Ako nemate snage da se branite, niko se dobrovoljno neće javiti da vam pokloni vaše pravo

851

Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Nova napetost između Armenije i Azerbejdžana u vezi Nagorno-Karabaha pretvorila se u nešto što Armenija nije mogla ni pretpostaviti – nakon što je započela svoje napade na civilne ciljeve u Azerbejdžanu od prošlog jula – kada se našla pred neočekivanim kontranapadom kakav se nije desio u periodu jermenske okupacije azerbejdžanskih teritorija od prije 28 godina, a to je također iznenađenje za cijeli svijet.

Da, tako se to radi. Jermenija, koja je oduvijek preuzimala ulogu napadača agresora, iznenađena je odgovorom i protumjerom koju nije očekivala, a također ni mnoge zapadne zemlje, koje su poticale i podržavale Armeniju u njezinoj agresiji, posebno Francuska, nisu očekivale protunapad ove vrste.

Zakon zasnovan na važećim međunarodnim sporazumima i rezolucijama Ujedinjenih nacija potvrđuje da je regija Nagorno-Karabah azerbejdžanska teritorija i da je Armenija okupirala tu teritoriju, ali unatoč tome, vidimo da ti zakoni i tekstovi ne obavezuju Armeniju, jer je njena agresija i okupacija postala gotovo stvarnost i protiv nje se ne izriču nikakve sankcije.

Armenska okupacija azerbejdžanske visoravni Nagorno-Karabah dogodila se nedugo nakon pokušaja Sadama Huseina da Kuvajt pripoji Iraku nakon invazije na ovu zalivsku zemlju, i poznata je reakcija međunarodne zajednice na tu okupaciju.

Naime, ”novi međunarodni poredak” propisao je da država nema pravo napasti slabiju državu oslanjajući se na svoju oružanu silu, a ako bi se to dogodilo, to bi se tretiralo kao greška koju ovaj poredak ili sistem, koji je uspostavljen pod vođstvom Sjedinjenih Država, ne može prihvatiti. Takve se invazije neće tolerirati i neće ostati nikakva dobit u rukama onih koji to čine. Međunarodni rat i sankcije protiv Iraka bili su disciplinska ”batina” koju je u to vrijeme koristio međunarodni sistem.

Međutim, novi međunarodni sistem je ušao u fazu stagnacije samo godinu ili dvije nakon što je Irak napao Kuvajt, pa je zatvorio oči pred armenskom okupacijom Azerbejdžana i šutio o zločinu i masakru “Khojaly” (26. februara, 1992.), što je najočitiji primjer stagnacije i hipokrizije ovog sistema.

Isti stav je ovaj novi međunarodni sistem pokazao i u slučaju agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada međunarodna zajednica nije uspjela sprječiti i zaustaviti genocid nad muslimanima u Bosni, najbrutalniji zločin i genocid nakon Drugog svjetskog rata.

U oba primjera, muslimani su bili slabi, možda ne u brojčanom smislu, već u pogledu snage i naoružanja. Što se tiče masakra u Khojalyju u Azerbejdžanu – dok je Armenija primala vojnu podršku cijelog svijeta – čak ni tadašnji azerbejdžanski predsjednik, Abulfaz Elchibey, nije mogao naći sigurno mjesto u kojem bi potražio utočište i pomoć, osim Turske, od koje su tražena 4 helikoptera, ali Turska, iz određenih razloga, u to vrijeme nije bila u stanju pružiti pomoć Azerbejdžanu. I rezultat svega toga bio je brutalni masakr i zločin nad Azerbejdžancima i okupacija dijelova njihove zemlje.

I evo danas se ponavlja ista stvar, pitanje visoravni Nagorno-Karabah ostaje problem koji se ne može prevladati i riješiti u svjetlu trenutne okupacije Armenije.

Prije 28 godina osnovana je međunarodna grupa koja je trebala riješiti ovaj problem ili krizu, a koja pored strana u sukobu uključuje još: Tursku, Sjedinjene Države, Rusiju, Francusku, Njemačku, Italiju, Portugal, Holandiju, Švedsku i Finsku. Ova grupa još uvijek službeno postoji i poznata je pod nazivom “Minsk”.

Cilj ove međunarodne grupe je pružiti odgovarajući okvir za rješavanje sukoba radi pregovaračkog procesa i potaknuti strane u sukobu na sporazum o zaustavljanju oružanog sukoba, što bi omogućilo održavanje mirovne konferencije u Minsku. U tom kontekstu, Evropska organizacija za sigurnost i saradnju objavila je da je odlučna podržati mirovni proces kroz raspoređivanje multinacionalnih snaga sigurnosti.

No, uprkos činjenici da je proteklo 28 godina od njezinog osnivanja, ova grupa se nije pomakla naprijed ni jednog milimetra. Suprotno tome, vidimo da je armenska okupacija de facto ojačala, a kriza se vremenom sve više povećava, jer su na teritoriji Azerbejdžana nikla armenska naselja kao da će tu zauvijek ostati.

Sada odjednom čujemo povike koji su počeli pozivati ​​na stvarno rješenje problema okupirane teritorije Nagorno-Karabaha, i to tek nakon što je Azerbejdžan odgovorio na armenske napade. Tu su i pozivi da se pitanje riješi diplomatskim putem. Što se tiče zapadnih zemalja, od kojih nismo čuli nijednu riječ protiv armenske okupacije koja traje godinama, one su požurile pojasniti da je diplomatsko rješenje jedini način.

Ali o kakvom to diplomatskom rješenju govore? Oni koji 28 godina nisu mrdnuli prstom protiv jermenske okupacije, zašto sad odjednom počinju razgovarati o rješenju i kakvo je to rješenje?

Jedino što je do danas rezultiralo diplomatskim rješenjem bilo je daljnje učvršćivanje okupacije i nametanje postojećeg stanja, čime bi okupacija postala održiva stvarnost.

Predsjednik Turske, Redžep Tayip Erdoan je proteklih dana pokazao svoj iskren stav i pristup ovom pitanju, jer je jasno ukazao na jezik koji danas svi mogu razumjeti u okviru međunoradnog sistema, rekavši: ”Da biste postigli diplomatske rezultate, morate biti jaki i na frontu. A ako nemate snage da se branite od nepravde s kojom se praktično suočavate na svim frontovima, tada se niko neće dobrovoljno javiti da vam prizna vaše pravo.

Iz tog razloga vidimo da sama demonstracija turske moći u Siriji, Libiji i na Mediteranu, dovodi do toga da se ravnoteža u poptunosti preokrenula u krizama koje su se u ovom svijetu pretvorile u hronične probleme, ili tačnije, koje su izmišljene s ciljem diobe teritorija. Sama ova stvar primorala je sve da iznova preispitaju svoje račune. Štaviše, kada je Turska pokazala svoju snagu, svima su postale očigledne nepravedne kvote ili podjele koje su se pretvorile u uobičajen sistem, bilo eksploatacijom, okupacijom, kolonijalizmom i slično.

Stoga ponavljam, Turska ne traži ništa osim svog prava i nema nikakvih apsiracija za tuđim pravom. Naprotiv, Turska istinski poštuje prava svih, ali istovremeno predstavlja prepreku svima koji žele kršiti njezina prava. Sve što Turska radi je s tim ciljem.”