Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Muslimanski glasnik je hodao ulicama i vikao: ”Ko želi da se oženi, mi ćemo ga oženiti i svadbu mu opremiti!
Ko želi da pravi kuću, mi ćemo mu je napraviti!
Ko ima dug, mi ćemo njegov dug isplatiti!
Ko želi da ide na hadž ili umru, povest ćemo ga!”
Ove rečenice nije izgovorio muslimanski glasnik u našem vremenu, niti je to glasnik iz današnjih muslimanskih država koje su bogate naftom i čiji kraljevi i prinčevi žive raskošnim i rastrošnim životom poput faraona.
Ove rečenice ponavljao je glasnik ispred halife muslimana koji je živio svega 40 godina. To je glasnik emevijskog halife, koji je u historiji islama poznat kao peti pravedni halifa, Omera ibn Abdul-Aziza.
Naime, došli su halifi Omeru ibn Abdul-Azizu sa prikupljenim zekatom, pa je rekao: ”Podijelite ga sirotinji!”
Rekli su: ”U islamskom ummetu više nema siromaha.”
Omer ibn Abdul-Aziz, rekao je: ”Opremite njime muslimanske vojske.”
Odgovorili su: ”Muslimanske vojske ratuju diljem svijeta.”
Omer ibn Abdul-Aziz, rekao je: ”Onda novcem od zekata ženite neoženjene.”
Rekli su: ”Ko je htio oženio se, ali je ostalo još imetka.”
On im je rekao: ”U tom slučaju, otplatite dugove prezaduženih.”
Rekli su: ”Otplatili smo dugove svih dužnika, ali je ostalo još novca.”
On im je rekao: ”Pogledajte ko je dužan od jevreja i kršćana, pa i njihove dugove otplatite.” Odgovorili su: ”Otplaćeni su i njihovi dugovi, ali je ostalo još novca.”
Omer ibn Abdul-Aziz, rekao je: ”Dajte novac iz državne blagajne učenjacima i onima koji tragaju za znanjem.”
Odgovorili su: ”Podijeljen je imetak učenjacima i tragaocima za znanjem, ali je ostalo još imetka.”
Tada im je Omer ibn Abdul-Aziz, rekao: ”Onda kupite za taj novac pšenice i pospite je po vrhovima brda, da niko ne može reći da su ptice gladne u muslimanskim zemljama.”
Kada muslimanski vladar osjeti svoju odgovornost za sva stvorenja, a ne samo za ljude, onda je to znak da ljudi žive u sigurnosti, sreći i općem prosperitetu, jer je državna blagajna puna i otvorena je za pomoć svim ljudima, muslimanima i nemuslimanima koji žive u muslimanskoj državi, ali i onima izvan muslimanske države.
Naredba halife Omera ibn Abdul-Aziza da se pospe pšenica po vrhovima brda da ni ptice ne bi bile gladne u muslimanskoj državi, nije bila puka fraza, već je to bila stvarnost zasnovana na pravdi i samilosti.
Halifa Omer ibn Abdul-Aziz je bio svjestan da je on samo opunomočenik koji je morao da troši i dijeli imetak iz državne blagajne u ime Allaha, i iz dužnosti koja mu je nametnuta po zakonu Uzvišenog Stvoritelja. Stoga, Omerovo izražavanje straha za ptice nije bio nikakav marketinški trik niti lukavi potez vladara kojim je želio pridobiti mase, već je to izraz straha od Allaha u svemu što mu je povjereno. Zato su u vrijeme njegove vladavine podanici, bez obzira na vjeru, živjeli sigurnim i udobnim životom, i ako je neko bio gladan, onda je to bio halifa Omer ibn Abdul-Aziz, koji je sebi uskraćivao mnoge stvari bojeći se da ne uskrati prava svojim podanicima, jer će za njih biti pitan na Sudnjem danu.
Za razliku od halife Omera ibn Abdul-Aziza, današnji muslimanski vladari bez imalo milosti i osjećaja odgovornosti gledaju kako muslimani na sjeveru Gaze umiru od gladi. Za njih je vlast privilegija putem koje ostvaruju svoje dunjalučke ciljeve i interese, a ne emanet zbog kojeg će odgovarati pred Allahom na Sudnjem danu.
Imam el-Bejheki bilježi predaju u kojoj se navodi da je neki čovjek otišao kod vlasnika bunara i tražio da mu daju vode, ali su oni to odbili i on je umro od žeđi. Kad je to čuo halifa Omer ibn Hattab, naredio je vlasnicima bunara da plate krvarinu porodici umrlog, jer su oni bili uzrok njegove smrti. Na osnovu toga, islamski pravnici su, ako neki musliman umre od gladi ili žeđi, njegovim komšijama muslimanima nametali plaćanje krvarine, jer su ga pustili da skapa od gladi i žeđi.
Koliko bi krvarina danas morali platiti arapsko-muslimanski vladari za djecu, žene i starce koji umiru od gladi u Gazi.
