Autor: Dr. Khaled Al-Jaber
Američko-izraelski rat protiv Irana postavio je arapske države iz Zaljeva na jedno od najosjetljivijih geopolitičkih raskrsnica u njihovoj modernoj povijesti.
Rrat koji je trenutno u toku, ne predstavlja samo novu eskalaciju u uzastopnim krizama u regiji, već stvara i velike izazove s kojima se suočava postojeća sigurnosna struktura.
Nakon što su zemlje Zaljeva izložene direktnim posljedicama rata nametnutog od strane Izraela i Amerika, pojavila se ključna dilemav: Kako održati sigurnost Zaljeva usljed i nakon završetka ovog rata?
Mnogi analitičari tvrde da trenutna konfrontacija prijeti da radikalno preoblikuje ravnotežu moći i sigurnosti na Bliskom istoku.
Iransko-irački rat (1980.-1988.) bio je prvi od tih sukoba, poremetivši naftne rute, zbog čega je došlo do uključivanja zaljevskih država u podršku Iraku.
Drugi rat (1990.-1991.) uslijedio je nakon iračke invazije na Kuvajt i rezultirao je intervencijom koalicije predvođene SAD-om, koja je uspostavila dugoročnu zapadnu vojnu prisutnost u regiji.
Dok je američka invazija na Irak 2003. predstavljala treće poglavlje u ovoj seriji, ona je srušila Saddama Husseina i otvorila vrata širenju iranskog utjecaja na regionalnoj razini.
Trenutni sukob s Iranom 2026. predstavlja najnovije, i možda najdestabilizirajuće, poglavlje u ovoj seriji. Za razliku od prethodnih zaljevskih sukoba, ovaj se odlikuje svojom neviđenom razmjerom.
Sjedinjene Države i Izrael pokrenule su opsežne napade ciljajući iransku vojnu i institucionalnu infrastrukturu u razmjerama bez presedana u regiji. Međutim, ove operacije nisu okončale konfrontaciju, već su uvele novu fazu regionalne eskalacije.
Teheran je odgovorio velikom strateškom ofanzivom s ciljem prebacivanja fokusa sukoba u samo srce Zaljeva. Hiljade balističkih projektila i dronova lansirano je prema zaljevskim državama, ciljajući ne samo konvencionalne vojne instalacije, već i kritičnu infrastrukturu kao što su međunarodne zračne luke, energetska postrojenja, luke i bitna civilna imovina, uključujući hotele, stambene komplekse i vladine zgrade.
Procjenjuje se da je do danas Iran ispalio više od 3500 projektila i dronova prema zaljevskim državama, što je broj nekoliko puta veći od onoga što je korišteno u drugim sukobima, uključujući vojne sukobe s Izraelom.
Napadi su rezultirali značajnim ljudskim i ekonomskim gubicima, te su ozbiljno poremetili saobraćajne mreže, energetsku infrastrukturu te regionalnu i globalnu trgovinu.
Ovaj široki raspon napada ilustrira uznemirujuću stvarnost: čak i kada zaljevske države nisu direktno uključene u sukob, ostaju vrlo ranjive na njegove posljedice.
Dilema “dana poslije”
Aktuelna situacija nameće najhitnije strateško pitanje koje se ne ogleda u tome kako će ovaj rat završiti, već šta će se dogoditi poslije, pogotovo ako Washington izjavi da je postigao svoje ciljeve.
Sjedinjene Države odigrale su centralnu ulogu u vojnim operacijama protiv Irana, međutim povijesna iskustva njihovih intervencija na Bliskom istoku pokazuju da često preispituju svoje vanjske angažmane prema unutarnjim političkim, ekonomskim i strateškim kalkulacijama.
Ako Washington odluči da troškovi vojnih operacija nadmašuju koristi, zaljevske države mogle bi se naći suočene sa složenijim sigurnosnim okruženjem.
Smanjenje ili povlačenje američkih snaga moglo bi stvoriti strateški vakuum u već nestabilnoj regiji, omogućavajući Iranu da obnovi svoje sposobnosti i istraži nove oblike pritiska putem raketnih programa ili regionalnih mreža šiitskih milicija.
U takvom scenariju, rat bi se mogao pretvoriti iz direktne vojne konfrontacije povezane s određenim vremenskim razdobljem, u dugotrajnu fazu nestabilnog odvraćanja.
Iako oblik poslijeratnog regionalnog poretka ostaje neizvjestan, jasno je da se Zaljev danas nalazi na povijesnoj raskrsnici kako bi redefinirao značenje kolektivne sigurnosti u svijetu koji se brzo mijenja.
Ideja o zaljevskom vojnom savezu
U ovom promjenjivom strateškom kontekstu, ideja o stvaranju zaljevskog vojnog saveza počela je dobivati novi zamah među donositeljima odluka i planerima sigurnosti u regiji.
Ova ideja odražava rastuću svijest da se regionalno sigurnosno okruženje duboko transformira, te da oslanjanje isključivo na vanjska sigurnosna jamstva možda neće biti dovoljno za suzbijanje budućih prijetnji.
Države Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC) posjeduju značajne sposobnosti koje im omogućavaju razvoj kohezivnijeg regionalnog sistema odvraćanja. Njihov strateški položaj smješta ih u srce globalnih energetskih i trgovačkih puteva, dok njihovi finansijski resursi pružaju potencijal za održiva ulaganja u napredne vojne tehnologije.
Nadalje, oružane snage država Zaljeva prošle su opsežnu modernizaciju tokom posljednja dvije decenije, posebno u sistemima protivzračne odbrane, sposobnostima protivraketne odbrane te pomorskim i kopnenim snagama.
Integracija ovih sposobnosti unutar jedinstvenog odbrambenog okvira mogla bi dovesti do izgradnje učinkovitije regionalne strukture odvraćanja, utemeljene na operativnoj integraciji, razmjeni obavještajnih podataka i koordiniranim sistemima zračne i pomorske odbrane.
Ovaj savez mogao bi se proširiti izvan tradicionalnog vojnog sporazuma, postajući integrirana regionalna sigurnosna struktura sposobna za upravljanje krizama i brzo reagiranje na nadolazeće prijetnje.
Odbrambena industrija i strateška neovisnost
Razvoj zajedničke zaljevske odbrambene industrije predstavlja jednu od bitnih strateških dimenzija potencijalne transformacije regionalne sigurnosti.
Veliko oslanjanje na uvezene sisteme naoružanja ograničava stratešku nezavisnost zaljevskih država, posebno u kriznim vremenima, i stvara svojevrsnu tehnološku ovisnost koja može utjecati na brzinu i fleksibilnost vojnih odgovora.
Također izlaže te zemlje rizicima vezanim uz sposobnost održavanja, modernizacije i kontinuiranog razvoja oružja prema njihovim stvarnim potrebama, čineći ih ranjivijima na promjene u regionalnom i međunarodnom sigurnosnom okruženju.
Izgradnja zajedničke zaljevske odbrambene industrijske baze omogućava postizanje višestrukih i međusobno povezanih strateških ciljeva:
Prvo, poboljšava samodostatnost u specifičnim odbrambenim sistemima, čime se smanjuje ovisnost o stranim entitetima u vojnim hitnim slučajevima.
Drugo, razvoj regionalnih tehnoloških sposobnosti može podržati put lokalnih inovacija i povećati sposobnost zemalja da proizvode napredne vojne sisteme prema globalnim standardima.
Treće, uspostavljanje integriranog industrijskog sistema koji podržava rast ekonomija znanja, poticanjem istraživanja i razvoja, jačanjem specijaliziranih ljudskih kompetencija i povezivanjem odbrambenog industrijskog sektora sa sektorima inovacija i tehnologije u regiji.
Nadalje, auradnja u zajedničkim odbrambenim industrijskim poljima može pridonijeti standardizaciji vojne opreme i operativnih pristupa među zaljevskim oružanim snagama, poboljšavajući interoperabilnost i osiguravajući bolju koordinaciju u zajedničkim operacijama.
Ova integracija je preduvjet za svaku učinkovitu strukturu kolektivne odbrane, sposobnu za suočavanje s budućim prijetnjama na jedinstven i uravnotežen način, istovremeno maksimizirajući korištenje dostupnih finansijskih i tehničkih resursa na regionalnoj razini.
Zaključak
U svjetlu ovih dinamika,Rat protiv Irana predstavlja prekretnicu u povijesti sigurnosti Zaljeva. Rat je naglasio potrebu za preispitivanjem arhitekture regionalnog odvraćanja te nužnost restrukturisanja i razvoja sigurnosnih aranžmana.
Međutim, stvaranje zaljevskog vojnog saveza postavlja složena politička pitanja. Različiti strateški prioriteti i politički pristupi regionalnim pitanjima među državama članicama mogli bi zakomplicirati mehanizme koordinacije.
Uspjeh bilo kojeg kolektivnog odbrambenog aranžmana zahtijeva jedinstvenu političku volju i jasne institucionalne mehanizme za zajedničko vojno odlučivanje. Također zahtijeva integriranu zapovjednu strukturu sposobnu za učinkovitu koordinaciju multinacionalnih operacija, kao i napredne aranžmane za razmjenu obavještajnih podataka te kompatibilne mreže protivraketne i protivzračne odbrane.
Četvrti Zaljevski rat u konačnici se pokazao više od pukog prolaznog vojnog sukoba; to je prekretnica koja prisiljava zaljevske države da preispitaju svoje odbrambene strategije i krenu prema kohezivnijem i nezavisnijem regionalnom sigurnosnom okviru.
Iako oblik poslijeratnog regionalnog poretka ostaje neizvjestan, jasno je da se Zaljev danas nalazi na povijesnoj raskrsnici kako bi redefinirao značenje kolektivne sigurnosti u svijetu koji se brzo mijenja.
