Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Nedavno sam naišao na nekoliko zanimljivih istraživačkih radova i tekstova u kojima se govori o mogućoj vezi između intelektualnog naslijeđa Ibn Tejmije i savremene umjetne inteligencije. Posebnu pažnju privukao mi je i jedan video u kojem se razmatraju određene ideje ovog islamskog učenjaka, koji je živio na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće, i njihova povezanost s načinom na koji današnji računarski sistemi obrađuju informacije, prepoznaju obrasce i uspostavljaju veze između različitih pojmova.
Na prvi pogled, takva veza djeluje neobično, čak nevjerovatno. Kakve veze može imati učenjak koji je živio prije više od sedam stoljeća s tehnologijom koja danas mijenja način na koji ljudi rade, uče i komuniciraju?
Da bismo razumjeli zbog čega je Ibn Tejmijino mišljenje privuklo pažnju istraživača koji se bave ovom temom, potrebno je najprije sagledati širinu njegovog znanja i posebnosti njegovog intelektualnog rada. Njegov naučni interes nije se ograničavao na jednu disciplinu. Bavio se tefsirom, hadisom, fikhom, akaidom, arapskim jezikom, filozofijom i logikom, a u svakoj od tih oblasti pokazivao je izuzetnu sposobnost razumijevanja složenih pitanja i povezivanja znanja iz različitih naučnih područja.
Njegova genijalnost nije se ogledala samo u širini i obimu znanja nego, još više, u načinu na koji je to znanje koristio. Ibn Tejmijje je bio sposoban precizno izložiti tuđe mišljenje, proniknuti u njegove temelje, prepoznati slabosti argumentacije i provjeriti njenu valjanost na osnovu dokaza. Nije se zadovoljavao autoritetom poznatog imena niti je neku tvrdnju prihvatao samo zato što je dugo bila zastupljena u učenim krugovima. Zanimao ga je dokaz na kojem počiva, ali i put kojim se od početnih pretpostavki dolazi do određenog zaključka.
Ta osobina posebno je dolazila do izražaja u njegovim raspravama o filozofiji i logici. Ibn Tejmije se nije zaustavljao na osporavanju pojedinačnih tvrdnji nego je ispitivao i same metode kojima se do njih dolazilo. Provjeravao je jesu li polazne pretpostavke istinite, odgovaraju li pojmovi stvarnosti koju bi trebali opisivati i slijedi li zaključak zaista iz ponuđenih dokaza. Drugim riječima, zanimalo ga je ne samo šta čovjek tvrdi da zna nego i na koji način dolazi do tog znanja i koliko su pouzdani temelji na kojima ga zasniva. Upravo nas ta pitanja uvode u jednu od najvažnijih tema filozofije, nauke i razvoja umjetne inteligencije, a to je priroda zaključivanja i kriteriji na osnovu kojih neki zaključak možemo smatrati pouzdanim.
Naravno, ovdje nije riječ o historijskoj vezi između Ibn Tejmijinih djela i nastanka savremene umjetne inteligencije, niti postoje osnove da ga predstavljamo kao njenog preteču. Zanimljivost ove teme jeste u tome što su pojedini savremeni istraživači u njegovoj kritici aristotelovske logike i razmatranjima o analogijskom zaključivanju prepoznali ideje koje su relevantne za razumijevanje načina na koji računarski sistemi mogu prepoznavati obrasce, upoređivati različite slučajeve i uspostavljati veze među informacijama.
Da bismo razumjeli u čemu se ta sličnost sastoji i gdje su njene granice, potrebno je najprije objasniti kako je Ibn Tejmije razumijevao ljudsko zaključivanje i zbog čega je kritizirao neke od temeljnih postavki aristotelovske logike.
Ibn Tejmijjina kritika aristotelovske logike
Jedno od važnih pitanja kojima se Ibn Tejmije bavio bilo je pitanje ljudske spoznaje. Kako čovjek dolazi do istine o stvarima? Da li je dovoljno da pravilno povezuje opće tvrdnje i izvodi zaključke iz njih ili je potrebno ispitati kako su te tvrdnje nastale i na čemu se zasnivaju?
U svojim raspravama o aristotelovskoj logici Ibn Tejmije je posebnu pažnju posvetio silogizmu, jednom od osnovnih oblika deduktivnog zaključivanja. Silogizam se sastoji od dviju premisa ili tvrdnji iz kojih se, na osnovu njihovog međusobnog odnosa, izvodi zaključak koji iz njih nužno slijedi.
Naprimjer, ako kažemo da su svi ljudi smrtni, a da je Ahmed čovjek, možemo zaključiti da je Ahmed također smrtan. Veza između premisa i zaključka uspostavlja se preko zajedničkog pojma, u ovom slučaju pojma čovjeka, koji omogućava da se ono što vrijedi za cijelu skupinu primijeni na njenog pojedinačnog pripadnika.
Ibn Tejmije nije osporavao da se na ovaj način može pravilno zaključivati. Njegova pažnja bila je usmjerena na pitanje koje prethodi takvom zaključivanju: kako znamo da je opća tvrdnja istinita? Na osnovu čega možemo tvrditi da se ona odnosi na sve slučajeve koje obuhvata?
Sama činjenica da je zaključak logički izveden iz dvije tvrdnje ne dokazuje istinitost tih tvrdnji. To se može vidjeti na jednostavnom primjeru. Ako kažemo: ”Sve ptice mogu letjeti”, a zatim: ”Pingvin je ptica”, zaključit ćemo da pingvin može letjeti. Zaključak je izveden prema pravilima silogizma, ali je prva premisa pogrešna, jer postoje ptice koje ne mogu letjeti. Prema tome, formalna valjanost zaključivanja sama po sebi ne garantira istinitost zaključka. Potrebno je provjeriti i premise od kojih polazimo, njihovu utemeljenost i usklađenost sa stvarnošću.
Upravo je na tome Ibn Tejmije posebno insistirao. Nije bilo dovoljno pokazati da zaključak logički slijedi iz premisa; trebalo je ispitati jesu li i same premise ili tvrdnje istinite i na kojim se dokazima zasnivaju.
Sličan problem uočavao je u filozofskom shvatanju definicija. U aristotelovskoj tradiciji definicija je imala posebno mjesto jer se smatralo da se pravilnim definiranjem može doći do spoznaje suštine neke stvari. Ibn Tejmijina primjedba nije bila samo da definicija ne garantira spoznaju suštine. On je problematizirao samu pretpostavku da definicija, odnosno ono što logičari nazivaju hadd, može biti samostalan put do spoznaje suštine stvari.
Ovu primjedbu ilustrirao je primjerom koji se često navodio u aristotelovskoj logičkoj tradiciji, definicijom čovjeka kao ”razumne životinje” (hayawān nātiq). O tome je napisao: ”Kada, naprimjer, neko kaže da je definicija čovjeka ”razumna životinja”, to je iskaz koji predstavlja puku tvrdnju bez dokaza.” (Medžmū'u-l-fetāwā, IX/91–92.)
Njegovo obrazloženje je vrlo zanimljivo. On postavlja pitanje zna li slušalac da je takva definicija tačna i prije nego što je čuje. Ako zna, onda mu ona nije donijela novo saznanje. Ako, pak, ne zna, na osnovu čega može biti siguran da je tačna, kada onaj ko je iznosi nije nepogrešiv i nije ponudio dokaz za svoju tvrdnju?
Time je Ibn Tejmije ukazivao na osnovni nedostatak shvatanja prema kojem se samim definiranjem može spoznati suština neke stvari.
Dvije vrste analogijskog zaključivanja
Kad je riječ o kijasu, odnosno zaključivanju na osnovu utvrđene povezanosti između različitih slučajeva, Ibn Tejmije je razlikovao dva oblika. Prvi je kijās et-temsīl, odnosno analogijsko zaključivanje kojim se jedan pojedinačni slučaj povezuje s drugim na osnovu zajedničkog svojstva, a drugi kijās eš-šumūl, odnosno zaključivanje u kojem se pojedinačni slučaj podvodi pod opće pravilo.
Prvi oblik najlakše ćemo razumjeti na primjeru zabrane opojnih pića. Znamo da je vino od grožđa zabranjeno. Ako se postavi pitanje da li ista zabrana važi i za opojno piće od hurmi, ne oslanjamo se na njihovu površinsku sličnost, nego ispitujemo razlog zbog kojeg je vino zabranjeno. Ako je razlog zabrane opojnost, a i piće od hurmi ima isto svojstvo, postoji osnova da se na njega primijeni isti propis. Dakle, propis se prenosi s jednog pojedinačnog slučaja na drugi zbog zajedničkog relevantnog svojstva, a ne zbog njihove površinske sličnosti.
Drugi oblik, kijās eš-šumūl, zasniva se na podvođenju pojedinačnog slučaja pod opće pravilo. Isti primjer možemo izraziti ovako: svako opojno piće je zabranjeno; piće od hurmi je opojno; prema tome, i ono je zabranjeno. Ovdje se, dakle, ne zaključuje neposrednim poređenjem dvaju pojedinačnih slučajeva, nego se konkretan slučaj podvodi pod opće pravilo čija je valjanost već utvrđena.
Kako savremena istraživanja čitaju Ibn Tejmiju
Jedan od radova koji je skrenuo pažnju na ovu temu objavili su John F. Sowa i Arun K. Majumdar 2003. godine pod naslovom Analogical Reasoning (”Analogijsko zaključivanje”). Autori istražuju odnos logičkog i analogijskog zaključivanja, kao i mogućnosti primjene analogije u računarskim sistemima.
U historijskom dijelu rada osvrću se na Ibn Tejmijinu kritiku aristotelovske logike, posebno na pitanje odakle potječu opće tvrdnje o stvarnom svijetu i na čemu počiva njihova pouzdanost. Ističu da se takve tvrdnje ne mogu jednostavno prihvatiti kao neupitne polazne premise.
U njihovom prikazu Ibn Tejmijine argumentacije posebno se ističe pitanje porijekla općih tvrdnji o stvarnom svijetu. Autori objašnjavaju da se takve tvrdnje moraju zasnivati na indukciji, odnosno na ispitivanju pojedinačnih slučajeva iz kojih se izvodi opće pravilo. Drugim riječima, prije nego što neko opće pravilo upotrijebimo u zaključivanju, potrebno je ispitati iskustvene činjenice na kojima ono počiva. (Sowa i Majumdar, 2003, str. 19–20.)
Autori zatim predstavljaju računarski sistem VivoMind Analogy Engine (VAE), koji je razvio Arun Majumdar. Riječ je o sistemu za pronalaženje analogija između različitih pojmova i pojava, a zasniva se na konceptualnim grafovima, odnosno prikazima u kojima su pojmovi povezani odnosima i međusobnim vezama. Sistem analizira te strukture i traži podudarnosti između pojmova koji pripadaju različitim oblastima stvarnosti, povezujući ih na osnovu sličnosti njihovih svojstava, funkcija i međusobnih odnosa.
Jedan od primjera koji autori navode jeste poređenje mačke i automobila. Sistem je, analizirajući podatke iz baze WordNet, pronašao niz analogija između njihovih dijelova. Tako je glavu mačke povezao s poklopcem motora automobila, oko s farom, srce s motorom, kostur sa šasijom, šapu s točkom, a krzno s lakom automobila. Pronašao je i podudarnosti između dijelova probavnog i pogonskog sistema, pa je tako usta povezao s poklopcem rezervoara, želudac s rezervoarom za gorivo, crijeva s komorom za sagorijevanje, a anus s izduvnom cijevi. Naravno, ti dijelovi nisu istovjetni niti imaju istu prirodu. Podudarnost se zasniva na određenim funkcijama, svojstvima i odnosima koje imaju unutar različitih cjelina. (Ibid., str. 22–23.)
Ovaj primjer pokazuje da analogija ne mora počivati na površinskoj sličnosti. Dvije pojave mogu se bitno razlikovati, a ipak imati podudarne odnose koji omogućavaju njihovo smisleno poređenje. Upravo takve veze sistem nastoji prepoznati i prikazati.
Sowa i Majumdar u uvodu rada iznose i širu tezu da je formalna logika ”strogo ograničen i stiliziran način korištenja analogija”. Smatraju da analogijsko zaključivanje prethodi formaliziranju znanja, ali i da se određeni oblici analogije koriste u samim postupcima dedukcije, indukcije i abdukcije. (Ibid., str. 16.)
Tu se otvara prostor za poređenje s Ibn Tejmijinim razmatranjima. U oba slučaja važnu ulogu ima prepoznavanje odnosa između različitih slučajeva i utvrđivanje svojstava koja ih povezuju. Međutim, postoji važna razlika. Ibn Tejmije se ne zaustavlja na prepoznavanju zajedničkog svojstva, nego ispituje da li je upravo to svojstvo relevantno za zaključak koji se izvodi i da li postoji valjan dokaz za njegovo povezivanje s određenim sudom. Računarski sistem, nasuprot tome, pronalazi strukturne i funkcionalne podudarnosti među informacijama, ali njihovo prepoznavanje samo po sebi ne dokazuje istinitost zaključka.
Sve što smo naveli pomaže nam da razumijemo šta je to što su savremeni istraživači prepoznali u Ibn Tejmijinom djelu. Naime, nisu u njemu pronašli nacrt za umjetnu inteligenciju niti dokaz da je ovaj islamski učenjak predvidio savremene tehnologije. Prepoznali su vrijednost njegovih razmatranja o izvorima znanja, provjeri polaznih tvrdnji i načinima na koje čovjek dolazi do pouzdanih zaključaka. Sedam stoljeća kasnije, ta pitanja ostaju važna jer tehnološka sposobnost da se proizvede odgovor ne uklanja potrebu da se ispita njegova istinitost.
Možda je upravo to najvažnija pouka ovog poređenja. Nije dovoljno doći do zaključka; potrebno je znati na čemu on počiva, odgovara li stvarnosti i imamo li razloga da mu vjerujemo. Umjetna inteligencija može proširiti mogućnosti ljudskog istraživanja, ali ne može čovjeka osloboditi odgovornosti za vlastito mišljenje. Naprotiv, što su njene mogućnosti veće, to je važnije sačuvati sposobnost kritičkog rasuđivanja, razlikovati dokaz od privida dokaza i ne prihvatati odgovor samo zato što zvuči uvjerljivo. U tome se ogleda trajna vrijednost Ibn Tejmijine intelektualne zaostavštine, ali i razlog zbog kojeg je njegovo djelo zanimljivo i savremenom čitaocu.
Izvori
– Ibn Tejmije, Medžmū'u-l-fetāwā, sabrao i priredio Abdurrahman ibn Kasim, Medina: Kompleks kralja Fahda za štampanje Mushafa, 2004.
– Rayan, Sobhi, ”Ibn Taymiyya's Criticism of the Syllogism”, Der Islam, vol. 86, br. 1, 2011.
– Sowa, John F. i Arun K. Majumdar, ”Analogical Reasoning”, u: Conceptual Structures for Knowledge Creation and Communication, Lecture Notes in Computer Science, vol. 2746, Springer, 2003.
– Hoover, Jon, ”Ibn Taymiyya”, Stanford Encyclopedia of Philosophy, 2024.

