U zadnje vrijeme u javnosti je veoma aktualizirano pitanje uređenja Mostara. Nažalost, pitanje Mostara nije u javnost dospjelo zbog problema i dugogodišnje agonije stanovnika, prije svega Bošnjaka ovog grada, već upravo suprotno. Kada se nakon prijedloga SDA o uređenju Mostara pojavila nada da bi problem mogao biti riješen, pojavili su se razni dušebrižnici koji žele spriječiti “podjelu Mostara”. Iako još od davne 2008. godine u gradu na Neretvi nisu održani izbori, a grad već četiri godine vodi gradonačelnik iz HDZ-a bez ikakvog legitimiteta, nismo čuli ništa od galame koja je sada nastala zbog prijedloga SDA.
Prošlog vikenda kolege iz Asocijacije mladih SDA Mostar pozvali su me da govorim kao uvodničar na javnoj tribini na temu funkcioniranja lokalne samouprave na temelju iskustava koja imam kao načelnik najmnogoljudnije općine u BiH. Pripremajući se za ovo izlaganje, tek sam shvatio svu težinu problema koji oni u Mostaru imaju. Ništa od onoga što važi za lokalnu samoupravu u Federaciji BiH u Mostaru ne važi. Načelnik, tj. gradonačelnik ovog grada ne bira se direktno kao u svim drugim općinama i gradovima u F BiH. I ne samo da se ne bira direktno, nego već osam godina, ne bira se nikako. Prema Statutu grada Mostara, koji je 2004. godine donio visoki predstavnik Paddy Ashdown, Gradsko vijeće Mostara bira se iz šest izbornih područja koje su do tada bile općine kao i sve druge u Federaciji BiH, a čak je i trošenje budžeta grada na neki način vezano za ova izborna područja iz kojih je sastavljeno gradsko vijeće. Grad i dalje ima dva klinička centra, dva univerziteta, a otkad je “ujedinjen” izgrađena je i druga autobuska stanica.
Zašto je sve u Mostaru tako komplikovano i zamršeno? Moglo bi se tome tražiti razna objašnjenja, razvijati razne teorije o važnosti postojanja jedinstvenog Mostara za čitavu državu i njezinu budućnost. Međutim, stvari su ipak jednostavnije samo treba govoriti onako kako jeste. Poznato je da Bošnjaci nisu ti koji su podijelili Mostar, kao što nisu dijelili bilo šta drugo. U Mostaru nisu pravili logore, nisu srušili stari most, niti grad obilježavali samo svojim simbolima, a dobro se zna i ko sve ovo jeste radio. Dovoljno je svakome ko dođe u Mostar pogledati prema brdu Hum i vidjeti ogromni križ koji je postavljen iznad ovog grada kao simbol jednog naroda – Hrvata ili jedne vjere – katoličke, iako su ovaj grad utemeljili muslimani, iako i danas u njemu žive Bošnjaci muslimani, skoro u jednakom broju kao i Hrvati.
Iako su Bošnjaci u svojoj želji za jedinstvom nakon teških ratnih stradanja i razaranja u ovaj grad unijeli 65% teritorije, predali na upravljanje hidroelektranu Mostar u sastav Elektroprvredi Hrvatske Zajednice Herceg Bosne, pristali da se sve institucije grada smjeste na njegovoj zapadnoj strani, takva velikodušnost nije se mogla vidjeti sa druge strane. Tako mostarski Aluminij koji je ostao na zapadnoj strani nije na posao vratio nijednog radnika Bošnjaka.
Ako jedinstvena gradska uprava Mostara za više od deset godina postojanja nije uspjela donijeti ni odluku da se ukloni križ iznad ovog grada koji je simbol samo jednog naroda, onda niko nema pravo Bošnjake ovog grada “utjerivati” u takvo jedinstvo.
Za funkcionisanje svakodnevnog života građana nekog grada najvažnija je efikasna lokalna samouprava i najlogičnije rješenje je da Mostar ima lokalnu samoupravu sa više općina kakva je bila i prije donošenja Statuta od strane visokog prededstavnika, dok na nivou cijelog grada treba zadržati koordinirajuću upravu sa dijelom zajedničkih nadležnosti kakvu ima i gradska uprava Sarajeva, Beča, Istanbula u mnogih drugih gradova na svijetu. Ako smo prihvatili živjeti u državi sa dva entiteta, tri predsjednika, deset kantona itd., onda i Mostar može imati dvije općine, a Bošnjake Mostara ne treba “silovati” jedinstvom ispod jednog križa.
