Osman r.a. na udaru smutljivaca

664

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Smutljivci su prigovarali Osmanu r.a. i zbog toga što je za namjesnika imenovao Velida ibn Ukbeta ibn Ebi Muajta, tvrdeći kako je on bio pokvarenjak i alkoholičar. Odgovarajući na ovu potvoru, Ibnul-Arebi u djelu ”El-avasim minel-kavasim”, veli: ”Fasik (pokvarenjak) je onaj ko smatra Velida ibn Ukbeta ibn Ebi Muajta pokvarenjakom.” Zašto je Ibnul-Arebi tako samouvjereno iznio ovu svoju tvrdnju? Pa, zato što je Velid ibn Ukbe imao velike zasluge u islamskoj državi.

U vrijeme Ebu Bekra on je bio njegov povjerenik i nosio je halifina pisma Halidu ibn Velidu u Mezar, gdje je bila smještena muslimanska vojska, u Perziji. To je bila strogo povjerljiva pošta koju je eto Ebu Bekr r.a. povjerio upravo Velidu ibn Ukbetu. Osim toga, halifa Ebu Bekr slao ga je kao pojačanje Ijadu ibn Ganemu prilikom osvajanja Devme i imenovao ga za sakupljača zekata.

Omer r.a. ga je, u vrijeme svoga hilafeta, odredio za emira plemenima: Taglib, Tenuh, Rebia i drugim arapima Džezire, kako bi muslimanima štitio zaleđinu i u tome je bio vrlo uspješan. On je počeo širiti da'vu kršćanima koji su živjeli na tom području i toliko je bio uspješan u da'vi da su se plemena žalila halifi Omeru r.a., kako im taj čovjek odvede svu omladinu.

U vrijeme Osmana r.a., pet godina je bio namjesnik u Kufi i za to vrijeme je vladalo pravo blagostanje u Kufi, narod ga je volio iako je Kufljanima bilo teško nači namjesnika.

Zašto ga onde šiije zovu pokvarenjakom (fasikom)? Zato što smatraju da se kur'anski ajet: ”O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u nezananju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.” (El-Hudžurat, 6.), odnosi upravo na Velida ibn Ukbeta.

Naime, u nekim predajama dolazi da je Muhammed s.a.v.s., poslao Velida ibn Ukbeta u pleme Benu Mustalik da ukupi zekat od njihovih bogataša. Kada su oni čuli da dolazi sakupljač zekata, obradovali su se i izašli su da ga dočekaju. Međutim, on se vratio i pobjegao od njih, jer je mislio da ga žele ubiti. Obavijestio je o tome Poslanika s.a.v.s. koji se naljutio na to pleme i zamalo nije spremio vojsku  protiv njih da u tom trenutku nije stigla delegacija iz plemena Benu Mustalik i objasnila da se radilo o nesporazumu.

Međutim, ova predaja nije vjerodostojna i zapravo ne postoji vjerodostojna predaja koja potvrđuje da je spomenuti ajet objavljen povodom Velida ibn Ukbeta ibn Ebi Muajta. Jer, on je, kada je primio islam osme godine po Hidžri, bio u skupini djece ili dječaka, pa kako da baš njega Poslanik s.a.v.s. pošalje kao sakupljača zekata?!

U vrijeme Ebu Bekra r.a. i Omera r.a. netom je bio napunio 20 godina. Optužili su ga da je pio alkohol samo zato što je bio strog i pravedan i što se u ime Allaha nije bojao ničijeg prijekora i što je sve prestupnike u Kufi podjednako kažnjavao i nikoga nije izostavio.

Između ostaloga, on je naredio da se izvrši smrtna kazna nad trojicom ljudi koji su ubili nevinog čovjeka, pa je to teško palo njihovim porodicama i onda su spletkarili protiv Velida.

Jednog od njih je Osman r.a. protjerao iz Medine u Kufu, jer je oženio ženu prije nego joj je istekao iddet (priček nakon razvoda braka). E upravo su oni svjedočili pred Osmanom da su vidjeli Velida ibn Ukbeta kako pije alkohol. Bez obzira na to, Osman r.a. je prihvatio njihovo svjedočenje i izvršio kaznu bičevanja nad Velidom ibn Ukbetom kao svojim rođakom, a bičevao ga je Alija r.a. Nakon toga ga je smijenio s pozicije namjesnika.

Ako uzmemo da je svjedočenje tih ljudi iz Kufe bilo istinito i da su, uistinu, vidjeli Velida ibn Ukbeta kako pije alkohol, taj grijeh ne poništava i neanulira ostale njegove kvalitete i vrijednosti, posebno nakon pokajanja.

Naprimjer, Omer r.a.  je bičevao Kudamu ibn Mez'una, jer je viđen da pije alkohol, iako je on jedan od prvih muslimana općenito, musliman koji je učinio dvije hidžre i koji je bio učesnik Bitke na Bedru. Međutim, to nipošto nije umanjilo njegovu vrijednost ni kod Omera r.a. ni kod drugih muslimana, jer se iskreno pokajao zbog tog grijeha.

Nije učestvovao u Bici na Bedru

Jedna od zamjerki Osmanu r.a., od strane smutljivaca, bio je i njegov izostanak iz Bitke na Bedru. Njih nije zanimao razlog njegovog izostanka, jer im je jedini cilj bio sijanje smutnje među muslimanima. A Osman r.a. je izostao iz tog pohoda na kurejšijsku karavanu, koji će kasnije dovesti do Bitke na Bedru, zbog toga što je njegova supruga, a Poslanikova s.a.v.s., kćerka, Rukaja, bila teško bolesna, pa mu je lično Muhammed s.a.v.s. naredio da ostane uz nju. I Rukaja r.a. nije dočekala vijest o velikoj pobjedi muslimana na Bedru niti joj je otac, Allahov Poslanik s.a.v. s. bio na dženazi. Umrla je prije nego su se muslimani vratili sa Bedra i Osman r.a. ju je ukopao u mezarju Dženneti Bekiji.

Nakon što se vratio sa Bedra i saznao za smrt svoje kćerke, Poslanik s.a.v. s. rekao je Osmanu r.a.: ”Ti imaš nagradu kao i učesnici Bedra” (Buharija) Još mu je rekao: ”Osmane, da imam još jednu kćerku udao bih je za tebe.”

Pobjegao je iz Bitke na Uhudu

Nakon iznenadnog poraza muslimana na Uhudu, kada su strijelci koji su napustili svoje pozicije, pobjedu pretvorili u poraz, muslimani su se podijelili u tri skupine: jedna skupina je pobjegla ispred nevjerničkih sablji i nije se zaustavila do Medine; druga skupina muslimana bila je potpuno indisponirana i obezglavljena, iako su ostali na poprištu bitke, nije im bilo do bitke, posebno nakon što se proširila vijest da je Muhammed s.a.v.s. ubijen;  treća, malobrojna skupina, ostala je da se bori zajedno sa Muhammedom s.a.v.s.

Među onima koji su pobjegli u Medinu bio je i Osman r.a. i povodom te skupine objavljen je  ajet: ”One među vama koji su uzmakli na dan kad su se dvije vojske sukobile uistinu je šejtan naveo da posrnu, zbog onoga što su prije počinili. A Allah im je već oprostio jer – Allah prašta i blag je.” (Ali Imran, 155.) Dakle, u ovom ajetu se eksplicitno navodi da je Allah tim muslimanima oprostio trenutak slabosti i bježanja s bojnog polja. I ko onda ima pravo, nakon što Allah dž.š.. putem svoje Objave nekome oprosti, da uopće priča o tome u negativnom smislu.

Međutim, smutljivci poput šija daju sebi za pravo da obezvrijeđuju ličnost Osmana r.a. zbog te greške i oni u toj skupini muslimana koja je pobjegla sa Uhuda, ne vide nikoga osim Osmana r.a. Očigledno je da za njih Osmanovo pokajanje ne znači ništa i da se uopće ne osvrću na ajet u kojem se spominje da je Allah toj skupini oprostio, jer je to bila trenutačna slabost iskrenih Allahovih robova i najboljih ljudi općenito.

Koliko se pokvarene i munafičke duše hrane smutnjom i koliko se raduju bilo kakvom nesupjehu i padu muslimana, svjedoči i sljedeća predaja. Naime, imam Buharija bilježi predaju od Osmana ibn Muvehiba da je neki čovjek iz Egipta došao na hadž i vidio je jednu skupinu ljudi koja je sjedila pored Ka'be, pa je upitao: ”Ko su ovi ljudi?” Odgovoreno mu je: ”Kurejšije.” On je upitao: ”A ko im je šejh?” Rečeno mu je: ”Abdullah ibn Omer.”

Zatim je prišao i obratio se Ibn Omeru, rekavši: ”O sine Omerov, želim te pitati o nekim stvarima pa mi odgovori. Je li istina da je Osman ibn Afan pobjegao iz Bitke na Uhudu?”

Ibn Omer: ”Jeste.”

Egipčanin: ”Je li istina da nije učestvovao u bici na Bedru?”

Ibn Omer: ”Jeste.”

Egipčanin: ”Je li istina da nije bio prisutan kada se davala prisega pod drvetom na Hudejbiji?”

Ibn Omer: ”Jeste.”

Radostan zbog odgovora koje je dobio od Abdullaha ibn Omera, Egipčanin je uzviknuo: ”Allahu ekber!”

Tada mu je Ibn Omer r.a. rekao: ”Sjedi da ti objasnim to što si pitao. Što se tiče bježanja s bojnog polja na dan Uhuda, ja svjedočim da mu je Allah oprostio. Što se tiče izostanka iz bitke na Bedru, ta on je bio oženjen Poslanikovom s.a.v.s., kćerkom koja je tada bila teško bolesna, pa mu je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Ti imaš nagradu mudžahida koji učestvuje na Bedru i toliki dio ratnog plijena ti pripada.”

A što se tiče neprisustvovanja zakletvi pod drvetom, da je postojao ijedan ugledniji musliman u dolini Mekke od njega, Muhammed s.a.v.s. bi ga poslao Kurejšijama na pregovore, ali je Poslanik s.a.v.s. poslao upravo Osmana r.a. I prisega se desila nakon što je Osman otišao u Mekku, pa je Poslanik s.a.v.s. uzeo svoju desnicu i rekao, ovo je Osmanova ruka koja priseže umjesto Osmana r.a. Eto, objasnio sam ti i sad možeš ići.”

Nije izvršio odmazdu nad Ubjedullahom ibn Omerom koji je ubio Hurmuzana

Smutljivci su bili kivni na Osmana i zbog toga što nije izvršio odmazdu i ubio Ubejdullaha ibn Omera koji je ubio Hurmuzana, Perzijanca koji je došao u Medinu u vrijeme hilafeta Omera r.a. i primio islam. Omerov sin Ubejdullah r.a., ubio je Hurmuzana jer je bio ubijeđen da je samo formalno primio islam i da je učestvovao u zavjeri i ubistvu njegovog oca i halife muslimana, Omera ibn Hataba r.a.

Omer r.a. ubijen je rukom vatropoklonika (medžusije) Ebu Lu'lua, 23. godine po Hidžri, koji je, osim Omera r.a., ubio još sedam ashaba, a mnoge ranio, a onda je sam sebe ubio.

Pošto je Omer r.a., nakon ranjavanja, još uvijek bio živ, među ashabe koji su se skupili kod halife Omera r.a. došao je i Ebu Bekrov sin Abdurahman koji je ispričao da je vidio Hurmuzana kako se nešto dogovara sa Ebu Lu'luom. Posumnjao je u njih, pa im je iznenada prišao i u tom trenutku je Ebu Lu'luu iz ruke ispao nož sa dvije oštrice. Upravo je tim ili takvim nožem Ebu Lu'lu smrtno ranio halifu Omera r.a. Nakon toga većina ashaba je bila ubijeđena da je Hurmuzan saučesnik u tom gnusnom činu i zločinu.

Posebno je u to bio ubijeđen Omerov sin Ubejdullah, koji je, nakon što je Omer r.a. ispustio svoju plemenitu dušu, sa isukanom sabljom otišao tražiti Hurmuzana i kada ga je našao, na licu mjesta ga je ubio.

To je bilo dodatno iskušenje za ashabe. Zbog tog slučaja su se, i pored toga što je ubijen halifa Omer r.a., okupili najugledniji i najstariji ashabi, muhadžiri i ensarije, da na osnovu šerijatskih dokaza vide da li će se izvršiti odmazda (kisas) nad Ubjedullahom ibn Omerom zbog ubistva Hurmuzana koji je bio musliman, bez obzira je li samo formalno primio islam ili ne. Dok su ashabi raspravljali o tome, Ubjedullah ibn Omer je bio zatvoren u kući Sa'da ibn Ebi Vekasa.

Osman r.a. je izabran za halifu i on je na tom skupu dao priliku ashabima da se izjasne po spomenutom pitanju. Alija r.a. je smatrao da Ubjedullah treba biti ubijen, jer je ubio muslimana. Neki muhadžiri i ensarije su kazali: ”Jučer je ubijen Omer ibn Hatab, a danas će mu biti ubijen i sin.” Nakon toga, Osman je izvjesno vrijeme šutio, a onda je rekao: ”Ja sam, kao halifa, štičenik onome ko je ubio, i ja ću platiti krvarinu iz svog imetka.”

Osman r.a. je na osnovu idžtihada i osnovane sumnje koju je iznio Abdurahman ibn Ebi Bekr i dokaza koji se slažu sa onim što je on govorio, donio takvu odluku.

Davao je imetak samo bližim rođacima

Kada su smutljivci prigovarali Osmanu r.a. da imetak daje i dijeli samo svojim bližim rođacima, on im je odgovorio: ”Ja volim svoju porodicu i zbog toga im dajem, ali moja ljubav prema njima nije prešla u nepravdu. Naprotiv, ja njih opterećujem više nego što treba i što su zaduženi. A što se tiče udjeljivanja, pa ja im dajem iz svog imetka, a imetak muslimana ne dozvoljavam ni sebi ni drugima. Ja sam davao ogromne donacije, to je svima poznato, u vrijeme Muhammeda s.a.v.s., Ebu Bekra i Omera, iako sam tada, kao trgovac, želio da zaradim što više imetka. Zar sada, nakon svega toga, da mi smutljivci i munafici prigovaraju i da govore to što govore.”

Pored mnogobrojnih dobrih djela, poznato je da je Osman svake džume oslobađao po jednog roba i da je odredio poseban dio za Abdullah ibn Mes'uda, Amara ibn Jasira, Hababa ibn Ereta, Zubejra ibn Avama i druge siromašne i potrebne muslimane, koji nisu njegova bliža rodbina.

(Nastavit će se)

I dio:  Doći će vrijeme u kojem ćete poželjeti kupiti smrt ako bi bila na prodaju

II dio: Smutljivci su Osmanov, r.a., veličanstveni poduhvat sakupljanja Kur'ana u mushaf proglasili grijehom

III dio: Čuvajte se fitne koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi