Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Nakon veličanstvene pobjede muslimana u Bici na Bedru, zloba i zavist su izjedali srca Jevreja iz plemena Benu Kajnuka. Oni više nisu mogli suzbiti svoj bijes i mržnju, pa su obznanili svoje neprijateljstvo prema muslimanima.
Nakon toga, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okupio ih je na njihovoj pijaci u Medini, posavjetovao ih i pozvao u islam, te ih upozorio na ishod kakav je zadesio Kurejšije na Bedru. Međutim, njihov odgovor je bio izraz zlobnog mentaliteta. Oni su bahato i drsko razgovarali sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i počeli su prijetiti, iako su trebali potvrditi pokornost i slijediti odredbe ugovora koji su ranije potpisali sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, priznajući mu vlast nad njima.
Umjesto toga, oni su rekli: ”O Muhammede, nemoj se zavaravati time što si pobio jedan broj Kurejšija koji su bili nevješti i nisu znali da se bore. Tako nam Allaha, ako se budeš borio protiv nas, vidjet ćeš da smo mi hrabri ljudi i da nisi sreo slične nama.” (Ebu Davud)
Njihov odgovor jasno je ukazivao na početak raskida ugovora, poništavanje sporazuma i izjavu o spremnosti za borbu. U vezi ovih Jevreja i njima sličnih nevjernika i smutljivaca, objavljeni su ajeti: ”Reci onima koji neće da vjeruju: “Bićete pobijeđeni i u Džehennemu okupljeni, a on je grozno boravište!” Imate pouku u dvjema vojskama koje su se sukobile: jednoj, koja se borila na Allahovu putu, i drugoj, nevjerničkoj, kojoj se činilo da pred sobom ima dva puta više protivnika. A Allah Svojom pomoći čini moćnim onoga koga On hoće. To je, zaista, dalekovidnim pouka.” (Ali Imran, 12-13.)
Napad na čast žene muslimanke bio je direktan povod za bitku
Jevreji Benu Kajnuka živjeli su u Medini u naselju i tvrđavi nazvanoj po njihovom plemenu. Bili su zlatari, kovači i izrađivači posuđa. Takođe su pravili mačeve, koplja i oružje. Bili su najborbeniji Jevreji u Medini i najhrabriji u borbi. Broj boraca među njima dostigao je sedam stotina.
Ibn Hišam navodi predaju u kojoj se spominje incident koji je bio direktan povod za izbijanje sukoba između Jevreja plemena Benu Kajnuka i Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i kaže: ”Jedna muslimanka je došla na pijacu Benu Kajnuka da proda svoju robu, a nakon što je prodala robu, otišla je kod zlatara da kupi nakit. Jevreji koji su bili u dućanu počeli su nagovarati muslimanku da otkrije lice, a ona je to odbijala. I dok su se tako prepirali, zlatar joj je prišao iza leđa i privezao konop za kraj njezine haljine. Kad je muslimanka ustala, otkrio joj se dio tijela pa su joj se okupljeni pripadnici plemena Benu Kajnuka počeli smijati. Muslimanka je počela vrištati i dozivati u pomoć, pa je jedan musliman pritrčao i ubio zlatara, nakon čega su njegovi saplemenici ubili tog muslimana. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, saznao za ovaj događaj, donio je odluku o raskidanju ugovora s Jevrejima Benu Kajnuka, kao što mu je Allah naredio: ”Čim primijetiš od nekog plemena vjerolomstvo, i ti njemu isto tako otkaži ugovor – Allah uistinu ne voli vjerolomnike.” (El-Enfal, 58.)
Zatim je mobilizirao vojsku radi pohoda na to pleme. Naime, sredinom ševvala, druge godine po Hidžri, Poslanikova vojska kretala se u pravcu utvrđenja plemena Benu Kajnuka. Na čelu ove vojske bio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a zastavu je nosio je njegov amidža, Hamza ibn Abdul-Mutallib, radijallahu anhu.
Jevreji su se tada povukli i zatvorili u svom utvrđenju, pa su ih muslimani držali u opsadi petnaest dana. Nakon petnaestodnevne opsade, strah je zavladao u srcima Jevreja i oni su se predali. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, protjerao ih iz Medine, a njihovo oružje i imetke podijelio muslimanima.”
Zanimljivo da su prenosioci ove predaje kroz cjelokupnu islamsku hisotriju, od ashaba do danas, ”sakrili” ime ove žene muslimanke koja je bila izložena poniženju i sramoti. Dakle, nije važno kako se ona zove, niti čija je kćerka, sestra i supruga. Dovoljno je da je žena i da je muslimanka, da bi se Poslanikova vojska pokrenula radi odbrane njezine časti.
Možemo samo zamišljati kako se osjećala ova časna ashabijka, i kako su se, zajedno s njom, ponosno i sretno osjećale sve muslimanke u Medini, dok su pratile vijesti o Poslanikovoj vojsci koja je marširala prema utvrđenju Benu Kajnuka da kazni to pleme zbog napada na dostojanstvo i čast žene muslimanke.
Eh, koliko je danas žena muslimanki čije duše žude da ovaj prizor postane stvarnost koja se ponavlja, a ne samo uspomena koja budi ponos i za trenutak umiruje bol i patnju mnogobrojnih obespravljenih i obeščašćenih žena muslimanki u našem vremenu.
