Osobine odabranog ummeta

810

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Prenosi Ebu Zerr, r.a., da je pitao Allahovog Poslanika: ”Allahov Poslaniče, kako si znao da si ti Allahov poslanik i kako si stekao ubjeđenje u to?” Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovorio je: ”Došla su mi dva meleka dok sam bio u mekanskoj dolini; jedan od njih se spustio na Zemlju, a drugi je stajao između nebesa i Zemlje. Pa je onaj na Zemlji upitao onog drugog: ‘Je li to on?’ ‘Da’, odgovorio je drugi melek. Zatim mu je rekao: ‘Izvagaj njegovu vrijednost sa jednim čovjekom’, pa sam ja pretegnuo. Onda je rekao: ‘Izvagaj njegovu vrijednost sa vrijednošću deset ljudi’, pa sam ja pretegnuo. Zatim je rekao: ‘Izvagaj njegovu vrijednost sa sto ljudi’, pa sam opet pretegnuo. Na kraju mu je rekao: ‘Izvagaj njegovu vrijednost sa vrijednošću hiljadu ljudi’, pa je moj tas prevagnuo. I kao da sad gledam te ljude kako padaju sa drugog tasa zbog njegove lahkoće. A onda je melek rekao onom drugom meleku na Zemlji: ‘Kada bi njegovu vrijednost izvagao sa cijelim ummetom ili narodom, on bi prevagnuo.’ (Ed-Darimi, šejh El-Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u svojoj silsili sahih hadisa, br. 2529.)

U ovom hadisu krije se jedan od osnovnih principa odgoja islamske ličnosti i islamskog ummeta u cjelini, a to je princip odgajanja muslimana na uzvišenim ambicijama, jer ubijeđeni musliman teži visinama i nikada nije zadovoljan sa postojećim stanjem. To je princip na kojem je Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgajao svoje ashabe, pa je jedan od njih vrijedio koliko deset, ili koliko stotinu, pa i hiljadu drugih. Ebu Bekr je govorio za Ka'ku ibn Amra: ”Glas Ka'ke ibn Amra vrijedi koliko hiljadu drugih ratnika.”

Muslimani i muslimanke se moraju odgajati na ovom principu koji treba da ih vine u najviše visine i na najviše stepene imana, morala i ljudskosti. U skladu s tim principom i težnjama su i dove vjernika, kao što dolazi u ajetu: ”I oni koji govore: ‘Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju!'” (El-Furkan, 74.)

Nije rečeno: ”Učini nas bogobojaznim”, već: ”Učini nas predvodnicima bogobojaznih”, jer je vođstvo ili imamet ono što po prirodi stvari pripada iskrenim vjernicima, to je želja i nada ummeta, ukoliko se želi osloboditi postojećeg stanja slabosti i poniženja.

To je svojstvo ahlaka vjernika koji zna da neće pretegnuti vaga dobrih djela na Sudnjem danu osim uz iskreno vjerovanje (iman), čvrsto ubjeđenje i temeljit islamski odgoj.

Drugom prilikom Allahov Poslanik, s.a.v.s., podsjetio je također na ovaj uzvišeni princip odgoja kada je izrazio svoje divljenje zbog snage imana jedne skupine ljudi, a koje je izazvalo znatiželju i kod ashaba. Naime, Allahov Poslanik, s.a.v.s., ponosno je upitao ashabe: ”Čiji iman vas najviše zadivljuje?” Rekli su: ”Iman meleka.”

Allahov Poslanik: ”A kako meleki da ne vjeruju a oni su kod Gospodara svjetova.” Ashabi: ”Iman Allahovih poslanika.”

Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ”A kako oni da ne vjeruju kad im dolazi objava od Allaha.” Ashabi: ”Naše vjerovanje.”

Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ”A kako vi da ne vjerujete a ja među vama.”

Ashabi: ”Pa, čiji onda iman izaziva najviše divljenje?”

Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ”Najveće divljenje kod mene izaziva iman onih ljudi koji će doći poslije mene, koji će zateći Kur'an u listovima i vjerovat će u njega.” (Šejh Albani ga je ocijenio dobrim (hasen) u silsili sahih hadisa, br. 3215.)

Ovaj hadis je divan podstrek nama da odgajamo sebe i našu djecu, nove generacije, na ovom uzvišenom principu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., mislio je ovdje na iskrene i ubijeđene vjernike koji će doći poslije njega, one kojima je dini-islam krv i meso i cijeli život.

Zadivljujući primjer snage imana, istinskog ubjeđenja i uzvišenih težnji imamo kod Ibn Tejmijje, koji je, kada mu je saopćeno da je sultan naredio da ga protjeraju na Kipar ili da ga ubiju ili da ga bace u tamnicu, rekao: ”Allaha mi, u mom srcu je tolika sreća i radost, kada bi se podijelila na sve stanovnike Šama bila bi im dovoljna. Ja sam poput ovce koja ne spava osim na vuni. Ako me protjeraju u Kipar, pa ja ću tamo ljude pozivati u islam, ako me strpaju u zatvor, to je moja osama sa Allahom i prilika za ibadet, a ako me ubiju, pa to je šehadet na Allahovom putu.”

Islamski ummet nikada nije bio potrebniji iskrenih vjernika koji će vratiti ponos ummetu. Nije problem ako ih bude malo, jer dragulji su uvijek maobrojni ali su najtraženiji. A takvi nećemo postati osim uz istinski imanski preporod i vraćanje istinskom izvoru snage i ponosa, ne samo formalno, ne samo po izgledu, već suštinski, svojim ahlakom i svojim djelovanjem koje će plijeniti pažnju prijatelja i neprijatelja te ostaviti pozitivan dojam i trag na ljude.

Kada govorimo o tim draguljima onda mi zapravo govorimo o Allahovim evlijama, a Allah Svoje evlije neće nikada ostaviti niti će ih izložiti poniženju. Vjernik osjeća i zna da je stalno pod Allahovom zaštitom.

U tom smislu je i hadisi-kudsi u kojem dolazi da je Allah rekao: “Objavio sam rat onome ko bude neprijatelj Mome prijatelju ili evliji. Najdraže čime Mi se Moj rob može približiti jesu farzovi. Moj rob Mi se približuje nafilama sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim, Ja postanem njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom prihvata i njegova noga kojom hodi. Ako Me zamoli, udovoljit ću, ako zatraži Moju zaštitu, zaštitit ću ga.” (Buharija)

Ovaj hadisi-kudsi sadrži malo riječi, ali je u njemu detaljno objašnjeno kako se dolazi do uzvišenog stepena koji se zove mekamul-vilajeti – stepen evlije. Put koji vodi do tog stepena jeste izvršavanje farzova i čuvanje nafila. A nakon toga dolazi stepen koji svako vjerničko srce želi i za kojim žudi, stepen Allahove ljubavi (mehabetullah), te objašnjenje da se do tog stepena dolazi čuvanjem organa od grijeha. Na kraju hadisi-kudsija dolazi stepen koji je pečat svim prethodnim, a to je uslišavanje dove. Dakle, onaj ko bude slijedio uputstva spomenuta u hadisu on će biti od onih kojima se dova uslišava.

Iz ovog hadisi-kudsija iščitavamo i poruku da Allah čuva i pomaže Svoje iskrene robove i ne prepušta ih njima samima, pogotovo u trenucima iskušenja i nedaća. A kad te Allah čuva, pa ko je taj ko ti može štetu nanijeti?

Svako od nas u životu ima svoje poteškoće, iskušenja, nedaće i udarce sudbine. Međutim, muslimana i muslimanku spašava iman i njihova dobra djela u ime Allaha. Olujni valovi tuge i brige razbijaju se od hridine dobročinstva, i dok drugi tuguju i plaču, vjernik se smije, njegovo srce je posebno, ono je zadovoljno i smireno u vremenu iskušenja.

Ammar ibn Jasir, r.a., uporedio je vjernika i nevjernika u stanju iskušenja i kakav trag ostavljaju iskušenja na jednog a kakav na drugog, rekavši: ”Kada vjernika snađu iskušenja, sa njega spadaju grijesi kao što lišće spada sa drveća, a ako se radi o nevjerniku ili velikom grješniku, kada njega snađe iskušenje i nedaća, njegov primjer je kao primjer deve koja kad bude puštena ne zna zašto je puštena, a kad bude svezana ne zna zašto je svezana.” (Šuabul-iman, XII/311.)

Nevjernik ne zna zašto ga snalazi iskušenje, niti zna zašto nestaje to iskušenje, njegov pogled i njegova mjerila su strogo dunjalučka i nemaju nikakve veze sa Ahiretom. A kod vjernika, odnosno kod Allahovih evlija je obrnuto.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., sjedio je sa grupom ashaba među kojima je bio jedan koji je imao malog sina i redovno je dolazio sa njim u džamiju. Međutim, izvjesno vrijeme nije se pojavljivao, pa je Allahov Poslanik, s.a.v.s., pitao za njega. Rečeno mu je da mu je umro sinčić i da mnogo tuguje za njim. Sreo ga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., i pitao za sina, a on mu je rekao da je umro.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., izrazio mu je saučešće, a zatim mu je rekao: ”Šta bi više volio od ovo dvoje: da ti je sin živ i da uživaš sa njim na dunjaluku, ili da sutra, na Sudnjem danu, pred svim džennetskim kapijama ugledaš svoga sinčića i da ti on otvori vrata Dženneta.” Odgovorio je: ”Allahovo Poslaniče, volio bih da me moj sin dočeka pred džennetskim vratima i da mi ih otvori.” Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao mu je: ”Bit će tako.” (En-Nesai; Sahihul-džami’, 7963.)

To je vjerovanje i ahlak na kojem su odgajani ashabi, koji su težili visinama i bili ubijeđeni da će, ako izgube nešto od dunjaluka, dobiti mnogo više na Ahiretu.

To je ono u šta je bio ubijeđen i halifa Omer ibn Abdul-Aziz. Naime, kada je bio na samrti došao mu je amidžić Mesleme ibn Abdul-Melik i rekao mu: ”Vođo pravovjernih, volio bih da ostaviš oporuku nekome od nas da se brine o tvojoj porodici.” Tada je Omer zatražio da ga podignu, a onda mu je rekao: ”Što se tiče tvog prijedloga da moju djecu ostavim nekome ko će se brinuti o njima, znaj da ih ja ostavljam Allahu, On je moj i njihov zaštitnik, Onaj Koji je objavio Kur'an i Onaj Koji čuva Svoje dobre robove. Moji sinovi mogu biti jedno od dvoje; ili će biti bogobojazni, a ako budu takvi Allah će ih opskrbiti odakle se i ne nadaju, ili će biti poput onih koji su ogrezli u grijehu, a ja grješnike ne želim pomagati.” (Sifetu Safwa, I/371.)

Dakle, stepen evlije se postiže iskrenom vjerom i dobrim djelima, a ne pustim nadanjima i željama.

Prenosi se da su Bilal, Suhejb i Selman prošli pored Ebu Bekra, r.a., koji je stajo sa Ebu Sufjanom, koji još uvijek nije bio primio islam. Kada su ugledali Ebu Sufjana prisjetili su se kako ih je mučio u Mekki, pa su mu se obratili riječima: ”Muslimanske sablje nisu uzele svoje pravo od Allahovih neprijatelja.” Ebu Bekr, r.a., naljutio se na te njhove riječi, jer je želio da pridobije Ebu Sufjana da primi islam, pa im je povišenim tonom rekao: ”Zar se tako obraćate vođi Kurejša?!” Zatim je otišao kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i požalio mu se na ponašanje Bilala, Suhejba i Selmana, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovorio mu je: ”Ebu Bekre, ako si ih rasrdio, znaj da si rasrdio i Allaha.”

Nakon toga Ebu Bekr je otišao da se sretne s njima i želio ih je odobrovoljiti, pa im je rekao: ”Braćo, jesam li vas naljutio?” Odgovorili su: ”Nisi, Allah ti oprostio, brate!” (Muslim)

Zamislite kakve su to ljudske veličine, šta su to oni imali i kakav stepen su kod Allaha postigli da se Allah srdi zbog njihove srdžbe.

Naravno, treba napomenuti da je Ebu Sufjan kasnije primio islam i da je na samrti govorio: ”Ne plačite zbog mene, ja se nisam uprljao grijehom otkako sam primio islam.” (Sijer el-e'alam en-nubela, I/204.)

Kada ćemo mi dostići te stepene i kada ćemo postati dio ummeta koji će mu vratiti izgubljeni ponos i veličinu?

Onda kada se oslobodimo egoizma, natruha licemjerstva, samodopadljivosti, kukavičluka, kada uz Allahovu pomoć pobijedimo naše strasti i hirove te kada mi njima budemo upravljali a ne oni nama, kada učvrstimo naše bratske veze i kada braći muslimanima budemo željeli isto što i sebi, kada budemo istinski zahvalni Allahu na blagodatima, kada se budemo trudili da dunjalučkim blagodatima kupimo Džennet kao što su to radili ashabi, a ne dunjalučke pozicije, kada, uz Allahovu pomoć, umorimo šejtane i slomimo im kičmu, kada ih ostavimo tužne i ponižene da se posipaju zemljom zbog neuspjeha da nas zavedu i udalje sa staze islama, sa puta koji vodi u Džennet. A nema bolje prilike za popravljanje našeg stanja od ramazana, jer ramazan je jedna od nezaobilaznih stanica na našem putu do Dženneta, pa ga iskoristimo za temeljiti duhovni preporod i kao ključ za džennetska vrata Rejjan.