Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedno od najvažnijih pitanja savremene islamske misli jeste pitanje zašto je muslimanski svijet, uprkos svojim ogromnim ljudskim, prirodnim, geografskim i duhovnim potencijalima, izgubio sposobnost da bude samostalan i utjecajan sudionik svjetske historije. Kako je islamski ummet, koji je nekada stvarao civilizaciju, oblikovao društvene odnose i značajno utjecao na razvoj čovječanstva, došao u položaj da danas uglavnom slijedi tuđe obrasce i pokušava pronaći rješenja za vlastite probleme preuzimajući gotove modele drugih naroda?
Ovim pitanjem posebno se bavio alžirski mislilac Malik bin Nebi (1905-1973), jedan od najznačajnijih muslimanskih intelektualaca 20. stoljeća. On je čitav svoj intelektualni rad posvetio proučavanju uzroka civilizacijskog uspona i pada naroda, s posebnim osvrtom na stanje muslimanskog svijeta.
Za razliku od pristupa koji krizu muslimanskog svijeta objašnjavaju prvenstveno kolonijalnom dominacijom, političkom podjelom, siromaštvom ili nedostatkom obrazovanja, Malik bin Nebi pokušao je proniknuti u dublje uzroke civilizacijskog zastoja. Njegovo polazište bilo je da se stanje jednog društva ne može razumjeti samo analizom vanjskih okolnosti, nego se mora ispitati i stanje čovjeka koji to društvo čini, njegov sistem vrijednosti, način razmišljanja i odnos prema vremenu, radu i zajedničkim obavezama.
To, naravno, ne znači umanjivanje odgovornosti kolonijalnih sila za historijsko potčinjavanje muslimanskih naroda, pljačku njihovih resursa, razaranje njihovih institucija i političko prekrajanje njihovih prostora. Naprotiv, Malikova analiza postaje značajna upravo zato što kolonijalizam posmatra i kao vanjsku silu i kao problem čije posljedice mogu nastaviti živjeti u čovjeku i društvu dugo nakon formalnog oslobađanja od kolonijalne vlasti.
Njegova osnovna teza bila je da se civilizacijski preporod ne ostvaruje prvenstveno promjenom vanjskih okolnosti, nego promjenom čovjeka, njegove svijesti, vrijednosti i sposobnosti da raspoložive mogućnosti pretvori u stvaralačko i organizirano djelovanje.
Čovjek kao polazište civilizacijskog preporoda
Malik bin Nebi smatrao je da se civilizacijski uspon i pad naroda ne mogu razumjeti bez proučavanja čovjeka koji je nosilac društvenih promjena. Materijalna bogatstva, prirodni resursi, geografski položaj i politička moć sami po sebi ne stvaraju civilizaciju. Njihova vrijednost zavisi od čovjeka koji njima raspolaže, njegovog znanja, moralnih kvaliteta, radnih navika i sposobnosti organiziranja.
Malik bin Nebi civilizaciju posmatra kao rezultat međusobnog djelovanja triju osnovnih elemenata: čovjeka, zemlje i vremena. Međutim, njihovo puko postojanje ne dovodi samo po sebi do nastanka civilizacije. Da bi ti elementi postali pokretačka snaga društvenog razvoja, potrebno ih je povezati i usmjeriti idejom koja će odrediti cilj njihovog djelovanja. Tu presudnu ulogu Malik bin Nebi dodjeljuje vjerskoj ideji, koja čovjeku daje smisao djelovanja, oblikuje njegov sistem vrijednosti i uspostavlja moralni okvir unutar kojeg se razvija društveni život.
On u historijskom iskustvu prve muslimanske zajednice prepoznaje upravo takav primjer. Arapsko društvo prije objave Kur'ana raspolagalo je ljudima, zemljom i vremenom, ali ti potencijali nisu bili povezani u civilizacijsku cjelinu. Dolaskom islama čovjek je dobio novu svijest o sebi, svojoj odgovornosti i svrsi života. Promijenio se njegov odnos prema radu, znanju, drugim ljudima i zajednici, a ta promjena pokrenula je historijski proces iz kojeg je nastala veličanstvena islamska civilizacija.
Ova njegova analiza posebno je važna za razumijevanje današnjeg stanja muslimanskog ummeta. Mnoge muslimanske zemlje raspolažu ogromnim prirodnim bogatstvima, strateški važnim geografskim položajem, mladim stanovništvom i značajnim finansijskim sredstvima, ali ti potencijali nisu proporcionalni njihovoj stvarnoj naučnoj, tehnološkoj, ekonomskoj i političkoj snazi.
Sklonost kolonijalnom potčinjavanju
Malik bin Nebi razvio je i poseban koncept koji je nazvao al-qābiliyya lil-isti'mār (podložnost kolonizaciji), označavajući njime skup unutrašnjih psiholoških, intelektualnih, društvenih i ekonomskih slabosti koje jedno društvo čine podložnim kolonijalnom potčinjavanju.
On je smatrao da se kolonijalizam ne može razumjeti samo kroz vojnu nadmoć kolonizatora, političku okupaciju i ekonomsku eksploataciju, već je potrebno istražiti i unutrašnje stanje društva koje omogućava da se takva dominacija uspostavi i održi.
U djelu Šurūtun-nehda (Uvjeti preporoda) piše: ”Vlast, kakva god bila, nije ništa drugo do društveni instrument koji se mijenja u skladu s društvenim ambijentom u kojem djeluje i poprima njegova obilježja. Ako je društveni ambijent zdrav i slobodan, vlast mu ne može nametnuti ono što u njemu ne postoji. A ako je taj ambijent obilježen sklonošću kolonijalnom potčinjavanju, onda i njegova vlast nužno poprima kolonijalni karakter.” (Malik ibn Nebi, Šurūtun-nehda, Dar el-Fikr, Damask, str. 31.)
Na tu misao Malik se nadovezuje riječima: ”Ovo društveno zapažanje navodi nas na zaključak da kolonijalizam nije proizvod političkih igara niti djelo političara, već da izvire iz same čovjekove duše, koja prihvata poniženje kolonijalnog potčinjavanja i omogućava mu da se učvrsti na njenom tlu.” (Šurūtun-nehda, str. 31.)
Zatim nastavlja: ”Nijedan narod neće se osloboditi kolonijalizma i njegovih snaga sve dok se njegova duša ne oslobodi spremnosti da prihvati poniženje pred kolonizatorom i dok se ne oslobodi onog duha koji ga čini podložnim kolonijalnom potčinjavanju.” (Šurūtun-nehda, str. 31.)
Sklonost kolonijalnom potčinjavanju nije urođena osobina nekog naroda, nego historijski nastalo stanje obilježeno gubitkom samopouzdanja, slabljenjem društvene odgovornosti, intelektualnom zavisnošću i nesposobnošću samostalnog djelovanja. Takvo stanje kolonijalna vlast dodatno produbljuje, stvarajući začarani krug u kojem unutrašnja slabost olakšava vanjsku dominaciju, a vanjska dominacija dalje proizvodi i učvršćuje unutrašnju slabost.
Zato Malik bin Nebi upozorava da se narod ne oslobađa kolonijalizma samim odlaskom stranog okupatora. Ako u njegovoj svijesti i društvenim odnosima ostanu sačuvani obrasci podložnosti, zavisnosti i osjećaja vlastite inferiornosti, politička nezavisnost neće automatski donijeti i stvarnu samostalnost.
U tom kontekstu posebno je značajan njegov zaključak: ”Kolonijalna mora neće nestati iz jednog naroda, kako neki zamišljaju, retoričkim parolama, već duhovnom promjenom kroz koju pojedinac postepeno postaje sposoban obavljati svoju društvenu funkciju i dostojan da njegova čast bude poštovana.” (Šurūtun-nehda, str. 31.)
Ova misao posebno je značajna za muslimanske zemlje koje su nakon stjecanja nezavisnosti nastavile živjeti u različitim oblicima političke, ekonomske i intelektualne zavisnosti. Promjena zastave, himne i političke administracije ne znači nužno i stjecanje stvarne sposobnosti samostalnog odlučivanja. Društvo koje vlastite potrebe, razvojne prioritete i budućnost ne određuje samostalno ostaje izloženo različitim oblicima vanjske dominacije, bez obzira na formalni status svoje državne nezavisnosti.
Kultura, intelektualna zavisnost i kriza ideja
Posebno mjesto u razumijevanju civilizacijskog preporoda kod Malika bin Nebija zauzima kultura. On je nije posmatrao kao zbir znanja, umjetničkih dostignuća, običaja i obrazovnih sadržaja, nego kao sistem vrijednosti koji oblikuje čovjeka i određuje njegovo ponašanje u društvu.
U djelu Muškiletus-sekāfe (Problem kulture) piše: ”Različiti aspekti kulture ne dopuštaju nam da je definiramo kao neku stvar, nego kao uzajamni odnos. To je odnos u kojem način života u društvu oblikuje društveno ponašanje pojedinca, kao što i ponašanje pojedinca oblikuje način života u društvu.” (Malik bin Nebi, Muškiletus-sekāfe, Dar el-Fikr, Damask, 4. izdanje, 2000, str. 43.)
Malik bin Nebi kulturu razmatra kroz četiri temeljne dimenzije: moralnu, estetsku, praktično-logičku i naučnu. Moralno načelo predstavlja osnovu međuljudskih odnosa, povjerenja i društvene odgovornosti. Estetski osjećaj oblikuje čovjekov odnos prema ljepoti, redu, urednosti i skladu. Praktična logika omogućava pretvaranje ideja i dobrih namjera u konkretno djelovanje, racionalno korištenje vremena i raspoloživih sredstava, dok znanje i tehnička dostignuća osiguravaju sredstva potrebna za ostvarivanje postavljenih ciljeva.
Povezivanjem ova četiri elementa stvara se kulturni ambijent sposoban pokrenuti pojedinca i društvo. Moral bez praktičnog djelovanja ostaje na nivou načela, praktično djelovanje bez moralnog usmjerenja može postati sredstvo sebičnih interesa, a znanje bez društvene odgovornosti ne mora nužno proizvesti opću korist.
S druge strane, Malik bin Nebi je upozoravao na opasnost idejnog i kulturnog oponašanja drugih civilizacija. Smatrao je da su muslimanska društva, suočena s materijalnom i tehnološkom nadmoći Zapada, pokušavala preuzeti njegove gotove proizvode i vanjske obrasce, zanemarujući znanje, organizaciju, radnu disciplinu i stvaralački proces koji su omogućili njihov nastanak. Upozoravao je da preuzimanje civilizacijskih proizvoda nije isto što i posjedovanje sposobnosti da se oni samostalno stvaraju.
Posebno je upozoravao na takozvane mrtve ideje, koje se prenose kao naslijeđene formule, bez razumijevanja njihove svrhe i stvaralačke vrijednosti, kao i na nekritičko preuzimanje obrazaca iz drugih kulturnih sredina, bez procjene njihove valjanosti i prilagođavanja vlastitim potrebama.
Tako muslimansko društvo može istovremeno ostati zarobljeno u neproduktivnim obrascima vlastitog naslijeđa i podložno nekritičkom prihvatanju tuđih kulturnih utjecaja. Ni jedno ni drugo ne može biti temelj preporoda. On zahtijeva oživljavanje stvaralačke sposobnosti islamske misli, kritičko preispitivanje vlastitog naslijeđa i sposobnost preuzimanja korisnih iskustava drugih civilizacija, bez odricanja od vlastitih vrijednosti i idejne samostalnosti.
Ideja islama i uvjeti stvarne obnove ummeta
U središtu Malikove vizije civilizacijskog preporoda nalazi se uvjerenje da svaka civilizacija nastaje pod utjecajem jedne temeljne ideje koja čovjeku daje smisao, usmjerava njegove sposobnosti i određuje ciljeve zajednice. Malik bin Nebi smatrao je da je upravo islamska ideja bila pokretačka snaga koja je u prošlosti preobrazila pojedinca i muslimansko društvo, oslobodila njihove stvaralačke potencijale i omogućila nastanak velike civilizacije.
Islam, prema njegovom shvatanju, nije samo skup vjerskih uvjerenja i obreda nego sveobuhvatan sistem vrijednosti koji oblikuje čovjekovu svijest, karakter i odnos prema životu. Međutim, historijska uloga islamske ideje ne može se obnoviti pukim pozivanjem na prošlost i isticanjem nekadašnje slave muslimanskog svijeta. Ona mora ponovo postati djelotvorna snaga u životu muslimana, tako da se vjerovanje potvrđuje odgovornošću, znanje istraživanjem i stvaralaštvom, moral konkretnim ponašanjem, a svijest o pripadnosti zajednici radom i zalaganjem za opće dobro.
Upravo u tome nalazi se suština Malikove poruke: civilizacija se ne može kupiti, uvesti niti jednostavno preuzeti od drugih, jer nastaje tek onda kada temeljna ideja oblikuje čovjeka, usmjerava njegovo djelovanje i povezuje pojedinačne sposobnosti u zajednički stvaralački poduhvat.
Ova misao posebno je važna za razumijevanje savremene krize muslimanskog ummeta, koja se ne ogleda samo u nedostatku političke moći, ekonomskih sredstava i tehnoloških dostignuća nego i u raskoraku između vrijednosti koje muslimani zastupaju i društvene stvarnosti koju svojim djelovanjem stvaraju.
Neodgovornost, neorganiziranost, međusobne podjele, zanemarivanje znanja i rada, politička nemoć i nedostatak zajedničke vizije pokazuju da islamske vrijednosti nisu pretočene u društvenu snagu sposobnu da mijenja stvarnost.
Stoga preporod ummeta ne može počivati samo na promjeni političkih okolnosti i odnosa moći. On zahtijeva preporod čovjeka, moralnih temelja zajednice i društvenih uvjeta u kojima će znanje, rad, odgovornost i stvaralaštvo ponovo dobiti svoje mjesto. Potrebno je odgajati generacije koje će islam razumjeti kao obavezu odgovornog življenja, a ne samo kao pripadnost i naslijeđeni identitet; koje će znanje pretvarati u stvaralaštvo, vjerovanje u odgovornost, a zajedničke vrijednosti u sposobnost organiziranog djelovanja.
