Autor: Odeh Bisharat
Preveo: Abdullah Nasup
Dok Asadova vojska i njegovi saveznici marljivo provode genocid u Halepu, Bešar Asad iznenada je odbio želju da se okuša u filozifiji. “Vrijeme se preobražava u historiju”, kazao je filozof Bešar, “a bitka za Halep bit će historijska prekretnica, pa će se govoriti o vremenu prije i poslije ‘oslobođenja’ Halepa.”
Asad se pojavio na televiziji veoma radostan, a njegovi sljedbenici su plesali i slavili – u čast pobjede sazdane na kostima civila Halepa. Televizija prenosi slike razorenog Halepa i ples navodnih slavljenika. Ta slika podsjetila me na junaka jednog romana čiji autor je Mustafa Halifa, sirijski pisac i protivnik Asadovog režima, naročito na jednu scenu kada junak romana – nakon odsluženja kazne i puštanja na slobodu – biva prisilno odveden na “spontane” demonstracije podrške Hafezu Asadu, koje se održavaju u centru Damaska. Roman govori o mladom sirijskom kršćaninu koji se nakon studija u Francuskoj, početkom osamdesetih vraća u Siriju, gdje odmah po dolasku na aerodrom biva uhapšen, potom i osuđen na trinaest godina robije zbog pripadnosti pokretu Muslimanska braća. Suština priče je u tome da junak priče, “kršćanski ihvanija”, nije osuđen zbog ideje koju je zastupao, nego zbog onoga što su o njemu napisali špijuni režima.
Danas je duh baasizma sve prisutniji među izraelskim Arapima. Kada sam nedavno ponudio članak listu el-Ittihad, list ga je odbio objaviti jer je “uperen protiv Asada”. Jedna osoba rekla mi je: “Ako ne podržavaš Asada, znači da podršavaš IDIŠ.”
Ja postavljam pitanje, ko je uzrokovao pojavu tih fanatičnih skupina, ako ne Baas i rigidne sekularističke vlasti koje su u ime sekularizma Siriju pretvorile u policijsku državu, ili veliki zatvor. Pa, čak i zvjezda sirijskog glumišta i vatreni pristalica Bešara Asada, Duraid Lahham, kaže da “U Siriji usta slobodno možete otvoriti samo kod zubara.”
U početku demonstracija 2011. godine demonstranti su samo tražili korjenite reforme, ne i odlazak Asada sa vlasti, ali je režim odgovorio brutalnim nasiljem. Tek godinu i nekoliko mjeseci od početka demonstracija desio se prvi oružani okršaj između pobunjene jedinice i snaga odanih Asadu – grupa oficira i vojnika odbila je naredbu da pucaju na nenaoružane demonstrante. Od tada počinje oružana borba, a u tim događajima počinju pristizati i strani borci s fanatičnim idejama. Oni su, zapravo, pomogli Asadu da situaciju predstavi kao borbu sekularne i civilizirane države protiv terorista IDIŠ-a – mirni demonstranti i civilizirani sirijski narod koji više ne želi Asadovu diktatorsku vlast, propaganda je uspješno predstavila kao manijakalne vjerske fanatike.
Sumnjam da bi Halep pao da nije Erdoganovog političkog zaokreta nakon što je na njega neuspješno pokušan državni udar. Rat u Siriji, naime, nije samo unutrašnji sukob, nego i bitka regionalnih aktera za širenje utjecaja i ostvarivaje vlastitih interesa. Kuriozitet je da je u toj igri regionalnih aktera Asad najslabiji igrač. On je, ustvari, najobičnija marioneta čiji konci su u rukama Rusa i djelimično Iranaca: Rusi bormbardiraju iz vazduha, a Iranci i njihove sektaške milicije ratuju na tlu. Ono što ti krvoloci nazivaju oslobođenjem Halepa, ustvari je skup ratnih zločina u punom smislu riječi.
Mi Arapi, Palestinci, trebali bismo se zapitati šta trebamo uraditi za našu braću u Siriji. Kako da im se odužimo za to što su u vrijeme protjerivanja Palestinaca primili veliki broj našeg naroda, pružili im pomoć i osigurali dom. Mi znamo da je režim dinastije Asad uvijek djelovao protov palestinskih interesa: od masakra izbjeglica u kampu Tell Zatar do toga da su osnovali i sponzorirali paralelne palestinske strukture kako bi naštetili Arafatu i PLO-u.
Nepojmljivo je da mi Palestinci, koji se stalno žalimo na dvostruke standarde svjetske politike i medija, opravdavamo zločine krvoločnog trojca: Asad – Rusija – Iran i šiijske milicije i njegovih saveznika protiv sirijskog naroda.
Način na koji Asadovi simpatizeri opravdavaju zločine protiv sirijskog naroda je vrlo sličan onome kako Izraelci opravdavaju svoje razaranje Gaze – borba protiv terorizma.
Veliki pjesnik Mutenebbi, koji je većinu svog života proveo u Halepu, zapisao je:
Kad već nemaš ni konjice ni imetka da pokloniš
Nek ti bar pjesma bude časna, kad već stanje nije za pohvalu
