Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedanput ustao da održi ljudima hutbu, pa je rekao: ”Tako mi Allaha, ja se za vas, o ljudi, ne bojim osim onoga što vam Allah daje od dunjalučkih ukrasa.” Jedan čovjek je rekao: ”Allahov Poslaniče, zar dobro može doći sa zlom?”
(Kao da je čovjek bio zbunjen oko toga da li zlo može biti unutar dobra ili da li dobro može prouzrokovati zlo, pa da na kraju blagodat postane kazna).
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šutio je izvjesno vrijeme, a zatim je, nakon što mu je došla objava, rekao: ”Kako si ono rekao?” Čovjek je odgovorio: ”Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, zar dobro dolazi sa zlom?”’
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: ”Zaista, dobro ne dolazi osim s dobrom, a zar su dunjalučki ukrasi, uistinu, stvarno dobro?! Sve što nikne u proljeće ubija ili nanosi štetu osim jedenja zelenog rastinja grubih listova (poput kedrovine), koje životinja jede polahko dok ne napuni stomak, a zatim, uz pomoć sunčeve svjetlosti i toplote, lahko izbaci iz sebe štetne sastojke. Nakon toga se ponovo vrati i jede. Ko uzme imetak s pravom, bit će mu berićetan, a ko bespravno uzme imetak, on je sličan onome koji jede, ali se ne može najesti i zasititi.” (Muslim)
Ovaj hadis je poziv na razmišljanje o posljedicama stvari. Jer, onome kome je Allah podario duhovni ili srčani vid (besiru), on vidi kraj puta (ishod) prije nego što krene tim putem. On ostvaruje dobro i spašava se zla, a onaj ko ne vidi posljedice vratit će mu se s bolom ono u čemu je tražio sigurnost, i sa umorom ono u čemu je tražio rahatluk i odmor: ”Zato uzmite iz toga pouku, o vi koji ste obdareni!” (El-Hašr, 2.)
Svemogući Allah je htio i Svojom neizmjernom mudrošću odredio da ovaj svijet učini mjestom kušnje i provjere. Mnogo je ljudi koji su zavedeni i obmanuti dunjalučkim ukrasima i koji se bore da ih što više steknu, ali ima i onih koji poznaju suštinu dunjaluka, pa se sustežu od njega i njegovih prolaznih užitaka i uzimaju ih samo s pravom, žudeći za Ahiretom i onim što je kod Allaha. Takvi su dunjaluk i dunjalučke blagodati učinili sredstvom koje vodi do vječnog blaženstva na Ahiretu.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u ovom hadisu upozorava svoje ashabe i svoj ummet na zavodljivu prirodu dunjaluka i njegovih blagodati, objašnjavajući im da se boji za svoj ummet dunjalučkih varljivih ukrasa, jer oni mogu biti uzrok smutnje i udaljavanja od istine.
Zbog svoje ljepote, divnog izgleda i mirisa, ti ukrasi zavedu i obmanu čovjeka i pored toga što kratko traju, baš kao što behar i zelenilo u proljeće obmanjuju i zavode ljude svojom ljepotom, i pored toga što kratko traju i što poslije tih mirisnih cvjetova i behara dolaze zreli plodovi koji su bolji i trajniji.
Takav je dunjaluk i njegovi prolazni užici. Gdje je sada vlast, bogatstvo i slava faraona, koji je govorio: “O narode moj,” – reče on – “zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku, shvaćate li?” (Ez-Zuhruf, 51.) Gdje je imetak i silno blago Karuna, koji je govorio: “Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim” (El-Kasas, 78.) Gdje je snaga i moć naroda Ad, koji je govorio: “Ko je od nas jači?” (El-Fussilet, 15.)
Svi su oni bili fascinirani ukrasima ovoga svijeta, pa su blagodati koje su darovane ovim bolesnim dušama bile uzrok njihove nepokornosti Allahu, zuluma i tiranije.
Na osnovu ovog poslaničkog upozorenja, jedan od časnih ashaba je shvatio značaj ovog pitanja – koje je toliko ozbiljno da je natjeralo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se popne na minber i da se zakune Allahom i izrazi svoj strah za ashabe i za svoj ummet od dunjaluka i njegovih ukrasa -, pa je postavio pitanje: ”Kako ukrasi i blagodati ovoga svijeta, koji sadrže sve vrste dobra za kojima čovjek žudi: žene, djeca, gomile zlata i srebra, stoka i usjevi, mogu biti zlo i dovesti do zla?”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio mu je da sve ono što je Allah odredio da bude dobro, nikada ne može postati zlo, a to dobro je čisto, stvarno dobro, kao što je islam, odnosno pokornost Allahu i činjenje dobrih djela radi Allahovog zadovoljstva.
A što se tiče dunjalučkih ukrasa oni su iskušenje, a ne stvarno, suštinsko dobro, i postoji stalna bojazan da će onaj kome Allah podari dunjalučke ukrase loše postupati s njima što će imati zle posljedice i oslabiti njegov interes i brigu za Ahiretom.
Zatim je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, slikovito pojasnio štetu koju nanosi zloupotreba Allahovih blagodati.
Naime, nakon što kiša natopi zemlju i ona u proljeće oživi i ozeleni, taj prekrasni prizor, mirisni cvjetovi i to zelenilo i njegova ljepota, privuku neke životinje koje požure da se pohlepno najedu zelene i sočne trave (djeteline), a nakon što napune stomake dođe do nadutosti i nemogućnosti pražnjenja otpada iz crijeva, tako da životinja na kraju umre u mukama ili se teško razboli.
Slična je stvar i sa dunjalučkim ukrasima koje Allah daje ljudima. Oni zadivljuju mnoge ljude, pa onda sakupljaju i gomilaju te ukrase i blagodati nezasitom pohlepom duše. Niti s malo blagodati osjećaju zadovoljstvo, niti s puno osjećaju sitost, pa onda prelaze Allahove granice i ne gledaju hoće li zaraditi na halal ili haram način, što ih odvodi u propast i umiranje srca i vjere, na šta aludira ajet: ”A oni koji ne vjeruju – koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere – njihovo će prebivalište vatra biti!” (Muhammed, 12.)
Koliko je samo ljudi ubio novac, ogromno bogatstvo, ugled, vlast, zdravlje i slobodno vrijeme? Koliko je ljudi je stradalo da bi ostvarilo prolazni dunjalučki užitak?
Bolesne duše, ako ugrabe nešto od dunjalučkih ukrasa, odmah krenu mračnim putem, prodaju svoju vjeru, svoj Ahiret i dunjaluk radi zablude i obmane. I što se više povećava pohlepa za dunjalučkim blagodatima, povećavaju se brige, čovjek se udaljava od Allaha, zavara ga i prevari njegovo zdravlje, snaga, vlast i bogatstvo, pa zaboravi na Allahove riječi: ”Misle li oni – kad ih imetkom i sinovima pomažemo, da žurimo da im neko dobro učinimo? Nikako, ali oni ne opažaju.” (El-Mu'minun, 55.-56.); ”I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili.” (El-En'am, 44.)
Na kraju, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poziva nas da uzmemo pouku iz primjera životinja koje će se spasiti.
Naime, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio nam je da će se spasiti samo one životinje koje jedu zeleno rastinje sa grubim i suhim listovima, što je u suprotnosti sa stanjem stoke koja pohlepno jede zelenu ukusnu travu i ne može da se zasiti, pa umre ili teško oboli.
A to je tvrda trava ili rastinje čiji su listovi uvijek zeleni, ali grubi i neukusni, pa ih stoka ne voli. Takva paša je prisutna ljeti nakon što se sočna zelena trava osuši. Stoka je primorana da je jede, zbog nedostatka druge trave. Rastinja sa grubim listovima stoka ne može puno odjednom pojesti, već jede polahko i malo po malo, sve dok se ne zasiti, a nakon toga, uz pomoć sunčeve toplote i svjetlosti, ta hrana se lahko svari u želucu i životinja izbaci ono što je štetno, a ostaje ono što je korisno i što je održava u životu. Tako se spasi od proždrljivosti i propasti koja je zadesila stoku koja je pohlepno jela ukusnu i sočnu travu.
Takva je situacija i sa čovjekom Koji je oprezan i bogobojazan u sakupljanju dunjaluka, koji je zadovoljan sa onim što mu je Allah dao i koji ga ne uzima osim s pravom, tj., zarađuje imetak na halal način i troši ga samo u ono što je dozvoljeno, dobro i korisno. On će se spasiti nevolja koje su skrivene u dunjalučkim ukrasima, Allah će mu podariti berićet u imetku i za njega će dunjaluk biti blagodat koja mu pomaže da pripremi opskrbu za Ahiret, i bit će dokaz za njega a ne protiv njega na Sudnjem danu.
