Razgovarao: Ezher Beganović
Saff: Gospodine Lozo, vi ste advokat jednog od optuženih u slučaju „ Damask“. Bili ste na prvom ročištu, upoznati ste sa optužbama, možete li nam reći nešto više o tom slučaju, ima li optužba ikakve dokaze protiv optuženih i kako biste opisali ovaj slučaj?
Lozo: Što se tiče slučaja „Damask“ kako je simbolično nazvana policijska akcija hapšenja grupe muslimana, jučer je Sud Bosne i Hercegovine, po prijedlogu Tužilaštva Bosne i Hercegvoine za pet osoba odredio jednomjesečni pritvor. Želio bih vas podsjetiti na sličnu akciju koja se dogodila početkom februara 2010. godine u kojoj su učestvovale mnogobrojne policijske snage uz upotrebu bornih vozila i medija koji su sinhronizirano pratili samu akciju i zlostavljanje nemoćnih građana bez ikakvog osnova i smisla. Tada je isti sud po prijedlogu istog tužilaštva odredio jednomjesečni pritvor za sedam osoba. Isto kao i jučer, tužilaštvo je navodilo razloge bjekstva, mogućeg utjecanja na svjedoke, prikrivanje dokaza ili počinjenje novog krivičnog djela. Tada je to izgledalo kao da zaista postoji ozbiljan problem koji je od značaja za cijelu društvenu zajednicu. Osobama lišenim slobode stavljalo se na teret da su počinili teška krivična djela od kojih su organizovani kriminal, napad na ustavni poredak Bosne i Hercegovine, ugrožavanje teritorijalne cjeline Bosne i Hercegovine, izazivanje narodnosne , rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, sprečavanje povratka izbjeglica i raseljenih lica, samovlašće, povreda slobode i opredjeljenja birača, učestvovanje u grupi koja spriječi službenu osobu u vršenju službene dužnosti, nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materijala i ometanje rada pravosuđa. Ovakve teške kvalifikacije su izvedene iz izvještaja koji je državno tužilaštvo dobilo od Federalne uprave policije. Tada sam kao jedan od branilaca, gotovo bio uvjeren da će svi osumnjičeni ili već broj tih osoba biti optuženi i osuđeni, jer je nemoguće da se provedu takve policijske akcije i liši slobode toliki broj osoba a da nema osnova za poduzete radnje. Danas nakon proteka više od četiri godine, sa žaljenjem se sjećam samo činjenice da su sve osobe koje su lišene slobode neosnovano izlagani povredama osnovnih ljudskih prava, a njihove porodice i prijatelji su pretrpjeli neugodnosti, do čega nije trabalo doći. Svih sedam osoba su, nakon izlaska na slobodu imali ograničenja korištenja svojih ljudskih prava jer su do polovice februara 2011. godine bili podvrgnuti mjerama zabrane ili kako se u našem narodu kaže u „kućnom pritvoru“. Tužilaštvo nikada nije podiglo optužnicu u ovom predmetu jer za tako nešto ne postoje razlozi. Svrha „akcije“ je postignuta na način što su osobe koji su bili predmet obrade izolovani od javnosti u trajanju od godinu dana, a šira javnost je stekla dojam da se radi o osobama koji su počinili kriminal u visokom stepenu. Po mom mišljenju, postignuto je više ciljeva, od kojih je pored zastrašivanja grupe muslimana, u javnosti se stekao dojam da „organi gonjenja“ rade na provođenju zakona. Ovakve radnje koje su klasičan vid zloupotrebe ovlaštenja, često služe kao pokriće nerada policijskih i tužilačkih službi na otkrivanju stvarnog kriminala koji je prilično evidentan i za koji zna šira javnost.
Najnovija „akcija“ sada policijskih agencija Bosne i Hercegovine, nedvojbeno ukazuje da se radi o sličnom vidu političkog procesa koji vjerovatno ima sasvim drugu svrhu u odnosu na sam slučaj optužbi koje se stavljaju na teret osobama sada lišenih slobode. U ovom slučaju se radi o osobama koje su navodno odgovorni za finansiranje terorističkih aktivnosti, javno podsticanje na terorističke aktivnosti, vrbovanje za izvođenje terorističkih aktivnosti i organizovanje – pripadanje terorističkoj grupi. Sasvim je jasno da ne postoje osnovani razlozi za ovakve tvrdnje. Radi se o pretpostavkama ili izmišljenim okolnostima kako bi se sudu ponudilo bilo kakvo uvjerenje da prihvati prijedlog za određivanje mjere pritvora. Ne postoje relevantni dokazi. Osnovni temelj optužbi je Rezolucija broj 2170 Ujedinjenih nacija, koju je usvojila Generalna skupština. Tužilaštvo ne navodi datum donošenja ove rezolucije, ali navode da su od strane Generalne skupštine kao terorističke organizacije proglašene Džebhatun Nusr-a i IDIŠ. Tužilaštvo stavlja na teret ovim osobama da su odlazili u Siriju u periodu od 2013. godine pa do lišavanja slobode i postajali pripadnici terorističke grupe koja ima za cilj zastrašivanje stanovništva i prisiljavanja organa vlasti Sirije da promijene svoj ustavni poredak a sve u cilju stvaranja islamske države. Terete se da su osobe koje su odlazili u Siriju napadali organe vlasti Sirije te civilno stanovništvo koje nije pristajalo na uspostavu islamske države. Jasno je da se radi o plitičkom procesu po kojem bi trebalo da se spriječi utjecaj na Sirijsku vladu i stanovništvo, što je besmisleno u odnosu na mali broj osoba koje su odlazile ili se još nalaze u Siriji. Ostaje nejasno otkad su vlasti Bosne i Hercegovine na strani Sirijskog režima ili je to proizvoljno izvedena teorija od strane „organa gonjenja“ da bi se steklo bilo kakvo uvjrenje. Tužilaštvo je pokušalo prikriti činjenicu da je Rezolucija 2170 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija donijeta 15. avgusta 2014. godine, do kada navedene organizacije ili pokreti nisu bili kavlificirani kao teroristički. Poznata je naklonjenost državnog tužilaštva i Suda Bosne i Hercegovine da primjenjuju retroaktivno zakone na štetu građana, o čemu je javnost već upoznata.
Saff: Ovo je prvi slučaj da se optuženi procesuiraju po Zakonu o zabrani odlaska na strana ratišta i učestvovanje u stranim vojskama, barem se tako govori u medijima. Da li ovaj zakon daje široka ovlaštenja sudovima, tužilaštvima i sigurnosnim agencijama, da li ovaj zakon stavlja u povlašteniji položaj sudsko – sigurnosne institucije u odnosu na optuženike, odnosno da li je ovaj zakon pogodan za poduzimanje akcija protiv osumnječenika na osnovu nejasnih dokaza, na osnovu pretpostavki, ili za vođenje političkih procesa. Koliko je ovaj zakon pogodan za montiranje slučajeva?
Lozo: Osnovi sumnje nisu utemeljeni na Zakonu o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu 25. juna 2014. godine. Ovim zakonom je zabranjeno organizovati, rukovoditi, obučavati, opremati, ili mobilizirati pojedince i grupe s ciljem pridruživanja stranoj vojnoj ili paravojnoj formaciji. Zabranjeno je i pridruživanje stranoj vojnoj ili paravojnoj formaciji, što bi se odnosilo na odgovornost pojedinaca kao pripadnika takvih formacija. Također je zabranjeno nabavljanje opreme, uklanjanje prepreka ili stvaranje plana za odlazak na strana ratišta. Ono što posebno zabrinjava jeste uvođenje neke vrste „verbalnog delikta“ tako da je zabranjeno javno putem sredstava informisanja distribucijom propagandnog materijala ili na neki drugi način upućivanje poruke javnosti koja ima za cilj da nekoga podstakne za odlazak na strana ratišta. Ovo krivično djelo nije moglo da se dovede u kontekst ponašanja moga branjenika niti ostalih jer je zakon kasno stupio na snagu, a događaji su se odvili prije stupanja novog zakona na snagu. Zato se pokušalo sa terorizmom kao najpopularnijom mjerom jer je svjetski trend borba protiv terorizma, većim dijelom iz opravdanih razloga, a jednim dijelom iz političkih razloga, davanjem kvazi definicija i izmišljanjem terorista na koje se treba primijeniti sila da se zaustave što često dovodi do pojave režimskog terorizma koji se nazire i u Bosni i Hercegovini. Nove odredbe novog zakona bi se odnosile na osobe koji su otišli na strana ratišta poslije 25. juna 2014. godine ili možda na osobe koje su se zatekli na stranim ratištima, a nisu se vratili do ovog datuma. Ovaj zakon se ne odnosi samo na ciljane grupe, odnosi se i na borce na ratištima širom svijeta, kao što su Ukrajina ili Palestina. Ostaje provjera namjene ovog zakona u drugim slučajevima koji se ne odnose na Siriju i Irak.
Saff: Kako komentirate to što Sipa, ali i druge agencije sa sobom vode novinare i dozvoljavaju im da snimaju i objavljuju detalje hapšenja osumnjičenih osoba, kao što se dogodilo u akciji „Damask“. Vidjeli smo da su mediji objavljivali ponižavajuće snimke hapšenja osumnjičenih osoba?
Lozo:Poznata je metoda rada državnih agencija koji uvijek angažuju medije da ih prate. Akcije se planiraju u tajnosti, što bi bilo vjerovatno da nismo svjedoci da u akcijama učestvuju državni mediji koji postaju dio „organa gonjenja“ jer se na taj način uključuje javnost i obezbjeđuje se sud javnosti na strani policijskih agencija i tužilaštava. Prema etici rada, morale bi se odvijati akcije u diskreciji koliko je to moguće, pod uslovom ako je cilj da se završi posao koji je planiran u čisto krivično pravnom pogledu. Međutim, svjedoci smo da su skoro sve akcije vođene u pratnji privilegovanih medija, nakon čega se stiče dojam da se konstantno šalju poruke javnosti, često preuveličane čime bi se javnost zadovoljila i zadržala uvjerenje da se nešto pozitivno događa. Mišljenja sam da je u pitanju subjektivan odnos planera akcija koji imaju i određene elemente mržnje i pokušaja da se „žrtvi“ i njemu bliskim osobama nanese što više bola i straha te da se kod drugih izazove strah i nesigurnost. Ovakva odnos državnih agencija ima za posljedicu produbljivanje problema koji pokušavaju riješiti jer se često izaziva revolt kod svjesnog dijela građana i simpatije prema „žrtvi“ koje često nisu opravdane.
Islamofobija je realnost u sudskim i sigurnosno – policijskim institucijama BiH
Saff: Vi ste advokat koji ima iskustva sa vođenjem složenih slučajeva. Branili ste nekoliko osoba optuženih za terorizam, tj. branili ste nekoliko muslimana koji su se sumnjičili kao tzv. islamski teroisti i slično. Da li u sudskim i sigurnosno – policijskim institucijama BiH ima islamofobije?
Lozo: „Islamofobija“ je realnost. Moje je uvjerenje da se stepen „islamofobije“ povećava iz razloga aktuelnih događanja u svijetu. Ta pojava često prelazi u strah za koji nema nikakvog opravdanja. Tako vidimo da je početkom 2010. godine izvedena policijska akcija u Maoči u kojoj su grupa građana Bosne i Hercegovine odlučili da urede svoju zajednicu na način kako to oni žele. Poznato je da u svijetu postoje uređene zajednice, što je sasvim uobičajeno i dozvoljeno. Uređenje zajednice koja se suprotstavlja pravnom poretku nije dozvoljeno. U svakom slučaju trebalo bi utvrditi šta je to u suprotnosti sa pravnim poretkom. Nakon četiri godine nije utvrđeno da nešto tako postoji, ali ostaje strah i neizvjesnost za sve osobe koje pokušaju da se priključe toj zajednici ili osnuju sličnu zajednicu. Posljedice „islamofobije“ su konstantno davanje neutemeljenih kvalifikacija od strane državnih organa u odnosu na pokrete „vehabija“ i „selefija“. Ta terminologija je proizvedena u medijima, i dobila je mjesto u aktima policijskih i pravosudnih vlasti. To je rezultat „islamofobije“ da je država preuzela ingerencije vjerskih zajednica i daje kvalifikacije koje nikada nisu definisane od strane stručnih i ovlaštenih institucija ili organizacija. U vezi sa tim kavlifikacijama je i nastojanje pronaći terorizam ili teroriste, pa često po stilu oblačenja ili načinu života, što je prema Evropskoj konvenciji pravo svakog čovjeka da sam odluči o svom načinu života, sve do granica koje dozovljava pravni poredak države u kojoj živi. „Islamofobija“ je kao bolest zajednice koja se ne može ugasiti na način da će se muslimani odreći nečega u korist utjehe drugima. Muslimani bi trebali da znaju svoja prava i prava drugih, jer su ustavi, konvencije i zakoni ugovroi o zajedničkom životu u kojem svako može imati dovoljno svoje privatnosti, ali ne na štetu drugima.
Saff: Često se dešava da u javnosti putem mediji ili pisanja knjiga budu objavljeni povjerljivi dokumenti, obavještajni dokumenti, snimci sa suđenja, detalji iz istraga. Sjećamo se dok ste vodili slučaj Maktouf Federalna televizija je dobivala snimke iz Suda BiH, sa suđenja vašem klijentu, a što je korišteno za vođenje propagande kampanje protiv gospodina Maktoufa. Kako se zaštiti od ovakvih pojava i koliko ovakve pojave narušavaju sigurnost svakog građanina u zemlji?
Lozo: Bosna i Hercegovina je dio civiliziranih naroda. U tom pravcu donijeti su zakoni koji su tekovina aktuelne civilizacije. Uređeno je pitanje slobode medija, pod pretpostavkom da će se mediji držati kodeksa ponašanja. Značajno je da zakonom mediji ili prenosioci informacija nisu dužni da otkriju izvor za prenijete informacije. To je dobra osnova za zloupotrebu slobode medija. Otvara se prostor da mediji rade skupa sa državnim agencijama koje im dostavljaju podatke. U slučaju „Maktouf“ moj branjenik je prvo u medijima prikazan kao negativna ličnost. Izvršen je pretres poslovnih prostorija njegove firme u potrazi za drogom. Istog momenta su se našli mediji koji su prenijeli vijest da se traga za drogom. Policijski organi su zapečatili prodajne objekte i time je Maktoufov posao pao. Istovremeno je javnost dobila informaciju da se radi o lošem čovjeku, arapu stranog porijekla. Nakon toga je promijenjana optužba sa droge na ratni zločin. Mediji su imali sasvim štetnu ulogu po odbranu, a sve se odvijalo pod okriljem Suda Bosne i Hercegovine koji je dozvoljavao iznošenje informacija za koje je postojala zabrana. U „političkim“ procesima za koje ne postoje ustaljena pravila sve je moguće. Redovno se koristi institut isključenja javnosti čime se postavlja zapreka učesnicima u krivičnom postupku da iznose informacije u javnost. Istovremeno se neke informacije iznose od strane medija ili subjekata bliskih medijima, na koje nema mogućnost da se odgovori radi zapreke zbog isključenja javnosti. Drugo je pitanje konstantnog unošenja straha od fiktivne odgovornosti, ako smo svjesni da nas neko stalno prati, prisluškuje i da može neku radnju uzeti kao razlog za progone bez obzira što takva radnja po svom sadržaju ne pretstavlja krivično djelo. Teško je da se neko zaštiti od ovakvih pojava ako je planiran progon na političkoj osnovi. Sasvim je poznato da je dosta postupaka završeno bez dokazivanja krivnje, ali je cilj postignut u toku postupka, tako što je „žrtva“ diskreditovana iz javnog života izgubivši povjerenje kod drugih, a često imovinu i prijatelje.
Savjet imamima, daijama i svim onima koji se bave pozivanjem u silam
Saff: Imate li neku posebnu poruku za građane?
Lozo:Na kraju bih želio upozoriti imame daije ili osobe koje se bave pozivanjem u islam da povedu računa o upućivanju javnih poruka kada se govori o džihadu, islamskoj državi ili o određenim događanjima u svijetu. Uvedena je jedna nova vrsta „verbalnog delikta“ pa se zabranjuje „ (…) javno, putem sredstava informisanja, distribuira, ili na bilo koji drugi način uputi poruku javnosti, koja ima za cilj podsticanje drugog (…). Upućivanje javne poruke se može smatrati u programima koji se odvijaju u džamijama i mesdžidima ili javnim skupovima. Može se dogoditi da neki polupismeni istražitelj razumije da se radi o pozivanju u učešče u nekoj stranoj formaciji i kada to u stvari nije. Ovo nikao ne znači da ne bi trebalo govoriti o džihadu kao institutu šerijatskog prava. Moje upozorenje nema tu svrhu ali ima svrhu da se upozore osobe koje bi mogle postati žrtva „islamofobičara“ koji u islamskom učenju vide korjene terorizma a u muslimanima potencijalne teroriste.
