se zvala Ummu Ma'bed, a koja je, nakon tog susreta, svome mužu ovako opisala Muhammeda, s.a.v.s.: “Čovjek nenadmašne vidljive ljepote, svijetlog lica, izvanrednog ahlaka i ponašanja, stasit, glava mu je osrednje veličine, prepoznatljive ljepote, crnih očiju, dugih trepavica, prodornog glasa, dugih, gustih i spojenih obrva. Kada šuti, odlikuje ga staloženost i dostojanstvo, a kada govori, odlikuje ga otmjenost i elegancija. Najljepši i najotmeniji čovjek kad se gleda iz daleka, a još ljepši i prijazniji iz blizine. Slatkorječiv, govor mu je umjeren, nije kratak, nedorečen i neshvatljiv, niti dug i dosadan. Okružen je drugovima koji ga vole i koji su ponizni prema njemu. Kad on govori oni pažljivo slušaju, a kada im nešto naredi, natječu se da izvrše njegovu naredbu i bez pogovora mu se pokoravaju. Niti je namrgođen niti slabunjav i pažljiv je prema sagovorniku.”
Hind ibn Ebi Hāle opisuje Muhammeda, s.a.v.s.
A Hind ibn Ebi Hāle opisao je Muhammeda, s.a.v.s., ovako: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio je mnogo zabrinut, stalno je razmišljao, nije imao odmora, nije govorio bez potrebe, dugo je šutio, a govor je počinjao i završavao cijelim ustima, a ne krajevima usana.
Govor mu je bio jezgrovit, u njemu nije bilo viška, ni manjka riječi, nije koristio prazne rečenice i govor mu je bio kratak i jasan. Veličao je svaku blagodat, a ništa nije kudio. Nije kudio, a ni hvalio ukus hrane. Nije se srdio zbog iskušenja i postojećeg problema, već je ulagao maksimum truda da ga riješi. Nikada se nije ljutio zbog sebe. Kada bi pokazivao na nešto, činio je to cijelom rukom; kada bi se nečemu čudio, prevrnuo bi rukom; kada bi se naljutio, okretao bi lice i time upozoravao na prezrenost onoga zbog čega se naljutio; kada bi se obradovao, obarao bi pogled; osmijehom je zamjenjivao glasni smijeh; čuvao je svoj jezik od onoga što ga se ne tiče; ujedinjavao je svoje drugove, a nije ih razjedinjavao; ukazivao je počast zvaničnicima svakog plemena i pokazivao prijateljski odnos prema njima; bio je oprezan pred ljudima, bez obzira što se nije bojao da će mu nanijeti zlo; pitao je za ashabe koji u tom trenutku nisu bili prisutni; želio je znati šta se dešava u narodu; hvalio je njihove lijepe postupke i podsticao na njih, a ružio ih zbog loših postupaka i sprječavao ih.
Za svaku stvar je imao mjeru i nije bio prevrtljiv. Nije uskraćivao pravo onome ko ga zaslužuje, niti ga je davao onome ko ga ne zaslužuje. Najviše je cijenio one koji su druge upućivali na dobro, a posebno mjesto su kod njega imali oni koji su bili darežljivi i koji su pomagali drugima. Stalno je činio zikr i nije imao posebno mjesto za sjedenje. Kada bi dolazio u društvo, sjedao bi na prvo prazno mjesto i tako je preporučivao i drugima da čine. U društvu je svakoga podjednako uvažavao i posvećivao mu pažnju, tako da niko ne bi mogao steći dojam da je manje važan od drugog. Ko bi mu došao radi neke svoje potrebe, strpljivo bi ga saslušao i nikada on prvi nije prekidao sagovornika. Ko bi nešto tražio od njega, dao bi mu ako je mogao, a ako ne bi imao, utješio bi ga lijepim riječima. Zbog njegovog izvanrednog ahlaka i brige za ljude, ljudi su ga doživljavali kao oca i imali su kod njega pravo poput bližnje rodbine. Ljude je vrjednovao na osnovu bogobojaznosti; u društvu je pokazivao blagost, stid, strpljivost i povjerenje; na skupovima gdje je Poslanik, s.a.v.s., bio nisu se podizali glasovi, nije se skrnavila ljudska čast, poštivali su se stariji, a prema mlađima se bilo samilosno, pomagalo se potrebnima i izlazilo u susret neznancima.
Muhammed, s.a.v.s., uvijek je bio samo čovjek, pristupačan i lahak u ophođenju sa ljudima, nije bio strog, ni grub, ni grlat. Nikoga nije kudio, nije istraživao tuđe mahane i nije govorio osim onda kada je smatrao da je u pravu. Kada je govorio oni oko njega su pažljivo slušali kao da su im ptice na glavama, a kada bi on završio govor, ashabi bi uzimali riječ. Nije dozvoljavao da se govornik prekida; smijao se onome čemu su se oni smijali; čudio se onome čemu se se oni čudili i nikada nije tražio pohvalu za učinjenu uslugu i dobročinstvo.”
Alijin, r.a., opis Muhammeda, s.a.v.s.
Alija, r.a., ovako je opisao Muhammeda, s.a.v.s.: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije bio ni previše visok ni previše nizak; bio je srednjeg rasta u svom narodu. Kosa mu nije bila ni skroz kovrđava, a ni ravna, već pomalo valovita; nije bio debeo niti butrastog lica. Bio je bijele puti, izrazito crnih očiju, dugih i gustih trepavica, širokih ramena. Imao je snažna stopala i kada je hodao izgledalo je kao da žuri ili da se spušta niz strminu, a kada se okretao, činio je to cijelim tijelom. Među plećima je imao pečat poslanstva, jer on je posljednji Allahov poslanik i pečat poslanika. Bio je najdarežljiviji, najiskreniji u govoru, najljepše čudi i najplemenitiji prijatelj. Onaj ko bi ga prvi put ili iznenada ugledao, osjetio bi strahopoštovanje, a onaj ko se s njim družio, zavolio bi ga više od svega ostaloga. Ja ni prije, a ni poslije njega, nisam vidio nekog poput Muhammeda, s.a.v.s.”
Amr ibn Asov opis Poslanika, s.a.v.s.
Prenosi se od Ibn Šumase el-Mehrija da je rekao: ”Bili smo kod Amra ibn Asa, pa nam je, između ostaloga, rekao: ‘Nije mi bilo dražeg čovjeka od Muhammeda, s.a.v.s., niti je je u mojim očima bilo izvanrednije i poštvanije ličnosti od njega. I kada bi me neko upitao da opišem Muhammeda, s.a.v.s., ne bih bio u stanju to učiniti, zbog veličine njegove ličnosti kod mene.”’
