Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Savjetujući svoje kćeri, majka im je rekla: ”Činite mnogo sedždu u mladosti, jer će doći vrijeme kada će vam to biti uskraćeno. Neće vam to dozvoliti starost, iznemoglost, iskrivljena leđa i mnoge druge stvari. Djeco draga, vjerujte mi da se danas najviše kajem zbog svake sedžde koju sam brzo i bez potrebne skrušenosti učinila, jer sam bila zauzeta i okupirana kućnim poslovima i majčinskim obavezama. Stoga, činite mnogo sedždu i budite skrušene na sedždi, jer nećete shvatiti vrijednost i blagodat sedžde dok je ne izgubite.”
Ibn Muflih al-Hanbeli, rekao je: ”Čudno je na koja stanja se ljudi žale i zbog čega najviše prigovaraju. Većina ljudi tuguje i plače zbog trošnih i razorenih kuća, zbog smrti bliske rodbine, rođaka i prijatelja, žale se na oskudicu kriveći zbog toga vrijeme i spominjući težak život u vremenu.
Dok u isto vrijeme gledaju urušavanje islama, umiranje sunneta, pojavu raznih novotarija u vjeri i raširenost grijeha i razvrata u društvu, ali ćeš teško naći nekoga od njih da se žali na slabost svoje vjere, da plače i tuguje zbog izgubljenog vremena i propuštenih prilika.
Ne vidim drugog razloga za takav odnos prema životu osim u ravnodušnosti prema vjeri i veličanju dunjaluka te pridavanja dunjaluku značaja koji mu ne pripada.” (Adabuš-šer'ijjeti, III/240.)
