Tajanstvena mjesta spomenuta u Kur'anu: Drevni Babilon, prijestolnica sihra i vradžbine

3

Piše: Nezir Halilović

Babilon je mjesto za koje se vežu stotine i stotine legendi i predanja, a ljubitelji misterija i tajanstvenosti sa uživanjem čitaju i pišu o njemu. O Babilonu također govori i Uzvišeni Allah u Svom vječnom govoru – Kur'anu. Gospodar svjetova nam spominje to mjesto ukazujući nam na mnoštvo mudrosti i pouka koje moramo uzeti iz toga, ako želimo sebi dobro, prosperitet i napredak. Ono što je posebno interesantno jeste da mi u ovoj priči putujemo na samo vrelo sihra, idemo do grada Babilona, moleći Uzvišenog Gospodara svjetova da nam u ovom mubarek mjesecu ramazanu prosvijetli duše i barem na trenutak podari onaj jedinstveni osjećaj koji su imali prvi muslimani dok su se družili sa Allahovim ajetima.

Kur'an o Babilonu

   Prije nego što navedemo riječi Uzvišenog Allaha o tom jedinstvenom gradu, moramo kazati da je spomen tog grada došao u kontekstu govora o sihru. O tome u Kur'anu čitamo: A kada im je poslanik od Allaha došao, potvrđujući da je istinito ono što već imaju, mnogi od njih kojima je Knjiga dana – za leđa svoja Allahovu Knjigu odbacuju, kao da ne znaju. I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici učeći ljude vradžbini i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojice nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: “Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!” I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onom svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali! (El-Bekare, 101.-102.)

  Poznavaoci arapskog jezika na spomen riječi Babilon uočavaju da se radi o riječi nepotpune deklinacije, riječi koja ne može doći u ženskom rodu i što je posebno zanimljivo, riječi koja ne trpi na sebi određeni član “el”, što bi ukazivalo na određenost tog pojma, što nam čini ovo istraživanje još težim i izazovnijim.

Šta je Babilon i gdje se nalazi

  Babilon se po mišljenju većine učenjaka nalazi na području današnjeg Iraka. Zato je Ibn Mes'ud, r.a., uobičavao govoriti stanovnicima Kufe: “Vi ste između Hire (grad u Iraku) i Babilona.” Tako da vidimo kako su i ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., često govorili o ovom mjestu. Slično njemu, Katade je smatrao da je to područje od Nasibina pa sve do Re'su ‘l-‘ajna (također oblasti u današnjem Iraku).

  Za razliku od njih i većine drugih, jedna skupina učenjaka kaže da je to područje negdje u Magribu (zapadnom dijelu islamskog svijeta), što žestoko kritikuje Ibn Atijje i kaže da je to očigledno slabo mišljenje. I na kraju, objektivnosti radi, navedimo da postoji i mišljenje da je to brdo Nehavend. (Kurtubi, Tefsir, 2/53.)

  Možemo lahko uočiti da se većina govora o Babilonu veže za područja današnjeg Iraka, a Allah najbolje zna gdje je zaista to mjesto i taj grad. No, ma koliko da je teško pronaći tačnu lokaciju Babilona, još je teže pronaći pravo značenje riječi “Babilon”. U prošlom radu smo naveli da je još za vrijeme Nuha, a.s., sagrađeno mjesto nazvano Semanun (Osamdesetorica) po tome što je s njim bilo osamdeset vjernika muškaraca, a da je njihov ukupni broj s porodicama iznosio stotinu i pedeset, te da su se jednog jutra svi probudili u tom mjestu brbljajući, tj. blebećući (čak i naša riječ blebetati je bliska izvornoj riječi belebele od koje je izvedena arapska riječ Babil koju mi nazivamo Babilon) govoreći na osamdeset različitih jezika (svaki čovjek je govorio različlitim jezikom), pa je Nuh, a.s., bio ujedno i prvi prevodilac na svijetu, prevodeći im sa jezika na jezik šta žele reći. Kaže da se od tog dana ljudski jezici počinju razlikovati. Kurtubi u svom Tefsiru također spominje tu pojavu, ali je on veže da druge događaje. Naime, on kaže da se to desilo odmah nakon što se srušila Nimrudova palača.

Treći, pak, kažu da se to desilo onda kada je Uzvišeni Allah želio da se razlikuju govori (jezici) Ademovih potomaka, pa je poslao jedan vjetar koji ih je sve okupio na mjestu Babilona, pa je Allah, dž.š., tim vjetrom učinio da im jezici budu različiti, a zatim ih je taj isti vjetar raznio po zemljama. (Kurtubi, Tefsir, 2/53.)

Na osnovu svega učenjaci smatraju da riječ Babilon znači razdvajanje, podjela. Međutim, postoji i mišljenje da riječ Babilon znači «el-halil» – prijatelj.

   Na kraju navedimo govor Ebu Omera bin Abdul-Birra koji kaže: «Najljepše što je rečeno o el-belbeletu (izvoru riječi Babilon) je ono što bilježi Davud bin Ebi Hind od Ilbae bin Ahmera, a on od Ikrime, a on od Ibn Abbasa da je Nuh, a.s., nakon prizemljenja i iskrcavanja u podnožje El-Džudijja, sagradio mjesto i nazvao ga Semanin, pa su se jednog jutra probudili govoreći na osamdeset različitih jezika, od kojih je jedan bio i arapski, i tada nisu mogli razumjeti jedni druge.»

Na osnovu ove predaje mogli bismo zaključiti da se Babilon prvotno zvao Semanin i da se nalazi(o) u podnožju Nuhove planine El-Džudijj, ali šta je od svega toga istina samo Uzvišeni Allah zna.

Harut i Marut

  Iz navedenih ajeta vidimo da se Babilon spominje zajedno sa imenima Haruta i Maruta, te u kontekstu govora o sihru za koji su Jevreji optuživali Sulejmana, a.s. Tako Muhammed bin Ishak kaže: «Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., spomenuo Sulejmana, a.s., sa ostalim poslanicima, neki jevrejski učenjaci su to prokomentarisali riječima: «Šta je ovom Muhammedu, on smatra da je Sulejman bio poslanik!? Ne, tako nam Boga, on je bio samo obični sihirbaz!» Na to je Uzvišeni Allah objavio Svoj plemeniti govor: A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici učeći ljude vradžbini…

  Pojedini historičari ističu kako su Jevreji od Perzijanaca naučili priču o dvojici meleka: Harutu i Marutu, najvjerovatnije za vrijeme njihovog ropstva u Babilonu za vrijeme Nabukondonosora. Kur'an pobija njihove priče o Harutu i Marutu i upozorava da su u Babilonu bila dva meleka koji nisu bili podučeni čarolijama, pa zato nisu nikoga ni naučili čarolijama, a svima onima koji bi im se obratili govorili bi da oni samo iskušavaju i upozorili bi ih da ne skrenu s Pravog puta i ne počine nevjerstvo. Od Alije, r.a., se prenosi da je rekao da su to dva meleka koji su spušteni da bi poučavali ljude opasnosti sihra, a ne da su pozivali u njega. Zedždžadž, glasoviti mufessir, kaže da su oni ljude podučavali u smislu zabrane, tj. govoreći im: “Nemojte raditi to i to da ne biste rastavili čovjeka od žene!”, što su ljudi zloupotrijebili. On  dalje kaže da je ovo stav većine poznavalaca jezika i istraživača. Da je sve navedeno jako blisko istini potvrđuje nam i predaja koju bilježi Ikrime od Ibn Abbasa koji kaže: «Sihr je prvo naučen u jednom egipatskom selu koje se zove El-Ferema, i ko god ne priznaje postojanje sihra je nevjernik, koji ne vjeruje ni u Allaha ni u Njegovog Poslanika. To je osoba koja niječe i negira ono što je tako očigledno i poznato.»

U pogledu kakvoće njihovog naučavanja jedna skupina učenjaka kaže da je njihovo poučavanje bilo o sihru, tj. o njegovoj suštini i detaljima, dok druga skupina kaže da se radilo samo o načinu (zlo)upotrebe sihra. U pogledu njihovih riječi upućenih svim zainteresovanim za njihova upozorenja «kako se može rastaviti čovjek od žene i dr.» i njihovog savjeta koji nam navodi Uzvišeni Allah riječima: “Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!”

Jedna skupina učenjaka kaže da se ovaj savjet, da zainteresovani za njihov govor ne postanu nevjernici, odnosi na to da se ne bi podučili sihru, dok druga skupina kaže da se to odnosi na to da ne postanu nevjernici tako što će ga početi praktikovati.

  Među svim ukazanim stavovima najzanimljiviji je stav El-Mehdevija koji kaže da je njihov stav i govor iskazan kroz dozu podsmijeha, jer su oni taj govor upućivali samo onima za koje su se već pouzdano uvjerili da su potpuno zalutali. Tako Es-Sudejj kaže da bi oni svaku osobu koja bi im došla odvraćali od toga ukazujući mu da su oni samo iskušenje, pa ako bi dotična osoba ostala uporna da je poduče oni bi joj rekli: “Idi do onog pepela i pomokri se u njega!” Pa kada bi se osoba pomokrila u pepeo iz te osobe bi izašla svjetlost koja bi se vinula k nebu, a to je bio iman, a zatim bi se iz tog pepela digao crni dim i ušao u njegovu ljevicu, a to je bio kufr – nevjerovanje. Ako bi ta osobala njima iskreno ispričala šta se sve desilo, oni bi ga podučavali sihru, tj. kako će rastaviti čovjeka od žene.” Na osnovu toga skupina učenjaka je kazala da sihr i ne može učiniti ništa drugo osim toga, tj. rastaviti muža od žene, dokazujući to činjenicom da to spominje Uzvišeni Allah u kontekstu pokude sihra i krajnjeg dometa njegovog djelovanja, tj. rastavljanja muža od žene. Oni kažu ”da sihr može postići išta više od toga Uzvišeni Allah bi nam to spomenuo”.

Najopasniji sihr

   Brojni ljudi se boje sihra i ograme, neki u tome toliko pretjeraju da i bez ikakvog sihra svojom sugestijom sami sebi naprave sihr. Međutim, većina u svojim dovama za zaštitu od sihra zaboravlja na najveći i najopasniji sihr, a na njega nam je ukazao Allahov Poslanik, s.a.v.s., u svom časnom hadisu koji bilježi Abdullah bin Bišr el-Mazini: “Čuvajte se dunjaluka, jer, tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, on je opasniji od Harutovog i Marutovog sihra.”

Kurtubi, koji navodi ovaj hadis u svome Tefsiru, kaže: «Naši učenjaci su o ovom hadisu kazali da je dunjaluk opasniji sihr od Harutovog i Marutovog zato što je njihov sihr, sihr prevare, magije i privida, dok te dunjalučka iskušenja preplavljuju i prikrivaju, pozivaju te da ga brižno čuvaš i da uživaš u njemu, zatim da ga što više gomilaš i da budeš što škrtiji, sve dok te ne odvoje od pokornosti Uzvišenom Allahu i sve dok se ne ispriječi između tebe i tvog viđenja Istine, te posvećenosti ideji Istine. Zato je dunjaluk opasniji sihir od njihovog, jer on, ustvari, “otima” tvoje srce od Allaha i od izvršenja Njegovih propisa, te udaljava te od Njegove prijetnje i obećanja. Upravo zbog svega navedenog Allahov Poslanik, s.a.v.s., u jednom hadisu kaže: «Tvoja ljubav prema bilo čemu te zasljepljuje i čini gluhim.» (Kurtubi, Tefsir, 2/58.)

   Na kraju ovog rada navest ćemo riječi Uzvišenog Gospodara svjetova u kojima je sadržana najljepša uputa i savjet svima nama. Uzvišeni poručuje: A da oni vjeruju i boje se, nagrada od Allaha bi im bila bolja, kada bi samo znali! (El-Bekare, 103.)

S obzirom da je znanje izuzetno širok pojam, u predstojećim mubarek danima bilo bi poželjno da se okitimo najljepšim i najčišćim znanjem – znanjem o Allahovom govoru, tj. Kur'anu časnom, koji je i najljepši govor i ujedno najveća zaštita od sihra i svih ostalih spletki koje nevjernici i munafici podmeću i prave vjernicima.