Sulejman ibn Salih el-Haraši
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Trojica Alijinih, r.a., sinova zadaju velike poteškoće šijama i razotkrivaju njihovo zabludjelo učenje, a to su: Hasan, r.a., Husejn, r.a., i Muhammed ibn el-Hanefi, r.a.
Što se tiče Hasana ibn Alija, r.a., on je, po šiijskom učenju bezgrješni imam, a to znači da su njegove riječi i djela bezgrješna i da je nemoguće da on napravi grešku i bilo kakav grijeh. Međutim, šije su, upravo preko Hasana, r.a., i vjerovanja da je on bezgrješni imam, sami sebe dva puta doveli u ćorsokak i potvrdili ništavnost svoga učenja i vjerovanja.
Prvi put onda kada se odrekao vlasti i hilafeta u korist Muavije, r.a., u godini koju muslimani nazivaju ”godina džemata”, što su muslimani s oduševljenjem prihvatili i svi ashabi, među kojima i svi članovi ehlu-bejta, dali su prisegu (bej'u) i priznali Muaviju kao halifu. Time su se obistinile riječi Hasanovog djeda, Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji je u vezi Hasana, r.a., rekao: ”Ovaj moj unuk je gospodin i on će pomiriti dvije velike skupine muslimana.” (Buharija)
Stoga kažemo šijama: vi vjerujete da je Muavija, r.a., bio nevjernik (Allahu se utječemo od takvog vjerovanja), pa kako je onda moguće da se Hasan, r.a., kojeg vi smatrate nepogrješivim imamom, odrekne hilafeta i vođstva islamske zajednice, a to je izuzetno važna funkcija za koju se vežu mnoge druge važne stvari?! To onda znači da Hasan, r.a., nije bio nepogrješiv, čime se u potpunosti ruši vaša dogma o bezgrješnosti imama, ili je pak Muavija, r.a., bio musliman, što također poništava vašu dogmu.
Neki šije pokušavaju se praviti pametni i mudri pa tvrde da je Hasan, r.a., abdicirao i odustao od vlasti, ali ne i od imameta i da između vlasti i imameta postoji stanovita razlika. Naime, neki šije tvrde da je dozvoljeno imamu da se odrekne vlasti kako bi zaštitio sebe i svoje malobrojne sljedbenike od ubijanja i pogubljenja. To je očigledno izbjegavanje suočavanja sa istinom, jer kod šiijskih učenjaka i uleme nema razlike između imameta i hilafeta, odnosno vlasti, da ima ne bi šije cijeli dunjaluk digle protiv trojice pravednih halifa (Eb Bekra, r.a., Omera, r.a., i Osmana, r.a., i njihove vlasti), prije Alije, r.a. Osim toga, Hasanovi, r.a., sljedbenici uopće nisu bili manjina, kako tvrde šije. Naprotiv!
Osvrćući se na hadis Muhammeda, s.a.v.s., o Hasanu, r.a., hafiz Ibn Hadžer el-Askalani, veli: ”U ovoj priči kriju se mnogobrojne koristi a, između ostaloga, potvrđuje se istinitost Muhammedovog, s.a.v.s., poslanstva, te odlike i vrline Hasana, r.a., koji se odrekao vlasti, ne zbog toga što su njegovi sljedbenici bili malobrojni, niti što su bili poniženi, već zbog njegove želje i žudnje za onim što je kod Allaha.”
Druga zamka u koju su šije sami upali jeste činjenica koju priznaju i njihovi učenjaci, da je Hasan, r.a., predao vlast Muaviji, r.a., pod uvjetom da sudi po Kur'anu i Sunnetu i na osnovu prakse četverice pravednih halifa: Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije, r.a. (Vidi šiijska djela: Kešful-gumme od El-Erbelija, II/193., i Biharul-envar od El-Medžlisija, 44/65.) Ovo je jasan dokaz da je Hasan, r.a., smatrao ispravnim hilafet Ebu Bekra, Omera i Osmana, što je u suprotnosti sa šiijskim vjerovanjem.
Husein, r.a., i šiijska dogma o imametu
Kad je riječ o Huseinu, r.a., treba kazati da šije vjeruju da njihovi imami poznaju nevidljive svjetove (gajb). Naime, šije prenose od imama Džafera es-Sadika, r.a., da je rekao: ”Ja znam sve ono što je na nebesima i što je na Zemlji, znam šta je u Džennetu, a šta u Džehennemu, znam šta je bilo i šta će biti.” (El-Kulejni, El-Usul minel-kafi, I/261.) Od njega se također prenosi da je rekao: ”Tako mi Allaha, nama je dato znanje prvih i posljednjih generacija.” Jedan od njegovih sljedbenika, upitao je: ”Žrtvovao bih se za tebe, da li vam je dato znanje o nevidljivom svijetu (gajbu)?” Džafer es-Sadik je odgovorio: ”Teško tebi! Ja znam šta je u kičmama muškaraca i maternicama žena.” (Biharul-envar, 26/27.)
E sada, sunije i šije se slažu da se Husein, r.a., zaputio u Irak nakon prepiske sa nekim ljudima iz Iraka koji su se predstavljali kao njegovi sljedbenici i koji su ga pozvali u Irak da ga priznaju za halifu, a onda su ga izdali. Nakon toga, Husein, r.a., se sa članovima svoje porodice borio protiv neprijatelja dok nije bio ubijen, i on i članovi njegove porodice. Na osnovu šiijskih predaja, zajedno sa Huseinom, r.a., poginuli su ovi članovi njegove porodice: Husein ibn Ali, Abbas ibn Ali, Alijjul-Ekber, Kasim ibn Hasan, Abdullah ibn Husein, Dža'fer ibn Ali ibn Ebi Talib, Abdullah ibn Ali ibn Ebi Talib, Osman ibn Ali ibn Ebi Talib, Muhammed ibn Ali ibn Ebi Talib, Ebu Bekr ibn Ali ibn Ebi Talib, Ebu Bekr ibn Hasan ibn Ali ibn Ebi Talib, Abdullah ibn Hasan ibn Ali ibn Ebi Talib, Avn ibn Abdullah ibn Dža'fer ibn Ebi Talib, Muhammed ibn Abdullah ibn Dža'fer ibn Ebi Talib, Džafer ibn Akil ibn Ebi Talib, Abdurahman ibn Akil ibn Ebi Talib, Muslim ibn Akil ibn Ebi Talib, Abdullah ibn Muslim ibn Akil ibn Ebi Talib, Muhammed ibn Ebi Seid ibn Akil ibn Ebi Talib.
I ako je Husein, r.a., poznavao gajb, kako tvrde šije, zašto je onda sâm sebe i članove svoje porodice izložio pogibelji i propasti? Ukoliko je on za sebe izabrao smrt zbog vjerske koristi, kako tvrde šije pokušavajući pobjeći iz zamke, šta su onda skrivili oni koji su bili sa njim da ih izlaže smrti u pustinji? Zatim, kakva se uopće korist za vjeru krije u ubistvu Huseina, r.a., i članova njegove porodice, tih istinskih velikana islamskog ummeta?!
Sve ovo potvrđuje ništavnost šiijske dogme o imametu i upadanje u zamku koju su sami sebi napravili zbog ekstremnog i zabludjelog vjerovanja.
Muhammed ibn el-Hanefi i šiijsko učenje
Mnogi šije proklinju Ebu Bekra, r.a., zato što se borio protiv otpadnika od islama i onih koji su mu odbili davati zekat kao halifi i imamu muslimana. Mnogi šije tvrde da Alija, r.a., nije učestvovao u ratu protiv murteda iako njihova ”sveta” knjiga Nehdžul-belaga, potvrđuje njegovo učešće u tom ratu. U Nehdžul-belagi spominje se sljedeća predaja koja se pripisuje Aliji, r.a.: ”Bio sam se sustegao dok nisam vidio da ljudi masovno napuštaju islam pozivajući na iskorjenjivanje vjere Muhammedove, s.a.v.s., pa sam se pobojao, ako ne pomognem islam i njegove sljedbenike, da će to biti još veća katastrofa za mene.”
Iako postoji razilaženje između sunija i šiija po pitanju učešća Alije u ratu protiv otpadnika, i sunije i šije se slažu da je Ebu Bekr, r.a., poklonio Aliji, r.a., jednu robinju iz plemena Benu Hanif (koje se bilo odmetnulo od islama), a to je Havla bint Dža'fer ibn Kajs el-Hanefijje, koja mu je rodila sina Muhammeda koji je ostao poznat po nadimku El-Hanefijje, jer mu je majka iz plemena Benu Hanif. Upravo to potvrđuje Alijino učešće u ratu protiv otpadnika. U suprotnom, da se nije slagao s tim i da nije učestvovao u ratu protiv murteda, ne bi prihvatio uzeti robinju koju mu je dodijelio Ebu Bekr, r.a.
O tome je imam El-San'ani napisao: ”Ona je bila robinja iz plemena Benu Hanif i Ebu Bekr ju je dodijelio Aliji, r.a. Da Ebu Bekr nije bio imam muslimana i da ga Alija nije priznao za imama, ne bi bila ispravna njegova podjela, niti raspolaganje sa petinom ratnog plijena. Alija, r.a., uzeo je robinju, zatim ju je oslobodio i oženio se njome.” (El-Ensab, IV/299.)
