Ne znam da postoji gore poniženje od toga da čovjek ne prizna da nije dostojan određenog položaja

690

Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Kada je Anwar al-Sadat ponudio Mustafi Mahmudu da vodi ministarstvo, on je odbio, rekavši: ”Nisam uspio upravljati najmanjom institucijom, a to je porodica (razveden sam), kako onda mogu uspjeti u vođenju ministarstva?!” Mustafa Mahmud je planetarno poznata ličnost, tako da ga ne treba posebno predstavljati.

Dovoljno je kazati da je Mustafa Mahmud bio filozof, ljekar, pisac i mislilac, imao je četiri stotine televizijskih emisija – remek-djela, u okviru programa ”Znanost i vjera” i autor je osamdeset devet knjiga. On je filozof u knjizi Dijalog sa prijateljem ateistom, vjernik u knjizi Od sumnje do vjerovanja, mislilac u knjizi Politički islam, pripovjedač u knjizi Mesih Dedždžal i romanopisac u knjizi Potop.

Postavio sam sebi pitanje na koje nisam pronašao odgovor: Ako Mustafa Mahmud nije bio prikladan za vođenje ministarstva, pa ko je onda?

Nema sumnje da je bio prikladan i sposoban, ali čovjek koji se odrekao ministarske fotelje bio je toliko plemenit da se bojao neuspjeha. Nažalost, danas živimo u državama koje su pune ministara i službenika koji su izgubljeni na tim pozicijama poput djeteta u očevom odijelu.

Ne znam da postoji gore poniženje od toga da čovjek ne prizna da nije dostojan određenog položaja i da je nesposoban za određenu službu. Ali, kako da tražim toliki stepen plemenitosti i poštenja kad vidim i znam da je jedina osobina koju posjeduju stotine ministara u našim (muslimanskim) zemljama upravo nesposobnost. Mnogi propali ljekari postali su ministri zdravstva i direktori bolnica, a mnogi propali službenici na malim zadacima, vode velike poslove, a oficiri koji su izgubili rat, postali su generali i ministri odbrane.

Kada ćemo naučiti najvažniji zakon iz oblasti menadžmenta: Ako želite obezvrijediti ugled neke visoke pozicije, onda na tu poziciju imenujte nekog nedostojnog, a ako želite podići ugled nekoj manjoj poziciji, onda na tu poziciju imenujte nekog prikladnog, sposobnog i uglednog.

Ja ne poričem činjenicu da određena osoba može biti neuspješna u nekom aspektu vlastitog života, a da bude uspješna na nekoj javnoj funkciji. Moguće je da razvedena žena bude uspješna u vođenju Ministarstva porodice, te da čovjek koji ne zna ni u koji razred ide njegovo dijete, može uspjeti u vođenju neke institucije.
Međutim, to se rijetko događa. Osoba koja ne zna upravljati svojim domom i svojom porodicom, neće uspjeti ni u upravljanju i vođenju ministarstva. Kada nesposobnim i neuspješnim ljudima zabranimo da dođu na javne pozicije, mi ih čuvamo od neuspjeha ali čuvamo i druge ljude od njihovog neuspjeha.

Ali ostaje pitanje: Zašto nesupješni ljudi ne priznaju da su takvi? I kada će neuspješan i nesposoban čovjek odbiti poziciju koja je iznad njegovih mogućnosti i reći: ”Oprostite, ja nisam sposoban za ovu poziciju i ne želim ispasti smiješan poput djeteta koje nosi očevo odijelo.”