Piše: Dr. Selman el-Avde
Preveo: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Slon je kod predislamskih Arapa bio ono što je za današnje Arape nuklearno naoružanje. Čuli su za njega, bojali su ga se, ali ga nisu poznavali, jer u njihovoj zemlji nije bilo slonova niti su znali kako i na koji način platiti visoku cijenu za njega, ukoliko su ga željeli imati.
I kada su čuli da je kralj Jemena – postavljen i ustoličen ispred Etiopije – naumio napasti Meku i srušiti Ka'bu, i to vojskom slonova, Arapi su napustili Mekku zajedno sa svojim ženama i djecom, bojeći se da ih ta vojska ne zarobi i ne obeščasti njihove žene. Oni su ostavili Ka'bu nezaštićenu, ali za sve to vrijeme, iako su bili idolopoklonici, nikada nisu posumnjali u to da će Allah čuvati i zaštititi Ka'bu od nasilničke vojske.
Tako se i desilo. Allah, dž.š., je na vlasnike slona poslao ptice koje nisu pripadale nijednoj poznatoj vrsti ptica koje su živjele na području Nedžda i Tihame, niti su ih Arapi uopće poznavali. Bile su to tajanstvene ptice koje je direktno Bog poslao, a upravo je tajanstvenost jedan od glavnih uzroka pobjede u borbi, jer oni nisu vidjeli iz kojeg pravca dolaze niti kako ih napadaju.
To su bile male, u njihovim očima, prezrene ptice, ali kada se pogledaju posljedice njihovog djelovanja, onda postaje jasno da su one zapravo učinkovito i smrtonosno oružje i da ne postoji način da se tom oružju suprotstavi.
Te ptice bile su opremljene ubojitim oružjem koje je na licu mjesta obaralo čovjeka s nogu, makar bio visok i velik koliko i slon, i ubrzo bi umirao. Jemenska vojska je tada shvatila da im je smrt bliža od surli slonova na kojima su jahali, i samo mali broj njih se spasio da bi mogao ispričati o tom nesvakidašnjem događaju.
Prenosi se do Ibn Abbasa, r.a., da je rekao: ”Kada je Allah, dž.š., poslao kamenje na vlasnike slonova, nijedan kamen nije pogodio nekoga od njih, a da mu nije otvorio smrtonosnu ranu na tijelu.”
Ptice koje je Allah poslao na vlasnike slonova, tačno su znale svoj cilj i svaka od njih je letjela prema vojniku na kojeg je trebala baciti kamenje, precizno ga pogađala i ubijala. Na taj način se ”silna” jemenska vojska pretvorila u nešto što najviše sliči rasutom, suhom klasju na njivi ili suhom, istruhlom lišću.
Allah, dž.š., Koji je zaštitio Ka'bu od Etiopljana i njihovih marioneta iz Jemena, iako je sagrađena od kamena, preče je, o Allahov Poslaniče, da zaštiti tebe i tvoje iskrene sljedbenike u svakom vremenu i na svakom mjestu.
Kada je, jedanput, Muhammed, s.a.v.s., pogledao u Ka'bu, rekao je: ”Kako si samo lijepa i kako je lijep tvoj miris! Kako si samo veličanstvena i kako je velika tvoja svetost! Ali, tako mi Onoga u čijoj ruci je Muhammedova, s.a.v.s., duša, svetost vjerničke ličnosti je veća od tvoje svetosti.” (Ibn Madže)
Nevina muslimanska krv koja se danas potocima proliva neće ostati nekažnjena. Allah, dž.š., će sigurno kazniti tlačitelje, agresore i ubice djece, staraca i žena u Šamu i na drugim mjestima. ”I vi ćete uskoro saznati njegovu poruku!” (Sad, 88.)
Događaj sa vlasnicima slona zbio se u godini rođenja Muhammeda, s.a.v.s., i on je bio predznak njegovog poslanstva i pobjede sljedbenika tevhida, sljedbenika istinskog monoteizma nad nevjernicima i idolopoklonicima. Isti takav predznak bilo je i rođenje Musaa, a.s., kao što dolazi u ajetu: ”I Mi nadahnusmo Musaovu majku: ‘Doji ga, a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj, Mi ćemo ti ga, doista, vratiti i poslanikom ga učiniti.'” (El-Kasas, 7.) To je bio prvi korak ka pobjedi i vlasti onih koji su bili potlačeni te prvi nagovještaj kazne i propasti faraona i njegove vojske.
Ljudi požuruju, a Allah ne požuruje. On odgađa kaznu zulumćarima i tlačiteljima, a kada odluči da ih kazni, niko Ga u tome ne može spriječiti. Njegovo obećanje je istinito i ono što je obećao ispunit će se: ”A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni, milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo.” (El-Kasas, 5.)
Spominjući u Kur'anu pričo o vlasnicima slona, Allah, dž.š., nas poziva da vidimo i razmislimo o onome ”šta je sa vlasnicima slona Gospodar tvoj uradio”. (El-Fil, 1.) Ne spominje i ne opisuje detaljno njihove spletke, njihove planove i zavjere, već nas podsjeća na to da su njihovi planovi u trenu uništeni.
Zbog toga vjernici moraju biti čistih srca i iskrenih i dobrih namjera. Moraju biti utjelovljenje opisa spomenutog u ajetu: ”Taj drugi svijet dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka srećan kraj.” (El-Kasas, 83.)
A zatim da se nastoje približiti svome Gospodaru, skrušenim dovama bez očaja i beznađa, ubijeđeni da je pobjeda, izlaz i spas u Allahovoj ruci.
Onaj ko je u mogućnosti da pomogne svome bratu muslimanu imetkom, kupovanjem lijekova, sadakom, lijepom riječju, a ništa od toga ne učini, on je sebe izložio propasti. Naravno, odgovornost svakog od nas je sukladna statusu i poziciji koju ima u društvu. Oni koji imaju vlast imaju i najveću odgovornost i oni se, ukoliko ne ispune svoj emanet, najviše trebaju bojati Allahove kazne.
Vlasnici slona bili su iz Etiopije, a njihovi pomagači iz Jemena. Možda su, na osnovu predaja iz svojih knjiga, s generacije na generaciju, jedni drugima ostavljali oporuku da sruše Ka'bu, pa su se onda, da bi zadobili slavu, natjecali u tome koji od njih će to učiniti. Zar se u vjerodostojnim predajama ne spominje da će, pred Sudnji dan, Ka'bu srušiti ”dvonoščić iz Etiopije” (ar. ”Zu suvejkatejn”), rušeći kamen po kamen, ciglu po ciglu, i on će izvaditi blago iz Ka'be. Međutim, moramo znati da se to neće desiti dok god na Zemlji postoji i jedan musliman koji klanja namaz (okrečući se prema Ka'bi) i koji spominje i veliča Allaha, dž.š., i Njegovu jedinost.
